Pređi na sadržaj

Narodna skupština Kraljevine SHS 1925.

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Vanredni saziv Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za 1925. godinu je održan od 7. marta do 19. oktobra.

Vanredni saziv za 1925.[uredi | uredi izvor]

Vlada Nacionalnog bloka PašićPribićević, odmah po dolasku na vlast, preduzela je energične mere prema voćstvu Hrvatske republikanske seljačke stranke na taj način što je izvršila mnogobrojna hapšenja njenih prvaka. Uhapšen je bio i sam vođa te stranke Stjepan Radić, po povratku iz Moskve, gde je radio na tome da Hrvatska republikanska seljačka stranka uđe y članstvo Seljačke internacionale. Izborna borba bila je, kao nikada pre, oštra i uporna; nalazilo se da je Stjepan Radić, stupajući y Seljačku internacionalu, Hrvatsku republikansku seljačku stranku preveo na komunistički teren; mere koje su preduzimane opravdavane su potrebom da se ta akcija Stjepana Radića onemogući.

Izbori su izvršeni 8. februara 1925. Birano je 315 narodnih poslanika, a podneseno je 410 kandidatskih lista. Stranke Nacionalnog bloka dobile su 163 poslanička mandata, dok su opozicione stranke dobile 152 mandata. Narodna radikalna stranka dobila je 702.573 glasa i 142 mandata, Samostalna demokratska stranka 117.953 glasa i 21 mandat, zajedničke liste Nacionalnog bloka dobile su sem toga 210.843 glasa, Hrvatska Republikanska seljačka stranka dobila je 545.466 glasova i 67 mandata, Demokratska stranka 279.686 glasova i 37 mandata, Slovenska ljudska stranka sa Hrvatskom pučkom strankom 123.813 glasova i 20 mandata, Jugoslovenska muslimanska organizacija 132.246 glasova i 15 mandata, Zemljoradnička stranka 130.582 glasa i 4 mandata, Nemačka stranka 45.172 glasa i 5 mandata, Crnogorski federalistički blok 8.873 glasa i 3 mandata, i Samostalna kmetijska stranka 1 poslanički mandat. Ostale stranke, među kojima Nezavisna radnička partija sa 16.335 glasova, Socijalistička partija sa 23.457 glasova, Mađarska stranka sa 11.059 glasova, Republikanska stranka sa 20.338 glasova, Turska stranka sa 14.998 glasova, Srpska stranka sa 6.186 glasova, nisu dobile ni jedan poslanički mandat.

7. marta 1925. održan je prvi prethodni sastanak novoizabrane Narodne skupštine. Izvršena je predaja poslaničkih punomoćja koje je primao najstariji poslanik po godinama i privremeni predsednik Arsa Lazić. Po tome je saopšten akt Državnog odbora o izboru narodnih poslanika. Kada je i taj posao bio završen, Skupštini je saopšteno pismo pohapšenih članova voćstva Hrvatske republikanske seljačke stranke koji su bili izabrani za narodne poslanike, dr. Vlatka Mačeka, Josipa Predavca, dr. Juraja Krnjevića, dr. Stjepana Košutića i Avgusta Košutića, kojim izjavljuju da im je protiv njihove volje nemoguće doći da prisustvuju prvom sastanku Narodne skupštine, jer su protuzakonito lišeni slobode i nalaze se zatočeni y redarstvenoj kasarni y Zagrebu. Iako je sudskim putem, kaže se y tome aktu, bilo utvrđeno da je lišenje slobode koje je izvršeno bilo nezakonito, policija je učinila akt nasilja, provodeći svoju volju. Poslanici traže da najstariji po godinama narodni poslanik koji bude predsedavao prvom prethodnom sastanku Narodne skupštine svojom predsedničkom vlašću učini što treba „.. .da se ovo bezakonje svrši, i da budemo pušteni na slobodu, kako bi mogli doći y Narodnu skupštinu, pa neka do tada obustavi svaki početak rada novoizabrane Narodne skupštine."

