Prvi hrvatski katolički sastanak
 | Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Prvi hrvatski katolički sastanak održan je u Zagrebu, od 3. do 5. septembra 1900. godine. Sastanku je prisustvovala većina hrvatskih nadbiskupa i biskupa, a skupom su dominirali zagrebački nadbiskup Juraj Posilović, vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler i đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer. Predsjedavajući je bio grof Miroslav Kulmer, a od istaknutih laika učesnici su bili i pl. dr Aleksandar Brešćenski, dr Tadija Smičiklas, dr Fran Vrbanić i drugi.
U Zagreb je za ovu priliku doputovalo oko 1.200 predstavnika iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Zajedno sa Zagrepčanima i gostima iz Hrvatske okupilo se oko 5.000 učesnika, mahom laika.
Razlozi održavanja sastanka[uredi | uredi izvor]
U Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj sazrela je ideja da se organizuje katolički sastanak (kongres). Krajem 1899. crkveni vrh u Hrvatskoj odlučuje se za održavanje prvoga hrvatskog katoličkog kongresa, kako bi se odredilo i organizovalo katoličko djelovanje. Zagrebački Katolički list je već napravio određenu pripremu, stvarajući ideju o povezanosti katolicizam s rodoljubljem.
Program sastanka[uredi | uredi izvor]
Sastanak je započeo svečanim otvaranjem u Dvorani Hrvatskog sokola, 3. septembra 1900. godine. Radni program se je odvijao sljedeća dva dana, po sekcijama, koje su raspravljale o ovim temama:
- katolički život,
- dobrotvorna društva,
- odnosi između Crkve i države,
- katolička štampa,
- društvena pitanja,
- vaspitanje,
- hrišćanska umjetnost i
- književnost.
Održani sastanci i doneseni zaključci[uredi | uredi izvor]
Na Sastanku je prihvaćeno osam rezolucija, od kojih se posebno isticala ona o laikatu i njegovoj ulozi u javnome životu Hrvatske. U sekciji o katoličkom životu Hrvata od najveće važnosti bilo je donijeti određene odluke o laikatu, s obzirom da je trebalo ustanoviti smjernice za katolički pokret. Naime laikat je u drugim evropskim zemljama bio glavni nosilac takvih pokreta. Rezolucija o laikatu u prvom je redu izrazila mišljenje da bi u srednjim školama, naročito u višim razredima gimnazije, trebalo podići stepen vjerskog obrazovanja. Što se tiče studenata, na prvom je mjestu istaknuta težnja da se na sveučilištu osnuje katedra za hrišćansku filozofiju.
Od izuzetne važnosti bio je i rad sekcije o katoličkoj štampi i Rezolucija o katoličkoj štampi, u kojoj se od katoličke štampe traži da ubuduće bude prožeta pravim hrišćanskim i rodoljubnim hrvatskim duhom, zahtijevajući od hrišćanskih listova da pobijaju sve ono što je u suprotnosti s učenjem Crkve. Bezbožne novine su osuđene i data je preporuka da se ne čitaju. Hrvatsko novinstvo je ipak pozvano na slogu i međusobnu ljubav. U raspravi se govorilo i o svjetovnoj, liberalnoj i »narodnoj« štampi kao lošoj. Pri raspravi u sekciji o katoličkoj štampi bilo je čak predloženo da se imenuju konkretni antivjerski listovi, ali to nije prihvaćeno. Najvažniji učesnik u raspravi bio je dr Ivan Ružić. On je kao glavni govornik razložio:
Vidjevši dakle, koliko je pogubna bezvjerska štampa, nameće nam se kao pravim hrišćanima, katolicima, dužnost, ne samo da ne širimo i ne podupiremo takvu štampu, nego da na ustuk bezvjerskoj štampi širimo, podupiremo i preporučujemo katoličku štampu.
Dobra, hrišćanskim duhom prožeta štampa je čvrst bedem i odbrana suprot laži i krivim naucima. Njoj je svrha, da dade izražaja pravim potrebama naroda i tako vrši mjerodavan upliv na javno mnijenje.
Prema tome, hrvatska katolička štampa mora biti ujedno hrvatska narodna štampa prožeta duhom narodnosti. Crkvena istorija jasno svjedoči, kako narodna moć doprinosi crkvenoj moći. Govorilo se o tome da bi i crkvena štampa trebao baviti svjetovnim temama, tj. rodoljubnim, gledano u najširem smislu, političkim. Izražena je u raspravi i potreba za osnivanjem hrvatskoga katoličkog političkog glasila. Budući da se je zagrebački kanonik Stjepan Korenić, urednik Katoličkog lista protivio toj ideji, to nije prihvaćeno.
Na završnoj plenarnoj sjednici pročitani su svi zaključci koje su donijele pojedine sekcije, a koji su trebali biti usmjerenje za daljnju katoličku aktivnost. Izabran je i Središnji odbor Drugoga hrvatskog katoličkog sastanka, do kojeg nije nikada došlo.
Bio je to idejni početak kasnijega Hrvatskog katoličkog pokreta (HKP), čiji je inicijator bio krčki biskup Antun Mahnić, takođe učesnik Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka. Odlučujuća činjenica za PHKS bila je prva afirmacija političkog katolicizma u Hrvatskoj. Nastojanje da katoličko učenje postane pokretačka snaga svih hrvatskih društvenih i nacionalnih vrijednosti došlo je do izražaja u svim kongresnim izlaganjima i raspravama, a uočljivo je i u kongresnim odlukama, prije svega u rezolucijama o odnosu Crkve i države, o vaspitanju, o lijepoj književnosti, o katoličkoj štampi i o društvenim pitanjima. Pri tom, zamisao da se cjelokupna hrvatska društvena stvarnost uskladi s učenjem Katoličke crkve, koju je od sredine devedesetih godina Stjepan Korenić uporno i odlučno zagovarao u Katoličkom listu, bila potpuno u skladu s nastojanjem tadašnjih papa, odnosno s idejom o rehristijanizaciji modernog društva, koje bi se aktivnošću Katoličke crkve postupno trebalo preoblikovati u hrišćansko društvo.
Jedna od konkretnijih posljedica PHKS-a bilo je osnivanje Hrvatske poljoprivredne banke u Zagrebu 1901, u vlasništvu Crkve, a koja je trebala davati povoljne zajmove poljoprivrednicima i sitnim obrtnicima.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Korenić, Stjepan, ur. (1900). Prvi hrvatski katolički sastanak održavan u Zagrebu dne 3., 4. i 5. rujna godine 1900. (na jeziku: hrvatski). Zagreb: C. Albrechta (Jos. Wittasek).