Povetarac

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Morski povetarac koji se kreće preko vode (prema posmatraču) u Hobartu, Tasmanija, Australija
Jezero - morski povetarac i atmosferska dubina

Povetarac ili briz je vrsta vetra koji je karakterističan za tropski pojas. Duva na obalama reka, jezera i mora. Promenljivog je karaktera, u toku dana (morski) duva sa pučine ka kopnu, a u toku noći (obalski) duva sa kopna ka pučini. Uslovljen je temperaturnim kontrastima iznad vode i obale. Nasuprot tome, kopneni povetarac je reverzni efekat: suvo zemljište se takođe hladi brže od vode i, nakon zalaska sunca, morski briz se raspršuje i vetar se umesto toga kreće sa kopna prema moru. Morski povetarac i kopneni povetarac su važni faktori preovlađujućih vetrova[1] u primorskim regionima.[2] Termin morski vetar može se odnositi na bilo koji vetar iznad otvorene vode.

Vetroelektrane[3] se često nalaze u blizini obale da bi iskoristile uobičajene dnevne fluktuacije brzine vetra koje su posledica povetarca sa mora ili kopna.[4] Dok se mnoge kopnene[5] i morske vjetroelektrane[6] ne oslanjaju na ove vetrove, priobalna vetroelektrana je vrsta priobalne vetroelektrane koja se nalazi na plitkim priobalnim vodama kako bi iskoristila morske i kopnene vjetrove. (Iz praktičnih razloga, druge priobalne vetroelektrane se nalaze dalje od mora i oslanjaju se na preovlađujuće vetrove, a ne na morski povetarac.)

Uzrok[uredi | uredi izvor]

More ima veći toplotni kapacitet od kopna, te se površina mora zagreva sporije od površine kopna.[2] Kako temperatura površine zemlje raste, zemlja zagreva vazduh iznad sebe konvekcijom.[7][8] Vazduh koji se zagreva se širi i postaje manje gust, smanjujući pritisak na kopnu u blizini obale. Vazduh iznad mora ima relativno veći pritisak, što dovodi do toga da vazduh u blizini obale teče prema nižem pritisku iznad kopna. Jačina morskog povetarca je direktno proporcionalna temperaturnoj razlici između kopna i mora. Ako je prisutan jak vetar na moru (tj. vetar jači od 8 kn (15 km/h))) i suprotan smeru mogućeg morskog povetarca, malo je verovatno da će se morski povetarac razviti.[9]

Efekti[uredi | uredi izvor]

Šematski poprečni presek fronta sa morskim povetarcem. Ako je vazduh u unutrašnjosti vlažan, kumulus često označava prednju stranu.

Front morskog povetarca je vremenski front stvoren morskim povetarcem, takođe poznat kao zona konvergencije.[10][11] Hladni vazduh sa mora susreće se sa toplijim vazduhom sa kopna i stvara granicu poput plitkog hladnog fronta. Kada je moćan ovaj front stvara kumulusne oblake, a ako je vazduh vlažan i nestabilan, front ponekad može izazvati grmljavinu. Ako je tok u visini usklađen sa pravcem morskog povetarca, mesta koja doživljavaju frontalni prolaz morskog povetarca imaće dobro ili lepo vreme do kraja dana. Na prednjoj strani topli vazduh nastavlja da struji nagore, a hladan vazduh neprestano ulazi da ga zameni i tako se prednji deo progresivno pomera ka unutrašnjosti. Njegova brzina zavisi od toga da li mu pomaže ili ometa preovlađujući vetar i jačine toplotnog kontrasta između kopna i mora. Noću se morski povetarac obično menja u kopneni, zbog preokreta istih mehanizama.

Morski povetarac na Floridi[uredi | uredi izvor]

Konvergencija morskog povetarca na Kubi je veoma slična onoj na Floridi. Severni morski povetarac susreće se sa južnim morskim povetarcem, stvarajući oštru liniju konvergencije u polju kumulusa.

Oluja sa grmljavinom izazvana snažnim frontovima morskog povetarca često se dešavaju na Floridi, poluostrvu koje je sa istoka i zapada okruženo Atlantskim okeanom i Meksičkim zalivom, respektivno. Tokom vlažne sezone koja obično traje od juna do septembra/oktobra, svaki pravac u kojem duvaju vetrovi uvek bi bio van vode, što bi Floridu činilo mestom koje najčešće pogađa grom u Sjedinjenim Državama,[12] i jednim sa najviše udara na Zemlji. Ove oluje takođe mogu proizvesti značajan grad zbog ogromnog uzlaznog strujanja koje izaziva u atmosferi, posebno u vremenima kada je gornja atmosfera hladnija, kao što je tokom proleća ili jeseni.