Privremeni predsednik Arsa Lazić, posle saopštenja toga akta, odmah je zaključio sednicu tražeći od vlade da na osnovu Ustava i poslovnika pusti poslanike i omogući im da prisustvuju sednicama Narodne skupštine. Da bi vlada mogla to da izvrši predsednik je izjavio da sednicu zaključuje, a iduću će zakazati pismenim putem, kada sprečeni poslanici dođu y Skupštinu. Opozicioni poslanici napustili su skupštivsku dvoranu, ali su stranke Nacionalnog bloka nastavile rad, izabravši drugog po godinama najstarijeg poslanika Stevu Obradovića za privremenog predsednika. Na kraju sednice za privremenog predsednika bio je izabran dr. Niko Subotić, i on je vodio skupštinske sednice za sve vreme dugotrajne diskusije o izveštaju Verifikacionog odbora.

Izabran je zatim Verifikacioni odbor koji je podneo dva izveštaja: izveštaj većine predlagao je da se mandati članova Hrvatske republikanske seljačke stranke ponište pošto oni, na osnovu materijala kojim je odbor raspolagao i na osnovu Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka y državi, ne mogu biti narodni poslanici, i izveštaj manjine kojim je predlagano da se svi mandati verifikuju. Oba izveštaja bazirana su na mnogobrojnim dokazima tako, da je samo izveštaj odborske manjine iznosio 64 stranice velikoga kvart-formata Stenografskih beležaka.

26. marta izvršen je izbor stalnog skupštinskog časništva pa je za predsednika Narodne skupštine bio izabran Marko Trifković, za I potpredsednika Nikola Uzunović, za II potpredsednika dr. Ivan Paleček, a za sekretare bili su izabrani Stjepo Kobaoica, Tomo Popović, Stojadin Pavlović i Đorđe Branković.

Diskusiju o izveštaju Verifikacionog odbora, koja je dugo trajala otvorio je Ljubomir Davidović, šef Demokratske stranke. Davidović je tom prilikom pročitao i izjavu novoformiranog „bloka narodnog sporazuma i seljačke demokratije", koji su blok kao zajedničko parlamentarno telo obrazovale Jugoslovenska demokratska, Slovenska ljudska, Jugoslovenska muslimanska i Hrvatska republikanska seljačka stranka. Poslednji izbori, kazao je Davidović, izvršeni su y znaku „za sporazum" i „protiv sporazuma". Novoosnovani blok koji za bazu uzima deklaraciju vlade Ljubomira Davidovića iz 1924, biće stalna politička zajednica i istupati kao celina y svima pitanjima y kojima se radi o skupnoj politici te zajednice. Osnova političkog rada sastoji se iz programskih načela, koja su već bila delimično objavljena y saopštenju predsedništva Hrvatske seljačke republikanske stranke od 24. septembra 1924. To su ova načela:

  • 1 Stranke bloka, stojeći na načelu ravnopravnosti Srba, Hrvata i Slovenaca, složne su y tome da je država Srba, Hrvata i Slovenaca jedna celina čije su granice nepovredne, a čije se definitivno unutrašnje uređenje ima izvesti slobodnim narodnim sporazumom Srba, Hrvata i Slovenaca prema dalje izloženim načelima;
  • 2 Definitivno izvođenje narodnog sporazuma normalnim zakonodavnim putem i na osnovi demokratske vladavine bez ikakvih unutrašnjih potresa i bez slabljenja našeg međunarodnog položaja, najpotpunije je moguće samo sa parlamentarnom monarhijom engleskog tipa, a zasnovanom i izraženom y narodnoj suverenosti;
  • 3 Naša država ima da bude seljačka demokratija, uređena po sistemu self government-a, od opštine pa sve do parlamenta;
  • 4 Nadležnost zajedničkog parlamenta i drugih predstavničkih tela, kao i položaj i odnosno njima odgovornih organa, odrediće se Ustavom;.
  • 5 Blok y celini i pojedine stranke y njemu složne su s tim, da je njihova politika potpuno samostalna i opredeljena jedino voljom naroda i narodnim interesima, pa stoga ostaje i y buduće slobodna i nezavisna od svake obaveze prema inostranstvu, — i to tako da narodni interesi budu y skladu sa idealom čovečnosti i opštom međunarodnom težnjom za trajnim mirom;
  • 6 Blok isključuje diktaturu svake vrste, stoji y politici na načelu narodnog sporazuma i seljačke demokratije, a y privrednim pitanjima na načelu staleškog sporazuma i saradnje;
  • 7 Blok će izvoditi sve potrebne društvene reforme, i to stojeći na načelu održavanja privatne svojine, koja treba da se uređuje y duhu socijalne pravde i y smislu socijalne dužnosti. Privredni život našeg naroda, naročito seljačkog, ima se razvijati na zadružnim načelima."

