Pređi na sadržaj

Fridrihshafen FF.49

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fridrihshafen FF.49c

Hidroavion Fridrihshafen FF.49c
Opšte
Namena mornarički bombarderski avion i izviđač
Posada 2 člana
Zemlja porekla  Nemačko carstvo
Proizvođač  Nemačko carstvo (Flugzeugbau Friedrichshafen GmbH) i Salblating (Salblating)
Prvi let 1. januara 1917.
Početak proizvodnje 1917.
Uveden u upotrebu 1. septembra 1917.
Povučen iz upotrebe 1926.
Status neoperativan
Prvi korisnik Nemačka ratna mornarica
Broj primeraka 274
Dimenzije
Dužina 11,65 m
Razmah krila 17,15 m
Visina 4,50 m
Površina krila 71,40 m²
Masa
Prazan 1.515 kg
Normalna poletna 2.147 kg
Pogon
Klipno-elisni motor 1 h Benz Bz IV
Snaga 1 x 176 kW
Performanse
Brzina krstarenja 110 km/h
Maks. brzina na Hopt 140 km/h
Taktički radijus kretanja 700 km
Plafon leta 3.500 m
Brzina penjanja 125 m/min

Fridrihshafen FF.49 (nem. Friedrichshafen FF.49) je jednomotorni, dvokrilni, dvosedi hidroavion sa plovcima iz perioda Prvog svetskog rata, spadao je u klasu hidroavion bombarder-izviđač. Napravljen u Nemačkoj a po licenci je rađen u drugim zemljama. Avion je prvi put poleteo 1917. godine.[1]

Projektovanje i razvoj

[uredi | uredi izvor]

Fabriku za proizvodnju aviona (Flugzeugbau Friedrichshafen GmbH) osnovao je 1912. godine Teodor Kober (Teodor Kober) koji je prethodno radio kod kompanije Cepelin (Zeppelin). Uoči i za vreme Prvog svetskog rata razvio je čitavu seriju ispešnih hidroaviona za potrebe Nemačke ratne mornarice. Ova serija aviona je nazvana Fridrihshaven (Friedrichshafen) prema mestu u kome je locirana firma. Avion Fridrihshafen FF.49 je projektovan na bazi svojih prethodnika aviona Fridrihshafen FF.33 i Fridrihshafen FF.39 i prvi put je poleteo 1. januara 1917. godine.[2] Na zahtev Nemačke ratne mornarice napravljena su dva tipa aviona FF.49b-bombarder i FF.49c-izviđački avion. U izviđačkoj verziji FF.49c prva kabina je bila kabina pilota a u drugoj kabini je sedeo izviđač koji je imao mitraljez za odbranu zadnje sfere aviona[3] Kod bombarderske verzije FF.49b bilo je obrnuto pilot je sedeo u drugoj kabini a izviđač-bombaš u prvoj.

Varijante aviona Fridrihshafen FF.49

[uredi | uredi izvor]
  • Fridrihshafen FF.49 - hidroavion izviđač dvosed sa motorom Benz Bz IV snage 200 KS, proizveden u 14 primeraka,
  • Fridrihshafen FF.49b - hidroavion bombarder dvosed sa motorom Benz Bz IV snage 220 KS, proizveden u 25 primeraka,
  • Fridrihshafen FF.49c - hidroavion izviđač dvosed sa motorom Benz Bz IV snage 240 KS, proizveden u 235 primeraka,

Tehnički opis

[uredi | uredi izvor]
Hidroavion Fridrihshafen FF.49c

Hidroavioni Fridrihshafen FF.49 su jednomotorni dvokrilni dvosedi bombardersko izviđački hidroavioni sa plovcima. Avion je potpuno drvene konstrukcije trup je obložen vodootpornim šperom, rep platnom, a krila su takođe drvene konstrukcije presvučena platnom. Krila su četvrtastog oblika sa ravnim krajevima. Sa svake strane krila, avion je imao po tri para upornica. Ukrućivanje krila se postizalo unakrsno postavljenim čeličnim užadima sa zatezačima. Donja krila kod ovog aviona su istih dimenzija kao i gornja. Krilca za upravljanje avionom su se nalazila i na donjim i gornjim krilima, što je olakšalo upravljanje avionom. U nosu aviona je bio smešten vodom hlađeni linijski motor (Benz Bz IV snage 200/220/240 KS) hladnjak motora je bio pričvršćen na gornje krilo. Vučna elisa koja je pokretala avion bila je dvokraka, napravljena od drveta fiksnog koraka. Kokpit pilota je bio otvoren i nalazio su u trupu aviona iza krila. Obe kabine su imale male providne vetrobrane koji su štitile posadu od vode pri poletanju i vetra pri letu aviona. Pilot i izviđač su sedeli jedan iza drugog (tandem raspored). U trupu aviona su bili smešteni rezervoari za gorivo maksimalnog kapaciteta 6.600 litara goriva što je avionu obezbeđivalo veliku autonomiju leta (oko 5 sati i 40 minuta). Standardna oprema izviđačke varijante ovih aviona je bila radio-stanica za održavanje komunikacije sa operativnim centrom.

