Sardana (ples)
Sardana | |
---|---|
Nematerijalno kulturno nasleđe | |
Region | Španija — Katalonija |
Sardana (kat. Sardana) je tradicionalni i patriotski narodni ples Katalonije.[1] Karakteriše ga kolo formirano od igrača koji se drže za ruke. Pored koreografije podjednako je važna i muzika uz koju se pleše, a koja i sama ima simfonijsku vrednost. Izvode je orkestri koji se zovu kobla (kat. cobla). Ovaj ples predstavlja kulturnu baštinu Katalonije i neodvojivi je deo nacionalnog identiteta Katalonaca.[2]
Istorija
[uredi | uredi izvor]Većina teorija se slaže da sardana vodi poreklo iz predrimskih ili grčkih plesova i da je današnji ples interpretacija „kontrapasa“ (šp. contrapàs), liturgijskog plesa iz 19. veka. Zaslužan za njegovu modernizaciju i popularizaciju bio je muzičar Pep Ventura, koji je tokom 19. veka promenio strukturu Sardane i uveo orkestar. Početkom 20. veka Frančesk Kambo (Francesc Cambó i Batlle), lider Regionalističke lige, katalonske nacionalističke političke partije osnovane 1901. godine,[3] od Sardane je napravio nacionalni ples Katalonije.[2] Iz Katalonije ovaj ples se proširio i postao popularan i u Andori.[4]
Simbol nacionalnog identiteta
[uredi | uredi izvor]Pep Ventura modifikovao je i sam ples i kobla orkestar koji ga prati, posebno dodajući novi duvački instrument, tenoru. Sardana je postala moderan ples krajem 19. veka. Usvojili su ga republikanci i odmah je dobio političku konotaciju. Venturina popularnost bila je presudna u širenju sardane oko Stare Katalonije. Istovremeno, iz Gradskog veća Barselone Frančesk Kambo se zalagao za to da festival La Merse 1902. bude godišnji festival u celoj Kataloniji, što je dovelo do toga da se ples proširio na Novu Kataloniju, kada se uobličila ideja o sardani kao nacionalnom plesu. La Merse (La Mercè) je godišnji festival (festa major) grada Barselone. Zvaničan je gradski praznik od 1871. godine, kada je lokalna uprava prvi put organizovala svečanosti u slavu Gospe od Milosti (La Mare de Déu de la Mercè), zaštitnice ovoga grada. Dan Gospe od Milosti obeležava se 24. septembra, ali svečanosti počinju nekoliko dana ranije.[5]
Emocionalna veza između naroda i sardane kao simbola identiteta bila je najsnažnija pod represivnim diktaturama Prima de Rivere i Fransiska Franka. Bio je to izraz slobode i katalonskog identiteta, ali istovremeno i izgovor za progon i represiju nad njenim aktivistima.[6]
Sardana danas
[uredi | uredi izvor]Danas je sardana najrasprostranjeniji ples u Kataloniji. Godišnje se organizuje oko 5000 različitih manifestacija posvećenih ovom plesu, od okupljanja i javnih plesova do plesnih nastupa, koncerata i takmičenja plesnih grupa i kobla orkestara.[2] Neke od njih su renomirane i imaju dugu tradiciju.[6]
Godine 1965. na brdu iznad Barselone podignut je spomenik posvećen ovom plesu. Delo je katalonskog vazara Žozefa Kanjasa (Josep Cañas i Cañas).[7]
O plesu
[uredi | uredi izvor]Sardana je kolektivni ples. Plesači igraju u kolu (krugu), držeći se za ruke. Plesači su žene i muškarci koji u krugu stoje naizmenično — između dva muškarca uvek je jedna žena i obratno. Koreografija je podeljena na sedam ili deset tirada, tokom kojih se smenjuju kratki i dugi koraci. Muziku koja prati sardanu sviraju kobla orkestri.[4]
Kobla orkestar
[uredi | uredi izvor]Kobla je duvački muzički orkestar koji svira uglavnom za sardana plesove, ali i tokom drugih tradicionalnih katalonskih kulturnih manifestacija. Moderni kobla orkestar obično ima 11 muzičara koji sviraju na 12 instrumenata.[8] Na nastupima sede u dva reda, pri čemu su drveni duvački instrumenti u prvom, dok su ostali (trube, trombon i fiskorni) u drugom redu. Osim za modernizaciju plesa, muzičar Pep Ventura odigrao je istaknutu ulogu i u reformi koble polovinom 19. veka.[9]
Orkestar čine sledeći instrumenti:
- dva tibla
- dve tenore
- jedan flabiol koji se svira levom rukom, dok se drugom rukom svira tambori, mali bubanj pričvršćen za levu ruku
- četiri katalonska šalmaja (drveni duvački instrument sa dvostrukom trskom)
- pet truba
- jedan trombon
- dva fiskorna
- jedan kontrabas sa tri žice[10]
