Orden za zasluge Nemačkog orla
Orden za zasluge Nemačkog orla | |
---|---|
![]() | |
Zemlja | Nemačka |
Tip | Orden |
Dodeljuje se | Vojnim i civilnim licima |
Dodeljuje se za | Nemačke i strane državljane |
Status | Ukinut |
Orden za zasluge Nemačkog orla (nemački:Verdienstorden vom Deutschen Adler) bio je nagrada nemačkog nacističkog režima, pretežno stranim diplomatama. Orden je ustanovio 1. maja 1937. Adolf Hitler.[1] Prestala je da se dodeljuje nakon sloma nacističke Nemačke na kraju Drugog svetskog rata u Evropi. Nošenje Ordena za zasluge Nemačkog orla bilo je zabranjeno u Saveznoj Republici Nemačkoj.
Kriterijumi[uredi | uredi izvor]
Orden za zasluge Nemačkog orla bio je diplomatska i počasna nagrada koja se dodeljuje istaknutim strancima, posebno diplomatama, koji su smatrani naklonjenim nacizmu.
Pored nagrada državljanima drugih zemalja, ministar spoljnih poslova Rajha i zaštitnik Rajha Češke i Moravske dobili su „posebnu diplomu“ (Sonderstufe), sa identičnim oznakama Velikog krsta Reda. U skladu sa tim, ministar spoljnih poslova Konstantin fon Nojrat, dobio je specijalni stepen Ordena, dodatnom nagradom Joahim fon Ribentrop nagrađen je pri njegovom imenovanju za ministra spoljnih poslova 1938. godine.[2] Godine 1943. dr Vilhelm Frik dobio je Specijalnu diplomu nakon što je postao Rajh zaštitnik Češke i Moravske.[3]
Izgled i klase[uredi | uredi izvor]
Krst je zasnovan na Malteškom krstu sa nemačkim orlovima na svakom uglu koji nose kukasti krst. Za vojne primaoce Red je takođe sadržavao ukrštene mačeve. [1] Krst je bio okačen na 46 mm dugu crvenu traku sa prugama u crnoj, crvenoj i beloj boji. Nagrada je, u prva dva razreda, takođe došla u obliku srebrne ili zlatne osmokrake zvezde, sa odgovarajućim belim malteškim krstom i zlatnim orlovima u centru. Ukupan izgled i naziv Reda predstavljali su imitaciju pruskog reda Crnog orla, Reda Crvenog orla i Reda Svetog Jovana (Bailivik iz Brandenburga) .
Od 1937. do 1943. godine Orden je predstavljen u šest odeljenja:[2]
- Veliki krst reda nemačkog orla sa zvezdom ( Grosskreuz des Deutschen Adlerordens )
- Orden nemačkog orla sa zvezdom (Deutscher Adlerorden mit Stern )
- Orden nemačkog orla 1. klase ( Deutscher Adlerorden, Erste Stufe )
- Orden nemačkog orla 2. klase ( Deutscher Adlerorden, Zweite Stufe )
- Orden nemačkog orla 3. klase ( Deutscher Adlerorden, Dritte Stufe )
- Nemačka medalja za zasluge ( Deutsche Verdienstmedaille)
Jedinstveni Veliki krst Ordena zasluga nemačkog orla u zlatu sa dijamantima ( Grosskreuz des Deutschen Adlerordens in Gold und Brillanten) was also awarded to Benito Mussolini on 25 September 1937)[2]
Dana 27. decembra 1943. Red je reorganizovan u devet klasa:[2]
- Veliki krst reda nemačkog orla u zlatu sa zvezdom ( Goldenes Grosskreuz des Deutschen Adlerordens )
- Veliki krst reda nemačkog orla sa zvezdom ( Grosskreuz des Deutschen Adlerordens )
- Orden nemačkog orla 1. klase ( Deutscher Adlerorden, Erste Stufe )
