Filip Domanović
Filip Domanović | |
---|---|
Lični podaci | |
Nadimak | Doman, Krnjaš |
Datum rođenja | 1868. |
Mesto rođenja | Lisice, Kneževina Srbija |
Datum smrti | 1938. |
Mesto smrti | Lisice, Kraljevina Jugoslavija |
Umetnički rad | |
Polje | Klesarstvo |
Pravac | Kamenorezaštvo zapadne Srbije |
Filip Domanović (1868–1938) iz Lisica bio je jedan od poznatijih dragačevskih kamenorezaca. Kao vrstan klesar bio je veoma cenjen u narodu.[1]
U periodu od 1880. do 1930-ih izradio je nekoliko stotina spomenika po selima Donjeg Dragačeva i pobrežjima ka Požegi, Kraljevu i Zapadnoj Moravi.[1]
Život[uredi | uredi izvor]
U mladosti bio je siromah - otac mu je prokockao svo imanje, a majka bila primorana da služi.[1] Kao nezbrinut, prišao je kamenorescu Ljubisavu Kukiću, gde je dobro ovladao dletom. Kasnije je dobro zarađivao i bio uzoran domaćin.[1]
U Prvom svetskom ratu učestvovao je kao trećepozivac. Bio je zarobljen i interniran u Mađarsku. U ratu je izgubio tri sina.[2]
Bio je cenjen majstor i imao svoje učenike. Osim Bogosava Nikolića, klesarenju je obučio sinove Petra i Borivoja.[1] Petar je kao podoficir umro 1915. godine u Prizrenu, dok je sinom Borivojem izradio je grupu spomenika-krajputaša u selu Samaila.[2]
Delo[uredi | uredi izvor]
Filip Domanović uneo je novine u obradu spomenika, koje su kasnije široko prihvaćene u kamenorezu čitave zapadne Srbije.[1]
Tipologija spomenika[uredi | uredi izvor]
Spomenike je izrađivao od puhovskog peščara, oblika stuba pokrivenog „kapom” ili vertikalnih ploča nadvišenih krstom, ugrađenih u masivno postolje. Početkom 20. veka uneo je arhitektonske novine u oblikovanje prednje strane spomenika - tordirane stubiće i lučno nadsvođe iznad epitafa.[1]
Ornamentika i religiozni simboli[uredi | uredi izvor]
Ornamentiku Filipa Domanovića odlikuje kompozicione sklad i vrhunska izrada. Veoma je vešto rezao golube, vinove loze i grozdove, cveće i biljne ukrase. Tu su i religiozni predmeti: čirak i sveća, kombinovani sa anđelima, Raspećima i krstovima.[1]
Polihromija[uredi | uredi izvor]
„Prskajućom” tehnikom šarao je bokove spomenika, čime je postizao veću dekorativnost.[1]
Figuralne predstave[uredi | uredi izvor]
Radio je i ljudske figure, plitko uklesane i spuštenih ramena.[1] Njegovi vojnici prepoznatljivi su po duboko razvedenoj šajkači na okrugloj glavi. Okićeni su redenicima i medaljama, a puške su im uvek u stavu „k nozi”. Lica su dostojanstvena i uglađena, sa brčićima i kratkim zulufima.[2]
Uradio je desetak ženskih likova, među kojima se ističu nadgrobnici Rajki Alempijević (†1918) u selu Lučani i nevesti Gvozdeniji Prodanović (†1908) u Papratištu.[1]
Prikazi predmeta i alata[uredi | uredi izvor]
Zanatlijama je na spomenike urezivao alat, a domaćinima štapove, duvankese i tabakere, čuture i sl.[2] Učenicima je prikazivao đačke torbe, knjige, mastionice i pera itd. Na raskriljenim knjigama je upisano:
- Rodimo se da mremo, a mremo da večno živimo
- Niko večan nema, samo jedan Bog.[1]
Rukopis[uredi | uredi izvor]
Epitafe je ispisivao prvoklasnim slovima.[2] Naročitu pažnju poklanjao je imenima pokojnika, koje je posebno dekorativno urezivao.
Potpis[uredi | uredi izvor]
Potpisivao se sa: „pisao Filip Domanović iz Lisica, sreza dragačevskog, okruga čačanskog”. Najstariji mu je potpis iz 1890. a najmlađi iz 1918. godine.[1]
Galerija[uredi | uredi izvor]
Epitafi[uredi | uredi izvor]
U kamen je urezivao opširnije biografije upokojenih.[1] Ponekad je unosio i poetske iskaze:
- Poživi na ovom svetu
- kao rosa na mirisnom cvetu.[2]
Prolaznike je dozivao molećivim pozivom:
- O ljubezni mili srbski rode,
- umoljeno stani malo ovde!
