Firer

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Partijski skup 1934.

Firer (nem. Führer) znači u bukvalnom prevodu sa nemačkogvođa“ i koristila se za označavanje titule koju je nakon smrti nemačkog predsednika Hindenburga godine 1934. godine koristio nemački kancelar Adolf Hitler.[1] Time je označen i formalni raskid Trećeg rajha s ustavnopravnim kontinuitetom Vajmarske republike i njenog ustava, koji nije poznavao tu instituciju.

U doba vlade NSDAP u Nemačkoj tako je bio označavan Hitler koji je vodio stranku i koji je bio kancelar. Iako se ova reč u Nemačkoj upotrebljava uobičajeno, do danas je praćena određenim socijalnim stigmatima. Hitler je tom titulom hteo simbolizovati vlastiti autoritet, odnosno u svom licu simbolički objediniti nemačku državu, narod i vladajuću stranku NSDAP, po uzoru na Benita Musolinija koji je koristio titulu duče.

Nacistička Nemačka je kultivisala Führerprinzip („princip vođe“), a Hitler je generalno bio poznat kao der Führer („vođa“).[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Poreklo političkog koncepta[uredi | uredi izvor]

Prvi primer političke upotrebe reči Führer bio je Austrijanac Georg fon Šenerer (1842–1921), glavni eksponent pangermanizma i nemačkog nacionalizma u Austriji, čiji su ga sledbenici obično nazivali firerom, a koji je takođe koristio rimski pozdrav – gde se desna ruka i šaka drže čvrsto ispružene – koji su nazvali „nemački pozdrav“.[3] Prema istoričaru Ričardu J. Evansu, ova upotreba reči „firer“ od strane Šenererovog pannemačkog udruženja verovatno je predstavila ovaj termin nemačkoj krajnjoj desnici, ali je na njegovo specifično usvajanje od strane nacista takođe mogla uticati upotreba reči u Italiji „Duce“, što takođe znači „vođa“, kao neformalna titula za Benita Musolinija, fašističkog premijera, a kasnije (od 1922.) diktatora te zemlje.[4]

Führer nacističke partije[uredi | uredi izvor]

Adolf Hitler je uzeo titulu da označi svoju funkciju šefa Nacističke partije; dobio ju je 1921. godine kada je, besan zbog plana osnivača stranke Antona Drekslera da se spoji sa drugom antisemitskom krajnje desničarskom nacionalističkom strankom, istupio iz stranke. Dreksler i Izvršni komitet partije su tada pristali na Hitlerov zahtev da bude postavljen za predsednika stranke sa „diktatorskim ovlašćenjima“ kao uslovom za njegov povratak.[5]

Führer i kancelar Nemačkog rajha[uredi | uredi izvor]

Dan pre Hindenburgove smrti, Hitler i njegov kabinet su dekretom doneli „Zakon o šefu države Nemačkog rajha“, koji je predviđao da se posle Hindenburgove smrti, funkcija predsednika spoji sa kancelarom.[6][7] Tako je, nakon Hindenburgove smrti, Hitler postao Führer und Reichskanzler – iako je na kraju Reichskanzler tiho izbačen iz svakodnevne upotrebe i zadržan samo u zvaničnim dokumentima.[8] Hitler je stoga preuzeo ovlašćenja predsednika bez preuzimanja same funkcije – navodno iz poštovanja prema Hindenburgovim dostignućima kao herojske ličnosti u Prvom svetskom ratu. Zakon o omogućavanju je izričito zabranjivao zakone koji bi uticali na položaj ili ovlašćenja predsednika rajha, ali prvi jednopartijski Rajhstag izabran u novembru 1933. doneo je akt o prvoj godišnjici Hitlerovog imenovanja za kancelara, 30. januara 1934, kojim je ukinuo ta ograničenja. Potom je odobren na referendumu 19. avgusta.[9][10][11]

Führer i vrhovni komandant Vermahta[uredi | uredi izvor]

Prema Vajmarskom ustavu, predsednik je bio vrhovni komandant oružanih snaga. Za razliku od „predsednika”, Hitler je uzeo ovu titulu (Oberbefehlshaber) za sebe. Kada je 1935. ponovo uvedena regrutacija, Hitler je stvorio titulu vrhovnog komandanta oružanih snaga, funkciju koju je imao ministar rata. Za sebe je zadržao titulu vrhovnog komandanta. Vojnici su morali da se zakunu na vernost Hitleru kao „Führer des deutschen Reiches und Volkes“ (vođi nemačkog rajha i nacije). Feldmaršal Verner fon Blomberg, tada ministar rata i jedan od onih koji su kreirali Hitlerovu zakletvu, ili ličnu zakletvu vojske na vernost Hitleru, postao je glavnokomandujući oružanih snaga dok je Hitler ostao vrhovni komandant. Nakon afere Blomberg-Frič 1938. godine, Hitler je preuzeo funkciju glavnog komandanta i preuzeo ličnu komandu nad oružanim snagama. Međutim, nastavio je da koristi starije, formalno više zvanje vrhovnog komandanta, koje je time dobilo nešto novije značenje. Kombinujući ga sa „firerom”, koristio je stil Führer und Oberster Befehlshaber der Wehrmacht (vođa i vrhovni komandant Vermahta), ili jednostavnije „firer” posle maja 1942.

