Fran Pilepić (pravnik)

Za druge upotrebe, pogledajte Fran Pilepić (višeznačna odrednica).

Fran Pilepić, (Rijeka, 10. jul 1838 — Rijeka, 13. april 1890) bio je hrvatski jezikoslovac, pravnik, predavač i političar.

Porodica

Otac mu je bio Mate, a majka Antonija Rahelić. Dva puta se ženio. Sa Erminijom Kopajtić je imao sina Osmana i nakon njene smrti napušta Delnice. Sa drugom suprugom Džulijom Cimer Valentinovom (iz Milana) je imao ćerke Vilu i Olgu i sina Mirka.

Školovanje

Pučku školu i gimnaziju je završio u Rijeci, gdje mu je profesor bio Fran Kurelac. Pravo je završio u Beču. Doktrirao je pravo u Gracu 1867. godine.

Karijera

Bio je pripadnik riječke filološke škole. 1860.-ih godina se okrenio od rada na polju jezika i posvetio se pravu. Radio je kao notar u Delnicama i kao profesor u Bakarskoj pomorskoj školi, predavao je istoriju i italijanski jezik.

Kao odbornik Narodne čitaonice riječke, sarađivao je u tadašnjim časopisima. Kasnije je stekao status uvaženog riječkog advokata, a bavio se i politikom - bio je aktivan član Starčevićeve Stranke prava. Bio je i biran u Sabor kao narodni zastupnik, gdje je bio poznat kao vatreni pravaš. 1883. i 1884. bi svaki put, zbog oštrog jezika, bio isključen iz Sabora na osam dana. Sahranjen je na groblju Kozala u Rijeci, u porodičnoj grobnici, polje G-61 (Pillepich dott. Francesco).

Tomanović o Pilepiću

Lazar Tomanović ga je slučajno upoznao u kupeu vlaka 1883. godine na relaciji od Rijeke do Trsta (oni su bili jedini putnici u tom kupeu). Mislio je da je iredetista, ali se prevario. Lazar ga je na italijanskom upitao koja je ono lijepa varoš naspram njih i dobio je odgovor na italijsnkom, da je Volovska. Po slovenskom imenu mjesta koje je naveo, onda je pomislio da je Slovenac iz unutrašnjosti Istre, i odah je počeo s njim srpski govoriti. Tada je Pilepić bio zastupnik na zagrebačkom saboru, poznati starčevićanac i advokat u Rijeci. Tomanović je pogrešno mislio (nije bio siguran) da se Pilepić u Padovi školovao, pa su na njega djelovale italijanska uljudnost i novija italijanska književnost, kao i politika. Lazar se uvjerio da se može i sa starčevićancima razgovarati. Odmah je iskreno rekao šta misli o starčevićanstvu i Hrvatstvu. Pilepić ga je uveravao da Starčević nema autoriteta na stranku prava, kako se misli. Popušta joj i za njom se vodi, po mnogim pitanjima. Naveo je da njihova politika teži istome cilju kao i srpska i da im se za sada samo putevi razilaze. O Crnoj Gori je govorio sa najvećim oduševljenjem, o knjazu Nikoli s najvećim poštovanjem. Tomanović je sumirajući razgovor s njim smatrao da su mnogi starčevićanci na stranputici, zbog izopačene istorije, koji su im pisali popovi. Kada bi došli do izvora istine, lako bi se s njima sporazumjeli. Starčevićanstvo je tada bio jedini element u hrvatskom narodu, po Tomanoviću, koji je bio zaista nezavisan od vlade i popovstva, ali uzalud kada su mu oboje u začetku bez njegovog znanja dušu i krv otrovali mržnjom na Srpstvo. Lazar je smatrao da koji Hrvat prvi ustane, da otkrije svome narodu uzroke toga trovanja, to će biti najveći Hrvat toga vijeka, ali nije gajio nade da će se taj vijek (19.) takvim Hrvatom podičiti. Put im je brzo prošao u ugodnom razgovoru i izmijenili su posjetnice, stisli su jedan drugome pesnice i najljubaznije su se rastali. Tomanović je konstatovao da bi zbližavanju Srba i Hrvata doprinosili ovakvi, češći susreti i međusobno upoznavanje.

Literatura

• Tomanović, Lazar (2007). Putopisna proza. Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi.