Poplave Nila

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Poplava Nila
Poplava Nila, 1860-1920

Poplave Nila bile su važan prirodni ciklus u Egiptu od davnina. Egipćani ih slave kao godišnji praznik tokom dve nedelje počev od 15. avgusta, poznat kao Wafaa El-Nil. Takođe se slave u Koptskoj crkvi ceremonijalnim bacanjem mučeničke relikvije u reku, pa otuda i naziv, Mučenički prst (arap. Esba`al-shahīd). Drevni Egipćani verovali su da je Nil svake godine plavio zbog Izidinih suza tuge za njenim mrtvim mužem Ozirisom.

Ciklus poplava[uredi | uredi izvor]

Poplave Nila rezultat su godišnjeg monsuna između maja i avgusta koji uzrokuje ogromne padavine na Etiopskoj visoravni čiji vrhovi dostižu visinu do 4550 m. Veći deo ove kišnice prihvataju i nose Plavi Nil i reka Atbarah u Nil, dok manje važna količina protiče kroz Sobat i Beli Nil do Nila. Tokom ovog kratkog perioda te reke doprinose do devedeset procenata vode Nila i većine sedimentacije koju on nosi, ali nakon kišne sezone smanjuju se na manje reke.

Nilometar kod Asuana

Te činjenice su bile nepoznate drevnim Egipćanima koji su mogli samo da posmatraju rast i pad vode Nila. Poplava kao takva bila je predvidiva, mada su se njeni tačni datumi i nivoi mogli predvideti samo kratkoročno prenošenjem očitavanja nilometra kod Asuana u nižim delovima kraljevine gde su podaci morali da se pretvore u lokalne prilike. Ono što naravno nije bilo predvidivo je obim poplave i njeno ukupno izlivanje.

Egipatska godina bila je podeljena na tri godišnja doba Akhet (poplava), Peret (rast) i Shemu (žetva). Akhet je pokrivao egipatski ciklus poplava. Ovaj ciklus je bio toliko dosledan da su Egipćani vremenski odredili njegov početak koristeći helijakalni uspon Sirijusa, ključni događaj koji se koristio za uspostavljanje njihovog kalendara.

Prve naznake porasta reke mogle su se videti na prvoj od katarakti Nila (kod Asuana) već početkom juna, a stalni porast trajao je do sredine jula, kada je porast vode postajao veoma veliki. Nil je nastavio da raste sve do početka septembra, kada je nivo bio stalan u periodu od oko tri nedelje, ponekad i malo manje. U oktobru je često ponovo porastao i dostigao najviši nivo. Od ovog perioda počeo je da pada i obično se stabilno snižavao sve do meseca juna, kada je ponovo dostizao najniži nivo. Poplava je stizala do Asuana otprilike nedelju dana ranije od Kaira, a do Luksora pet do šest dana ranije od Kaira. Tipične visine poplave iznosile su 13,7 metara u Asuanu, 11,6 metara u Luksoru (i Tebi) i 7,6 metara u Kairu.[1]

Poljoprivreda[uredi | uredi izvor]

Navodnjavanje zemljišta[uredi | uredi izvor]

Iako su najstariji Egipćani jednostavno radili na onim područjima koja su plavile poplave, pre nekih 7000 godina, počeli su da razvijaju metod navodnjavanja. Poljoprivredno zemljište bilo je podeljeno na velika polja okružena branama i nasipima i opremljeno ulaznim i izlaznim kanalima. Područja su poplavljena, a zatim zatvorena na oko 45 dana kako bi se zemljište zasitilo vlagom i omogućilo taloženje mulja. Tada se voda ispuštala na niža polja ili nazad u Nil. Odmah zatim započinjala je setva, a berba je usledila nekih tri ili četiri meseca kasnije. U sušnoj sezoni nakon toga poljoprivreda nije bila moguća. Stoga su se svi usevi morali uklopiti u ovu čvrstu šemu navodnjavanja i vremenskog rasporeda.

U slučaju male poplave, gornja područja se nisu mogla napuniti vodom što je značilo glad. Ako je poplava bila prevelika, oštetila je sela, nasipe i kanale.

Metoda navodnjavanja zemljišta nije obuhvatala previše tla, a plodnost tla održavala se godišnjim nanosom mulja. Do zaslanjivanja nije dolazilo, jer je tokom leta nivo podzemne vode bio znatno ispod površine, a sledeća poplava je ispirala svaki salinitet koji je mogao da se nakupi.

Procenjuje se da se ovom metodom u drevnom Egiptu moglo prehraniti oko 2 miliona do najviše 12 miliona stanovnika. Do kraja kasne antike, metode i infrastruktura polako su propadali, a stanovništvo se shodno tome smanjivalo.

Do 1800. godine Egipat je imao oko 2,5 miliona stanovnika.

U nekim delovima Egipta bilo je teško doći do mulja zbog slabe poplave u tim oblastima.