Prvi deo verifikacione debate završen je time što je Narodia skupština primila izveštaj većine koja je predložila da se jedan deo poslaničkih mandata Hrvatske republikanske seljačke stranke osnaži, i to samo za one poslanike koji nisu bili članovi Glavnog odbora HRSS y vremenu kada je ona pristupila Seljačkoj internacionali y Moskvi, dok je predlog manjine koja je pripadala bloku narodnog sporazuma išao za tim da se svi mandati ponište pošto su izbori izvršeni „u znaku nasilja i ilegalno", pa da se izvrše novi izbori na kojima. bi narodna volja mogla da dođe do izražaja.

Za sve vreme diskusije o osporenim mandatima rad Narodne skupštine tekao je y teškoj atmosferi. Na sednici od 25. marta uzeo je reč Dragutin-Karlo Kovačević, član voćstva HRSS, i on je bio prvi govornik te stranke koji se pojavio na govorničkoj tribini y Narodnoj skupštini.

„.. .Evo nakon godinu dana, otkako smo ovde, vi se spremate da nas izbacite"... kazao je Kovačević. „. . .Mi nećemo sami odavde ići, iz ovoga parlamenta, jer biste kazali da nećemo sarađivati s vama na izgradnji ove naše države, nego čekamo da nas vi izbacite... Onda ćete nositi svu odgovornost za to, i odgovornost za posledice koje iz toga nastanu."

Drugi govornik Hrvatske seljačke republikanske stranke Stjepan Urojić govorio je: „.. .Kad mi dolazimo sa ovakom naukom, i kada uvek ističemo mir i pacifizam, onda mi nismo revolucionarci, nego evolucionarci, i onda, kada mi dođemo do toga da seljak bude svoj gospodar, i y svome domu i y svojoj opštini i županiji i domovini, onda je to republika, bez obzira na formu vladavine..."

Na skupštinskoj sednici održanoj 27. marta 1925, reč je uzeo Pavle Radić, predsednik Hrvatskog seljačkag poslaničkog kluba i y jednom velikom i dugom govoru objasnio stav Hrvatske seljačke republikanske stranke po svim pitanjima koja su pokretana bilo y toku diskusije o osporenim mandatima, bilo da su interesovala najširu javnost. Taj govor uneo je mnogo više svetlosti u sva sporna pitanja, pa se smatra da je posle njega i posle stava koji je zauzela Hrvatska seljačka stranka. odričući se republikanskog načela, otpočela stvarna i stalna parlamentarna saradnja te stranke y Narodnoj skupštini.

Govoreći y ime poslaničkog kluba kome je pripadao, y ime Hrvatske seljačke stranke i njenog predsednika Stjepana Radića. koji se y to vreme još nalazio pod sudskom istragom radi puta y Moskvu, pa naposletku i y ime svoje, Pavle Radić je kazao da narod, koji šalje poslanike y Skupštinu traži od njih rad. Sve ovo što se radi ovde ne bi imalo nikakve svrhe ako poslanici ne bi imali strpljenja da sacušaju jedan drugoga. Nije dosta da ,,bugarimo" toliko na tome koliko je velika nesreća što smo vekovima bili razdvojeni i što smo razdvojeni. Mi smo dužni popraviti zlo, pomagati, doterivati i usavršavati. „Usled nenepoznavanja može se dogoditi da čoveku sa najboljim namerama dobace da je Austrijanac. Čoveka to boli, i meni nije lako ako mi kažu da sam Austrijanac." „Ja sam ćutao i bio sam Jugosloven, kada je to bilo vrlo opasno. Danas je svaki Čifutin veći Jugosloven y ovoj zemlji nego što sam ja."