- Orden nemačkog orla 2. klase ( Deutscher Adlerorden, Zweite Stufe )
- Orden nemačkog orla 3. klase ( Deutscher Adlerorden, Dritte Stufe )
- Orden nemačkog orla 4. klase ( Deutscher Adlerorden, Vierte Stufe )
- Orden nemačkog orla 5. klase ( Deutscher Adlerorden, Fünfte Stufe)
- Srebrna medalja za zasluge (Silberne Verdienstmedaille)
- Bronzana medalja za zasluge ( Bronzene Verdienstmedaille )
Primaoc[uredi | uredi izvor]
Veliki krst Ordena za zasluge nemačkog orla u zlatu sa dijamantima[uredi | uredi izvor]
- Benito Musolini
Veliki krst Ordena za zasluge nemačkog orla u zlatu sa zvezdom[uredi | uredi izvor]
Veliki krst Ordena za zasluge nemačkog orla u zlatu dodeljen je najmanje petnaest puta:[2]
- Jon Antonesku, načelnik generalštaba rumunske vojske
- Kralj Boris III iz Bugarske
- Galeazo Ciano Konte di Kortelazo, Italija
- Roberto Farinaci, Italija
- Francisko Franko, španski diktator, de fakto regent Španije i general (poslednji nosilac Velikog krsta u vreme njegove smrti 1975. godine).
- Dr Vilhelm Frik, Rajhministar
- Hajnrih Himler, Rajhkomandant SS
- Admiral Mikloš Horti, Mađarska
- Feldmaršal Karl Gustaf Emil Manerheim, vrhovni komandant finskih oružanih snaga
- Konstantin Freiher fon Nojrot, ministar spoljnih poslova Rajha
- General Hideki Todžo, japanski premijer
- General Hiroši Ošima, japanski ambasador
- Admiral Isoruku Jamamoto, vrhovni komandant kombinovane flote
- Joahim fon Ribentrop, ministar spoljnih poslova Rajha
- Risto Riti, predsednik Finske
Veliki krst[uredi | uredi izvor]
- Luang Praditmanutham ( Pridi Banomiong), ministar spoljnih poslova Tajlanda, 1938.[4]
- Phia Rajavangsan, tajlandski izaslanik i opunomoćeni ministar u Nemačkoj (sa sedištem u Londonu), 1938.[4]
- Princ Van Vaithaiakon od Sijama, 1938 [4]
- Henri Ford dobio je Veliki krst Nemačkog orla na svoj 75. rođendan, 30. jula 1938.[2][5]
- General Ljubomir Marić, jugoslovenski ministar odbrane, 21. novembra 1938.[6]
- Ivi Andriću dodeljen je Veliki krst nemačkog orla, 19. aprila 1939.[7]
- Japanski maršal Admiral Isoroku Jamamoto odlikovan je velikim krstom Ordena nemačkog orla 9. februara 1940.
- Švedski istraživač Sven Hedin odlikovan je velikim krstom Ordena nemačkog orla na svoj 75. rođendan 19. februara 1940.[8]
- General Olof Tornel, vrhovni komandant švedskih oružanih snaga, odlikovan je velikim krstom reda nemačkog orla 7. oktobra 1940.[2]
- Švedski bankar i industrijski vođa Jakob Valenberg, odlikovan velikim krstom Ordena nemačkog orla, Berlin 1941. Vašington Nacional Rekords Center, Suitland, Meriland; VNRC, RG 84, Poverljivi dosijei Stokholmske delegacije 1946-1947, Okvir 4, Američka delegacija, Stokholm, Državnom ministarstvu (br. 7447), 1946-10-09.
- Ahile Starak, sekretar Fašističke partije Italije
- Jozef Tiso, rimokatolički sveštenik, predsednik Prve Slovačke Republike [9]
- Serafino Mazolini, ministar spoljnih poslova, Fašistička partija Italije 1943. godine
Ostale klase[uredi | uredi izvor]
Broj dodeljenih odlikovanja je nepoznat.