Führer nemačkog rajha i nacije[uredi | uredi izvor]

Vojnici su morali da se zakunu na vernost Hitleru kao „Führer des deutschen Reiches und Volkes“ (vođi nemačkog rajha i nacije).[12] U svom političkom testamentu, Hitler je sebe takođe nazivao Führer der Nation (vođa nacije).[13]

Germanski Führer i planirani Führer Velikog germanskog rajha[uredi | uredi izvor]

Dodatnu titulu Hitler je usvojio 23. juna 1941. kada se proglasio za „germanskog firera“ (Germanischer Führer), pored njegovih dužnosti kao firera nemačke države i naroda.[14] Ovo je učinjeno kako bi se naglasilo Hitlerovo proklamovano vođstvo nad onim što su nacisti opisali kao „nordijsko-germanska gospodarska rasa“, za koju se smatralo da pored Nemaca uključuje i narode kao što su Norvežani, Danci, Šveđani, Holanđani, nameru da pripoje ove zemlje Nemačkom Rajhu kako bi se formirao Veliki germanski rajh (Großgermanisches Reich deutscher Nation). Vafen-SS formacije iz ovih zemalja morale su da izjave pokornost Hitleru obraćajući mu se na ovaj način.[15] Tako mu se 12. decembra 1941. obratio i holandski fašista Anton Musert kada je proglasio odanost Hitleru tokom posete kancelariji rajha u Berlinu.[16] On je želeo je da oslovljava Hitlera sa Führer aller Germanen („firer svih germana“), ali je Hitler lično odredio prethodni stil.[16] Istoričar Lo de Jong spekuliše o razlici između njih dvojice: Führer aller Germanen je implicirao poziciju odvojenu od Hitlerove uloge kao Führer und Reichskanzler des Grossdeutschen Reiches („firer i rajhski kancelar Velikog nemačkog rajha“), dok je germanischer Führer služio više kao atribut te glavne funkcije.[16] Međutim, sve do 1944. godine povremene propagandne publikacije nastavljaju da ga pominju ovim nezvaničnim naslovom.[17]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Means Used by the Nazi Conspiractors in Gaining Control of the German State (Part 4 of 55)”. fcit.usf.edu. 
  2. ^ „Means Used by the Nazi Conspiractors in Gaining Control of the German State (Part 4 of 55)”. fcit.usf.edu. 
  3. ^ Mitchell, Arthur H. (2007). Hitler's Mountain: The Führer, Obersalzberg, and the American Occupation of Berchtesgaden. Macfarland, p. 15
  4. ^ Evans, Richard J. (2003). The Coming of the Third Reich. New York: Penguin. str. 43, 184. ISBN 0-14-303469-3. . Schönerer also invented the "pseudo-medieval" greeting "Heil", meaning "Hail".
  5. ^ Evans 2003, str. 180
  6. ^ Gesetz über das Staatsoberhaupt des Deutschen Reichs, 1 August 1934:
    "§ 1 The office of the Reichspräsident is merged with that of the Reichskanzler. Therefore the previous rights of the Reichspräsident pass over to the Führer and Reichskanzler Adolf Hitler. He names his deputy."
  7. ^ Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich. New York: Simon & Schuster. str. 226–27. ISBN 978-0-671-62420-0. 
  8. ^ Evans 2003, str. 44
  9. ^ Thamer, Hans-Ulrich (2003). „Beginn der nationalsozialistischen Herrschaft (Teil 2)”. Nationalsozialismus I (na jeziku: nemački). Bonn: Federal Agency for Civic Education. Arhivirano iz originala 8. 2. 2008. g. Pristupljeno 4. 10. 2011. 
  10. ^ Winkler, Heinrich August (2006). „The German Catastrophe 1933–1945”. Germany: The Long Road West vol. 2: 1933–1990. str. 38—39. ISBN 978-0-19-926598-5. Pristupljeno 28. 10. 2011. 
  11. ^ „Führer – Source”. Arhivirano iz originala 2016-03-04. g. Pristupljeno 2014-03-07. 
  12. ^ Bendersky, Joseph W. (2007). A Concise History of Nazi Germany: 1919–1945. Rowman & Littlefield. str. 105—06. ISBN 9780742553637. 
  13. ^ „NS-Archiv : Adolf Hitler, Politisches Testament”. www.ns-archiv.de. 
  14. ^ De Jong, Louis (1974) (in Dutch). Het Koninkrijk der Nederlanden in de tweede wereldoorlog: Maart '41 – Juli '42, p. 181. M. Nijhoff.
  15. ^ Bramstedt, E. K. (2003). Dictatorship and Political Police: the Technique of Control by Fear, pp. 92–93. Routledge.
  16. ^ a b v De Jong 1974, str. 199–200
  17. ^ Adolf Hitler: Führer aller Germanen Arhivirano 2018-10-19 na sajtu Wayback Machine. Storm, 1944.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  • Mediji vezani za članak Firer na Vikimedijinoj ostavi