- Truda svoga nemoj požaliti,
- tužni spomenik ovaj pročitati,
- te ti vidi ko ovde počiva,
- koga ova ladna ploča skriva![1]
Spomenik siromahu Gavrilu Gavriloviću (†1892) (Guča, groblje iznad škole)
- Ovde počiva rab Boži
- GAVRILO GAVRILOVIĆ
- najveći siromah sela Guče
- koi poživi časno i pošteno 43. g.
- a pogibe nesrećnim slučajem
- kao radnik pade sa tornja crkve gučke
- i na mesto pogibe 12 juna 1892 god.
- To što je Gavrilo bijo vrlo pošten
- koibi pre umro od gladi
- a ne bi tuđe uzeo
- Ovaj spomenik podigoše mu
- više građana iz mesta
- i sa strane svojim dobrovoljnim prilozima
- a sa trudom Filipa S. Mijatovića
- sveštenika gučkog.
- Ovo neka služi za ugled ostalim siromasima
- te neka se i oni na Gavrilovo poštenje ugledaju
- te dabi i oni kad ih gospod Bog na istinu pozove
- zaslužili da im se ovakav vidljiv znak podigne
- Pisa Filip Domanović iz sela Lisica[3]
Spisak spomenika[uredi | uredi izvor]
- Spomenik Đurđiji Divljak (†1891) (Markovica)
- Spomenik siromahu Gavrilu Gavriloviću (†1892) (Guča, groblje iznad škole)
- Spomenik Milanu Milekiću (†1893) (Donja Kravarica, Milekića groblje)
- Spomenik Milisavu Stankoviću (†1894) (Samaila)
- Spomenik Aleksiju Mikoviću (†1894) (Samaila)
- Spomenik Milanu Divljaku (†189?) (Markovica)
- Spomenik Radoju Stančiću (†1900) (Krstac)
- Spomenik Živojinu Protiću (†1901) (Negrišori)
- Spomenik Gvozdeniji Prodanović (†1908) (Papratište)
- Spomenik Joksimu Čvoroviću (†1909) (Donja Kravarica, Starčevića groblje)
- Spomenik Simi Marinkoviću (†1909) (Dljin)
- Spomenik Simi Marinkoviću (†1909) (Dljin)
- Kenotaf Milutinu Erčeviću (†1916) (Adrani)
- Spomenik Rajki Alempijević (†1918) (Lučani (selo))
- Spomenik Joksimu Joksimoviću (†19??) (Gorobilje)[1][3][4]
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Nikolić, Radojko (1998). Kamenoresci narodnog obraza: kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: „Litopapir”. str. 51—52.
- ^ a b v g d đ Marinković, Radovan M.; Marinković, Zoran (2010). Pisci iz Dragačeva : [leksikon]. Guča: Biblioteka Opštine Lučani. ISBN 978-86-88197-01-4.
- ^ a b Stojić, Nikola Nika (2011). Dragačevski epitafi : zapisi sa nadgrobnika i krajputaša (2. dopunjeno izd.). Čačak: Međuopštinski istorijski arhiv. ISBN 978-86-80609-45-4.
- ^ Dudić, Nikola. Stara groblja i narodni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. str. 114. ISBN 978-86-07-00900-8.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Marinković, Radovan M (1985). Dragačevski zanati i zanimanja. Čačak: Litopapir.
- Dudić, Nikola (1995). Stara groblja i nadgrobni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture; Prosveta. ISBN 978-86-80879-07-9.
- Marinković, Radovan M.; Marinković, Zoran (2010). Pisci iz Dragačeva : [leksikon]. Guča: Biblioteka Opštine Lučani. ISBN 978-86-88197-01-4.
- Nikolić, Radojko (1998). Kamenoresci narodnog obraza: kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: „Litopapir”.
- Stojić, Nikola (2011). Dragačevski epitafi : zapisi sa nadgrobnika i krajputaša (2, dopunjeno izd.). Čačak: Međuopštinski istorijski arhiv. ISBN 978-86-80609-45-4.
- Nikolić, Radojko (2018). Kamena knjiga predaka : o natpisima sa nadgrobnih spomenika zapadne Srbije (2, dopunjeno izd.). Čačak: Narodni muzej. ISBN 978-86-84067-63-2.