Tokom mirnih letnjih popodneva sa malo preovlađujućeg vetra, morski povetarac sa obe obale može da se sudara u sredini, stvarajući posebno jake oluje u centru države. Ove oluje sa grmljavinom mogu da se kreću prema zapadnoj ili istočnoj obali u zavisnosti od relativne jačine morskog povetarca, a ponekad prežive da se kreću iznad vode noću, stvarajući spektakularne emisije munja od oblaka do oblaka satima nakon zalaska sunca.[13][14] Zbog svoje velike veličine jezero Okičobi takođe može doprineti ovoj aktivnosti stvaranjem sopstvenog jezerskog povetarca koji se sudara sa morskim povetarcem istočne i zapadne obale.

Na Kubi sudari sličnog morskog povetarac sa severnom i južnom obalom ponekad dovode do oluja.

Kopneni povetarci[uredi | uredi izvor]

Noću se kopno hladi brže od okeana zbog razlika u njihovom toplotnom kapacitetu, što dovodi do umiranja dnevnog morskog povetarca kako se temperatura kopna približava okeanskoj. Ako kopno postane hladnije od temperature susedne površine mora,[15][16] vazdušni pritisak nad vodom će biti niži od pritiska na kopnu, stvarajući kopneni povetarac koji duva sa kopna na more, sve dok ekološki površinski vetar nije dovoljno jak da mu se suprotstavi. Ako postoji dovoljno vlage i nestabilnosti, povetarac na kopnu može izazvati pljuskove, ili čak grmljavinu, iznad vode. Razvoj oluje sa grmljavinom na moru tokom noći zbog kopnenog povetarca može biti dobar predskazivač aktivnosti na kopnu sledećeg dana, sve dok nema očekivanih promena u vremenskom obrascu u narednih 12–24 sata. Ovo je uglavnom zato što je jačina kopnenog povetarca slabija od morskog povetarca.[9] Kopneni povetarac će zamreti kada se zemlja ponovo zagreje sledećeg jutra.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ URS (2008). Section 3.2 Climate conditions (in Spanish). Estudio de Impacto Ambiental Subterráneo de Gas Natural Castor. Retrieved on 2009-04-26.
  2. ^ a b Dr. Steve Ackerman (1995). „Sea and Land Breezes”. University of Wisconsin. Arhivirano iz originala 13. 2. 2020. g. Pristupljeno 2006-10-24. 
  3. ^ Robert Gasch, Jochen Twele (editors). Wind Power Plants: Fundamentals, Design, Construction and Operation. Springer, 2011. p.11
  4. ^ „World's largest offshore wind farm fully up and running”. offshorewind.biz. 30. 1. 2020. Pristupljeno 27. 12. 2020. 
  5. ^ „GWEC Global Wind Statistics 2014” (PDF). GWEC. 10. 2. 2015. str. 2. Arhivirano (PDF) iz originala 18. 2. 2015. g. Pristupljeno 27. 2. 2015. 
  6. ^ Madsen & Krogsgaard. Offshore Wind Power 2010 Arhivirano 30 jun 2011 na sajtu Wayback Machine BTM Consult, 22 November 2010. Retrieved: 22 November 2010.
  7. ^ Munson, Bruce R. (1990). Fundamentals of Fluid Mechanics. John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-85526-2. 
  8. ^ Falkovich, G. (2011). Fluid Mechanics, a short course for physicists. Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-00575-4. Arhivirano iz originala 2012-01-20. g. 
  9. ^ a b „The Sea Breeze”. National Weather Service. Arhivirano iz originala 15. 2. 2020. g. Pristupljeno 2. 6. 2020. 
  10. ^ LEUNG Wai-hung (jun 2010). „Meteorology Basics: Convergence and Divergence”. Hong Kong Observatory. Arhivirano iz originala 26. 10. 2019. g. Pristupljeno 25. 11. 2015. 
  11. ^ Byrne, Michael P.; Pendergrass, Angeline G.; Rapp, Anita D.; Wodzicki, Kyle R. (2018). "Response of the Intertropical Convergence Zone to Climate Change: Location, Width, and Strength". Current Climate Change Reports 4: 355-370. . doi:10.1007/s40641-018-0110-5.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  12. ^ „Emergency Management - Lightning - How Bad Is Lightning In Florida?”. Florida State University. Arhivirano iz originala 28. 9. 2019. g. Pristupljeno 2. 6. 2020. 
  13. ^ Winsberg, Morton (2003). Florida Weather. Gainesville: University Press of Florida. ISBN 0-8130-2684-9.
  14. ^ Henry, James (1998). The Climate and Weather of Florida. Sarasota, Florida: Pineapple Press (FL). ISBN 1-56164-036-0.
  15. ^ „Global Annual Mean Surface Air Temperature Change”. NASA. Pristupljeno 23. 2. 2020. 
  16. ^ Mach, K.J.; Planton, S.; von Stechow, C., ur. (2014). „Annex II: Glossary” (PDF). Climate Change 2014: Synthesis Report. Contribution of Working Groups I, II and III to the Fifth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change (Izveštaj). Geneva, Switzerland: IPCC. str. 124. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]