Duh polava Nila, Luvr, bronza

Višegodišnje navodnjavanje[uredi | uredi izvor]

Muhamed Ali-paša, egipatski Kediv (vl. 1805–1848), pokušao je da modernizuje različite aspekte Egipta. Nastojao je da proširi obradivo zemljište i ostvari dodatne prihode uvođenjem uzgoja pamuka, useva sa dužom vegetacionom sezonom i zahtevajući dovoljno vode u svakom trenutku. U tom cilju izgrađene su Delta baraže i široki sistemi novih kanala, čime je sistem za navodnjavanje promenjen iz tradicionalnog navodnjavanja područja u višegodišnje navodnjavanje, pri čemu se poljoprivredno zemljište moglo navodnjavati tokom cele godine. Tako su se mnogi usevi mogli ubrati dva puta, pa čak i tri puta godišnje, a poljoprivredna proizvodnja je dramatično povećana. 1873. godine Ismail-paša je naručio izgradnju kanala Ibrahimija, čime je uveliko produženo višegodišnje navodnjavanje.

Kraj poplava[uredi | uredi izvor]

Iako su Britanci tokom svog prvog perioda u Egiptu poboljšali i proširili ovaj sistem, on nije bio u stanju da skladišti velike količine vode i da u potpunosti zadrži godišnje poplave. Da bi dalje poboljšao navodnjavanje, ser Vilijam Vilkoks je, u ulozi generalnog direktora vodnih resursa za Egipat, planirao i nadzirao izgradnju Asuanske niske brane, prvog pravog veštačkog jezera za skladištenje, i brane Asiut, završenih 1902. godine. Međutim, još uvek nisu uspeli da zadrže dovoljno vode da se nose sa najsušnijim letima, uprkos podizanju Asuanske niske brane dva puta, 1907–1912. i 1929–1933.

Tokom 1920-ih, brana Senar izgrađena je na Plavom Nilu kao rezervoar kako bi se redovno snabdevao vodom ogroman projakat Gezira. Bila je to prva brana na Nilu koja je zadržavala velike količine sedimentacije (i preusmeravala veliku količinu u kanale za navodnjavanje) i uprkos tome što su tokom poplave otvarani ispusti radi ispiranja nanosa, pretpostavlja se da je akumulaciono jezero izgubilo oko trećinu svog skladišnog kapaciteta.[2][potrebna strana] 1966. godine dodata je brana Roseires koja pomaže u navodnjavanju projektu Gezira. Brana Jebel Aulia na Belom Nilu južno od Kartuma završena je 1937. godine kako bi nadoknadila niske vode Plavog Nila zimi, ali još uvek nije bilo moguće prevazići period vrlo niskih voda u Nilu i na taj način izbeći povremenu sušu, koja je Egipat mučila od davnina.

Da bi prevazišao ove probleme, Harold Edvin Hurst, britanski hidrolog u Egipatskim javnim radovima od 1906. godine do mnogo godina nakon njegove starosne granice za odlazak u penziju, proučavao je kolebanja nivoa vode u Nilu i već 1946. podneo razrađeni plan kako bi se moglo postići „vekovno skladište“ za suočavanje sa izuzetnim sušnim sezonama koje se statistički javljaju jednom u sto godina. Njegove ideje dodatnih jezera koriste jezero Viktorija, jezero Albert i jezero Tana a smanjenju isparavanja u močvari Sud kopanjem Džonglej kanala protivile su se zainteresovane države.

Na kraju, Gamal Abdel Naser, predsednik Egipta od 1956. do 1970, odlučio se za ideju o visokoj brani Asuan u Asuanu u Egiptu. Potrebna veličina akumulacije izračunata je pomoću Hurstovih podataka i matematičkih metoda. 1970. godine, završetkom Asuanske visoke brane koja je bila u stanju da čuva najveće poplave, godišnji poplavni ciklus u Egiptu završio se na jezeru Naser.

Populacija Egipta porasla je na 92,5 miliona (procena iz 2016. godine).[3][potrebna strana]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Budge, Wallis E A (1895). The Nile Notes for Travellers in Egypt. Thos. Cook & Son (Egypt), Ltd, Ludgate Circus, London. 
  2. ^ Eyasu Yazew Hagos: Development and Management of Irrigated Lands in Tigray, Ethiopia Dissertation 2005, Delft
  3. ^ „Population Clock”. Central Agency for Public Mobilization and Statistics. 27. 4. 2013. Pristupljeno 11. 2. 2017. 

 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  •  Gill, Anton (2003). Ancient Egyptians: The Kingdom of the Pharaohs brought to Life. Harper Collins Entertainment.
  • William Willcocks, James Ireland Craig: Egyptian Irrigation. Volume I; Egyptian Irrigation. Volume II. 3rd edition. Spon, London/ New York 1913.
  • Greg Shapland: Rivers of Discord: International Water Disputes in the Middle East. C. Hurst & Co., London 1997,  ISBN 1-85065-214-7, p. 57. (preview on Google books).
  • John V. Sutcliffe, Yvonne P. Parks: The Hydrology of the Nile. International Association of Hydrological Sciences, Wallingford 1999,  ISBN 978-1-901502-75-6, p. 151. (PDF).