Pavle Radić je zatim izložio načela, rad i evoluciju Hrvatske seljačke stranke, dok je ona uhvatila korena y masama.

„I naše se čitavo političko naziranje razvijalo y tome pravcu da se branimo od onoga državnog organa koji hoće da nas udavi, i da nam otme ono što smo smatrali da nam je neophodno za naš narodni opstanak. Mi smo kroz tisuće godina, mi Hrvati, sačuvali našu državnost y onolikoj meri y koliko je to bilo nužno da naš hrvatski narod ostane sigurno i trajno na našoj teritoriji, i vi vidite da smo mi svoj teritorij sačuvali i da je to jedan veliki momenat za one koji nam svaki čas kažu: mi smo vas oslobodili... Ja neću da omalovažavam žrtve srpskoga naroda, naročito srpskoga seljaka, i mi veliku čast odajemo onima koji su ginuli za domovinu.... Ali smatram da je neukusno da nam svaki, a često i onaj koji nije vredan, to prebacuje i stavlja prekore, kao da smo mi bili ne znam kakvo afrikansko pleme, koje nije imalo ljudskog življenja...

„Ako je reč o oslobođenju, onda se moramo tačno razumeti od čega smo oslobođeii. Oslobođeni smo od tuđinske vlasti, od mogućnosti da y buduće ne možemo živeti svojim narodnim duhom, ali to ne znači da mi tamo nismo imali nikakav život, i da se s nama može postupati kako se hoće. Mi smo tamo ipak živeli kao ljudi, imali smo stanovito minimalno osiguranje, imali smo autonomno sudstvo. prosvetu i svoju vlast, upravu. i jedan deo finansija, dakle nismo bili jednostavno roblje, kako nam se obično dobacuje. Mi politički nismo značili ono što je y mećunarodnoj zajednici značilo jednu samostalnu državu... To nas je naravno, bolelo, i svi smo uvek težili i želeli da postignemo svoju političku samostalnost.

„G. Pašić kaže da ne valja da idemo y maglu, ali mi smo još i danas y magli. Nastojanje je moje da pokažem, kako možemo iz ove magle izaći na svetlost. Nama treba svetlo. Nama nije svejedno šta će biti y ovoj zemlji. Mi nećemo ovde da budemo quantité négligeable, mi hoćemo da imamo svoj udeo, da budemo tvorci ove države. Hoćemo da budemo ravnopravni članovi, da suodlučujemo, jer je naš narod tako politički zreo, da ne može biti smatran za građanina drugog reda, niti se to može podnositi.

„Zato, gospodo, čitavo naše nastupanje od onoga vremena pa dalje išlo je za tim da se markiraju oni politički akti koji su via facti učinjeni, stvoreni bez formalnog pitanja hrvatskog naroda, i bez obzira na one zaključke i Hrvatskog sabora i drugih tela koji su dali mogućnost i opravdanja tim aktima. Mi smo ljudi ozbiljni, i ne želimo rekriminirati o stvarima koje se ne dadu popraviti onako kako su onda bile. Mi to konstatujemo samo kao jedan razlog, kao jedan dokumenat, da nismo mi bez razloga bili nezadovoljni, i da je naša opozicija koja je inače poznata — ko pozna karakter hrvatskog naroda, kao što je priroda kod nas, — mi smo po naravi svojoj večiti protestanti, jer protiv krivice spremno protestujemo —živeli smo y večnoj borbi protiv nasilja i sile, i zato smo se opirali i y toj stvari. A glede toga ujedinjenja itd., naglaoili smo da se ne može mimoići faktičko izvršenje zaključaka Hrvatskog sabora, i da se ne može sve to sprovoditi bez pitanja hrvatskog naroda.