Tible je drveni duvački instrument nalik oboi, ali glasnijeg zvuka. Ima duplu trsku, kupastog tela i dugačka oko 50 cm. To je jedan od najkarakterističnijih instrumenata u kobla orkestru zbog svog oštrog, visokotonskog zvuka, posebno pogodnog za soliste. Muzičari koji sviraju tiblu zovu se tiblari. U okviru orkestra uloga tible je da dopuni tenoru, pa je u određenim kompozicijama veoma tipično da postoji dijalog između njih.[11]
Tenora je duvački instrument nalik oboi sa dvostrukom trskom. Smatra se da je potomak šalmaja, srednjovekovnog muzičkog instrumenta koji se svirao širom Evrope sve do 17. veka. U to vreme tenora se odomaćila u Kataloniji toliko da je postala jedan od najreprezentativnijih instrumenata autohtone muzike i prava zvezda muzike za sardana plesove. Veruje se da svoje ime duguje instrumentu iz kojeg je nastala, tenor šalmaju. Kao i mnogi drugi drveni instrumenti u kobla orkestrima, napravljen je od drveta žbunaste biljke jujuba (Ziziphus jujuba) koja raste širom Mediterana. U kobla orkestru su dve tenore i one takođe sede u prvom redu. Kako je tenora instrument sa najdubljim tonom u orkestru, sede na desnoj strani. Verziju koja se danas koristi nastala je sredinom 19. veka.[9]
Flabiol je drveni duvački instrument sa zakošenim usnikom koji pripada porodici flauta. To je tipičan instrument kobla orkestra. Muzičar - flabioler sedi na levoj strani prvog reda. Takođe svira mali bubanj tambori. Flabiol svira levom rukom, za koju mu je okačen tambori, koji udara desnom rukom. U kobli se koristi za tradicionalne uvodne note i pauze u sardanama. Iako uglavnom ne igra značajnu ulogu, kompozitori mu često daju male ukrasne delove ili pasaže koji zvuče ruralno. U kobli, flabioler takođe svira tambori i sedi levo od prvog reda. Flabiol ima veoma dugu istoriju u Kataloniji. Svirali su ga pastiri i jedan je od najreprezentativnijih instrumenata katalonske narodne muzike.[12]
Tambori je udarački instrument prečnika između 8 i 12 cm i svira se jednom palicom. U kobli zvuk ovog instrumenta prati flabiol. Neobično je to što samo jedan muzičar svira na dva instrumenta: u levoj ruci drže flabiol, dok o istoj ruci visi tambor i udara se palicom koja se drži u desnoj ruci.[13]
Fiskorn ima najdublji zvuk od svih limenih instrumenata u kobli. Sličan je trubi, ali nešto veći i ne tako oštrog zvuka. To je tipičan instrument u kobla orkestru. Kao i svi ostali metalni duvački instrumenti i oni stoje u drugom redu. Kako su instrumenti raspoređeni prema visini zvuka, a fiskorn ima jedan od najdubljih, oni su na desnoj strani.[14]
-
Tiblar
-
Svirač flabiola i tamborija
-
Svirač tenore
-
Kontrabas sa tri žice
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „Pictures La Sardana dancing Barcelona”. BarcelonaYellow. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ a b v „Sardana - Music and identity in the most popular Catalan dance”. Patrimoni cultural. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „Regionalist League”. Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ a b „Tipični plesovi Španije: otkrijte njihove regionalne plesove”. astelus.com. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „History”. Mercè. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ a b „Sardanes”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „La Sardana, Josep Canas, Montjuic, Barselona (1965)”. astelus.com. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „Cobla”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ a b „Tenora”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „What is cobla music and cobla band?”. BarcelonaYellow. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „Tible”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „Flabiol”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „Tamborí”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- ^ „Fiscorn”. Cultura Popular. Pristupljeno 30. 6. 2022.
Spoljašnji izvori
[uredi | uredi izvor]- Forn, Eduard Millán. „84th Aplec 2011”. behance.net. Pristupljeno 30. 6. 2022.
- Gri i Casas, Rossend. „The sardana national dance of Catalonia”. behance.net. Pristupljeno 30. 6. 2022.