- Emil Kirdof, direktor industrijskog konzorcijuma Gelsenkirchen (dodelio ga Hitler 8. aprila 1937). [traži se izvor]
- Tomas J. Vatson, predsednik IBM-a, 1937. Vatson je takođe bio predsednik Međunarodne trgovinske komore 1937; medalja je dodeljena dok se te godine ICC sastajao u Nemačkoj.[10]
- Ernest G. Liebold, privatni sekretar Henrija Forda, odlikovan je Ordenom nemačkog orla 1. klase septembra 1938.[11]
- Plaek Fibunsongkhram, premijer Tajlanda. Odlikovan je ordenom nemačkog orla 1. klase 1939. godine [12]
- Čarls Lindberg odlikovan je Ordenom nemačkog orla sa zvezdom 19. oktobra 1938.[2]
- Džejms Mone, izvršni direktor General Motors -a za inostrane operacije, odlikovan je Ordenom nemačkog orla 1. klase.[2]
- Đovani Đentile, vitez reda nemačkog orla II klase (jul 1940).
- Ing. Ugo Konte (1884–1951), glavni inženjer Rima, odlikovan je Ordenom nemačkog orla 2. klase 16. decembra 1938. godine za vodeći tim u izgradnji prvog nemačkog autoputa.
- Finski ministar odbrane Rudolf Valden odlikovan je Velikim krstom reda nemačkog orla.[13]
- Finska vođa organizacije Lota Svard Fani Lukonen odlikovana je Ordenom nemačkog orla sa zvezdom 1943. godine. Bila je jedina žena koja nije Nemica, a primila je medalju.[14]
- Karlos de Aimerih i Munoz de Baena (1896-1980), španski oficir, odlikovan ordenom II klase 1. juna 1939. [traži se izvor]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
- Red crvenog orla (pruski)
- Red crnog orla (pruski)
- Orden Svetog Jovana (Bailivik od Brandenburga) (pruski)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Australian War Memorial, Birkhäuser Basel, 2008, str. 106—133, ISBN 978-3-7643-7957-5, Pristupljeno 2020-12-11
- ^ a b v g d đ e ž z Nordhoff, Heinrich, (6 Jan. 1899–12 April 1968), Grand Cross of German Federal Order of Merit, with Sash and Star, 1964; Grand Cross, Distinguished Service Order, with Star, 1955; Chairman, Administrative Council, Deutsche Automobil Gesellschaft; President of the Volkswagen enterprise, Oxford University Press, 2007-12-01, Pristupljeno 2020-12-11
- ^ Orders, Decorations, Medals and Badges of the Third Reich. 1968.
- ^ a b v „Bookshelf, Straits Times Annual, 194”. Manchuria Daily News Online. doi:10.1163/9789004326972_meao_24. Pristupljeno 2020-12-13.
- ^ Cabadas, Joseph (2004). River Rouge. Motorbooks International. ISBN 978-0-7603-1708-2.
- ^ Bojić, Dušica (2012). Memoari generala i ministra Ljubomira Marića (1878-1960). Udruženje potomaka ratnika 1912-1920. "Ljubomir Marić". ISBN 9788691539702.
- ^ Glišović, Dušan. Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći Rajh 1939-1941.
- ^ Wennerholm, Eric (1978). En biografi. Bonnier. ISBN 978-9100436216.
- ^ John Paul Newman (2016). The Slavonic and East European Review. 94 (1): 179. ISSN 0037-6795. doi:10.5699/slaveasteurorev2.94.1.0179 http://dx.doi.org/10.5699/slaveasteurorev2.94.1.0179. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - ^ Thomas J. Watson, IBM and Nazi Germany.
- ^ The Public Image of Henry Ford: An American Folk Hero and His Company. ISBN 0814318924.
- ^ Royal Thai Government Gazette (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 24. 02. 2020. g. Pristupljeno 13. 12. 2020.
- ^ Rudolf Walden 1872-1946. str. 621.
- ^ Luukkonen, Fanni (1882 - 1947.