„Međutim, ovde lojalno izjavljujem, mi nikako ne osećamo svoj položaj y Beogradu onakav isti, kao što je bio naš položaj y Pešti. To se apsolutno ne da prispodobiti, jer mi smo ovde kod kuće. Mi smo ovde među svojima, i ako nemamo y prvi mah onoliko razumevanja, koliko treba i koliko očekujemo, to ne znači da ga neće biti sutra, a naročito čim više prodre spoznaja do naroda, kao što je y Srbiji već jenjalo s tim „mi smo vas oslobodili". Faktično toga ima manje, a kod nas je to tako — izvinite — toliko nam je dodijalo, i svaki čas smo slušali do umornosti, a zaboravilo se koju je ulogu odigrao hrvatski narod za sprovođenje toga ujedinjenja. On je zajednički, kroz stotine godina, čuvajući svaki pedalj zemlje i svaku liticu, kad su preko njega prohujali kroz vekove svi mogući dušmani i neprijatelji, on je tamo ostao i sačuvao taj teritorij, tu domovinu. Da li bi bez toga moglo doći do ovoga ujedinjenja? Pitam vas, braćo, za što bi se vi borili, da mi nismo ono sačuvali? I zato, kad se uvažava jedno, ne sme se omalovažavati drugo, nego treba poštovati narod kao celinu, kao jednu suverenu jedinicu, koja po svome pravu samoodluke ima da kaže svoju reč, i mi, jer smo definitivno s time pomireni da je za egzistenciju hrvatskog naroda jedina solucija y ovim granicama koje su danas, mi hoćemo: da glede našeg unutrašnjeg uređenja imamo mogućnosti i prilike da ono, što je bila ideja našeg samoopredeljenja, da to dođe do izraza y toj jednakopravnosti, y tome bratskom sporazumevanju i uređivanju države unutra.

„Govorio sam otvoreno y čemu je naše republikanstvo, da nam nije do forme, nego da nam je do sadržaja; da mi nećemo da vređamo s time sentimenat i osećanja srpskog naroda, koji nam je brat, i y koliko vidimo, da je to njegovo shvatanje i uverenje, da ćemo se mi time lako pomiriti, da nam je stalo do stvarnosti i do narodne suverenosti i potpunog parlamentarnog režima. Mi smo za sporazum, nismo za hegemoniju... Danas faktički ovde postoji Vidovdanski ustav, to je fakat politički, sa dinastijom Karađorđevića na čelu, fakat koji bezuslovno priznajemo i s kojim smo se mi sasvim složili.. . A što se tiče narodnog jedinstva mi, velim vam otvoreno, mi smatramo da smo mi troje, koji hoćemo i treba da zajedno živimo, jer y međunarodnom pogledu smo nemogući svaki sami za sebe... Mi to jedinstvo, koje se hoće stvoriti preko noći, ne možemo odobriti zato, jer je ono neprirodno, jer, dok postoji politička svest naroda hrvatskog posebno, i srpskog naroda posebno, onda je to politički fakat s kojim politički ljudi moraju računati."

Pri kraju svoga govora Pavle Radić je y ime Hrvatskag seljačkog kluba y Narodnoj skupštini, y ime svoje i y ime Stjepana Radića, kao njegov zamenik, te y ime voćstva Hrvatske seljačke stranke dao sledeću izjavu.

„Priznajemo sveukupno političko stanje, kako je danas po Vidovdanskom ustavu, sa dinastijom Karađorđevića na čelu, i to vodeći računa o provođenju pozitivne politake, y smislu jasno izražene volje hrvatskog naroda, tri put redom na provedenim izborima gledom na političke činjenice i sveukupno političko uređenje kao što je danas. Ispravak tih činjenica i toga uređenja, što ga po svojoj volji i po savesti ne možemo odobriti, ima biti predmet revizije Ustava, dotično narodnog sporazuma naroda srpskog, hrvatskog i slovenačkog.

„Mi se nismo nikada borili protiv ove naše države, i njenih interesa... Ne bojimo se prigovora da smo kapitulirali, — jer, uostalom, mi volimo ovako, pa makar i izgledalo da smo pred bratom i popustili, jer popustili smo bratu, srpskom narodu, i našoj zajedničkoj budućnosti. Volimo tako nego da ce, opet, povrate odnosi y kojima nas je y svojim kandžama držala jedna strahovita tuđa sila, koju su sa najvećim naporom oborile velike zapadne demokratije, a koja pobeda, da nije bilo moćnih i divovskih napora Srbije i mučeničkog srpskog seljačkog naroda, ne bi bila svršila gotovo potpunim ujedinjenjem i oslobođenjem naroda hrvatskog.

„Zato zajedničke naše državne granice smatramo narodnim hrvatskim granicama y kojima hrvatski narod brani svoju egzistenciju, i po svome programu i po svome shvatanju branićemo ih do kraja."

Naposletku je Pavle Radić objasnio što je bilo potrebno da se zna povodom stupanja Hrvatske seljačke stranke y Seljačku internacionalu y Moskvi, i odbio da je pri tome bilo ikakvih komunističkih tendencija. Borba, kazao je Pavle Radić, koju je vodila HSS, bila je idejna borba, daleko od komunizma i komunističkih tendencija.

Govor Pavla Radića uneo je potrebnu svetlost y stav Hrvatske seljačke stranke i omogućio da se pitanje osnaženja poslaničkih mandata Hrvatske seljačke stranke izvrši odmah bar delimično, pa je Narodna skupština prihvatila predlog Verifikacionog odbora da se osnaže mandati članova HSS koji nisu bili funkcioneri Glavnog odbora te stranke y času kada je ona sgupila y Seljačku internacionalu, da se ponište mandati Stjepana Radića i petorice članova užeg voćstva HSS, a da se za ostale poslanike koji su bili članovi voćstva y vremenu stupanja HSS y Seljačku internacionalu putem jedne skulštinske ankete utvrdi, da li su i y koliko učestvovali y odluci povodom stupanja y pomenutu internacionalu. Na mesto članova voćstva čiji su mandati bili poništeni, Narodna skupština pozvala je za poslanike njihove zamenike, a po predlogu Ljubomira Davidovića i drugova odlučeno je da se odmah izabere anketni odbor od 11 članova koji je imao da ispita okolnosti pod kojima je izvršeno stupanje y Seljačku internacionalu i podnese svoj izveštaj Narodnoj skupštini. U taj odbor izabrani su dr. Nikola Subotić, dr. Lazar Marković, dr. Dragutin Kojić, dr. Srđan Budisavljević, Milan Simonović, dr. Jovan Radivojević, Bora Milovanović, dr. Grga Anđelinović, dr. Benjamin Šuperina i Dragutin Pećić. Po završenom radu anketnog odbora, Skupština je osnažila sve anketirane mandate.

Kad se prešlo na zakonodavni rad, Narodna skupština raspravljala je i jednu optužbu koju su Ljuba Mihajlović i drugovi, na osnovu zakona o ministarskoj odgovornosti, podneli protiv ministra pravde dr. Ede Lukinića, povodom skidanja sekvestra sa imanja Turn Taksis. Nešto docnije izabran je i istražni odbor kome je stavljeno y dužnost da ispita sve što je y vezi sa ovom aferom, a posle više meseci i odlaganja da se stvar precizno iopita, dr. Lukinić je bio rešen od optužbe.

Posle deklaracije Pavla Radića y Narodnoj skupštini, y grupama Nacionalnog bloka nastupilo je razmimoilaženje y osnovnim gledištima na dalje vođenje državne politike. Dok je grupa samostalnih demokrata odbijala svaku mogućnost saradnje sa Hrvatskom seljačkom strankom, radikali su ialazili da bi ta saradnja bila ne samo moguća nego i vrlo korisna. Otpočeli su, posle toga, pregovori između Narodne radikalne i Hrvatske seljačke stranke, koji su završeni potpisivanjem jednog protokola („Markov protokol"), kojim je bila zajemčena saradnja tih dveju najjačih političkih grupa y Narodnoj skupštini. Odmah zatim vlada Nacionalnog bloka koja je sprovela izbore podnela je ostavku, a novu vladu zajedno sa predstavnicima Hrvatske seljačke stranke obrazovao je 18. jula 1925 ponovo Nikola Pašić. Od predstavnika HSS y tu vladu ušli su Pavle Radić, Ivan Krajač, Benjamin Šuperina i dr. Nikola Nikić. Blok narodnog sporazuma i seljačke demokratije„ ulaskom predstavnika HSS y vladu Nikole Pašića, prestao je da funkcioniše.

Nova vlada pojavila se pred Narodnom skupštinom 21. jula 1925. sa deklaracijom koju je y ime Pašića koji je bio odsutan, pročitao ministar pravde Marko Đuričić, jedan od tvoraca „Markova protokola".

„Sastav ove vlade", kaže se y vladinoj deklaraciji, „rezultat je sporazuma postignutog između dveju najjačih parlamentarnih grupa, Narodne radikalne i Hrvatske seljačke stranke, koje predstavljaju veliku većinu naroda. Pri zaključenju ovoga sporazuma konstatovano je da se obe stranke nalaze na potpuno jednakom gledištu y pogledu osnova naše države, što svedoči i izjava voćstva HSS y Narodnoj skupštini od 27. marta o. g. i dalji rad ove stranke.

„Ovako obrazovana vlada složna je y svima pogledima na rad oko uređenja države. Vlada je rešena da uloži sve svoje napore da se racionalno, organizovano i pametno iskoriste neiscrpne snage našeg naroda i velika prirodna bogatstva naše zemlje. Da bi se obezbedila odbrana države, vlada smatra da prave potrebe vojničke moći zemlje.

„Vlada će se y tome cilju starati o integralnom primenjivanju Ustava y državi i o izvođenju njegovom primenom donesenih sadašnjih i donošenjem novih zakona, koji potpuno garantuju ravnopravnost Srba, Hrvata i Slovenaca, y svim područjima narodnog i državnog života. Ova primena Ustava ima biti izvedena y svima njegovim odredbama i na celokupnom teritoriju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bez ikakvih izuzetaka, onako kako Uegav predviđa za jedinstvenu Kraljevinu.

„Velike žrtve i zasluge za veliko delo ujedinjenja daju našem namučenom narodu pravo na dug period mira i spokojnog života, a nikad nisu bili bolji izgledi da mu se takav život obezbedi no sada. Jer, posle učinjenih deklaracija y Narodnoj skupštini od strane voćstva HSS, diktovanih stečenim iskustvom, može se reći da su ova dva dela y stvari jednog naroda, koja su mnogo stoleća pod tuđinskom vlašću bila rastavljena, sada ne samo po samom faktu, nego i uverenjem i osećanjima, pod jednim krovom, koji će zarad opšteg dobra zajedno i hteti i umeti čuvati i braniti od neprijatelja."[1]

Doneti zakoni[uredi | uredi izvor]

Do 19. oktobra 1925, kada je ovaj vanredan saziv zaključen čitanjem ukaza Narodna skupština donela je sledeće zakone: zakon o poljoprivrednom kreditu; budžetske dvanaestine za mesece april, maj i juni 1925; zakon o narodnom priznanju Kralju Petru Velikom Oslobodiocu; * zakona o ratnoj šteti; budžetske dvanaestine za mesece: juli, avgust, septembar i oktobar 1925; zakon o promeni teritorijalne nadležnosti kotarskog suda y Zvorniku, Bijeljini i Brčkom; zakon o priznanju zaslužnima za otadžbinu; i zakon o štampi.[2]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Narodne skupštine Jugoslavije

1925