Naoružanje

[uredi | uredi izvor]
Hidroavion Fridrihshafen FF.49 - poletanje u smiraj dana
Naoružanje aviona: Fridrihshafen FF.49b
Vatreno (streljačko) naoružanje
Top
Mitraljez
Broj i oznaka mitraljeza 1; marke Parabellum
Kalibar 7,92 mm
Bombardersko naoružanje (bombe)
Klasične avio bombe slobodno padajuće
Ukupna masa 50,8 kg
Broj tačaka za podvešavanje 4
Raketno naoružanje (rakete)


Operativno korišćenje

[uredi | uredi izvor]

Hidroavioni Fridrihshafen FF.49 su korišćeni u vreme Prvog svetskog rata na teritorijama Nemačke i Austrougarske a posle rata su korišćeni u Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Poljskoj, Švedskoj i Jugoslaviji a najčešće je korišćen za poštanski saobraćaj (Švedska, Poljska i Austrougarska). U Švedskoj je u spomen na poštansku funkciju ovog aviona 2001. godine izdata prigodna poštanska marka.[4] Prema različitim izvorima proizvedeno je između 240 i 274 primeraka ovih aviona. Avion je bio pouzdan, izdržljiv i zahvalan za letenje. Zabeležen je slučaj da su ribari u Baltičkom moru pronašli jedan avion Fridrihshafen FF.49 posle pet dana plutanja po uzburkanom moru, pritom avion nije bio oštećen. U službi je bio sve do 1926. godine.[5]

Korišćenje hidroaviona Fridrihshafen FF.49 u jugoslovenskom Pomorskom vazduhoplovstvu

[uredi | uredi izvor]

Još u toku rata ili tačnije juna meseca 1918. godine iz Nemačke je prebačeno jedno kompletno odeljenje hidroaviona Fridrihshafen FF.49c čiji je zadatak bio da održava vezu između Pule i Boke kotorske u kojoj se nalazila nemačka podmornička baza. Ovi avioni su leteli sa nemačkom posadom iako su nosili Austrougarske oznake. U toku jula meseca Italijani su oštetili dva aviona ovog tipa, a u avgustu mesecu u hidrobazi Kumbor su oštetili i treći avion sa brojem 1833 do te mere da se smatrao neisplativ za popravku. Nakon povlačenja Austrougarske vojske ovaj avion je ostao u Kumboru i veruje se, mada se ne sme sto posto tvrditi da je to baš avion koji je dobio kasnije oznaku N12 m u jugoslovenskom pomorskom vazduhoplovstvu.[6]

U jugoslovanskom PV (pomorskom vazduhoplovstvu Kraljevine SHS) je korišćen jedan avion tipa Fridrihshafen FF.49, koji je ostao kao ratni plen iza Austrougarske u hidrobazi Kumbor. Avion je bio označen oznakom N12 m (N-nastavni; 12-redni broj; m-motor Mercedes tj. Benc) a bio je ofarban plavom bojom sa belom trakom duž sredine trupa što je bio običaj za označavanje školskih aviona. Korišćen je uglavnom za preobuku pilota sa hidroaviona u obliku čamca na hidroavione sa plovcima od 1921. do 1926. godine. Do 1926. ovo je bio jedan od tri hidroavion sa plovcima u jugoslovenskom PV (dva su bila Rumpler 6B2). Na toj funkciji ga je zamenio hidroavion slične koncepcije i konstrukcije Arno HD-41H koji se po francuskoj licenci radio u domaćoj fabrici Zmaj a kasnije i avionom domaće konstrukcije Fizir F1M-Jupiter.[7][8]

Zemlje koje su koristile ovaj avion

[uredi | uredi izvor]

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ „Fridrihshafen FF.49[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 26. 04. 2014. g. Pristupljeno 26. 04. 2014.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  2. ^ Friedrichshafen FF.49 date of first flight - Wolfram|Alpha, Pristupljeno 29. aprila 2013.
  3. ^ Friedrichshafen FF.33/39/49/59 - Germany (WWI) (((en))). wp.scn.ru.
  4. ^ AIRPLANES & SPACE Scott #0 FRIEDRICHSHAFEN FF 49 Stamp Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. mart 2016), Pristupljeno 29. aprila 2013.
  5. ^ Petrović, Ognjan M. (2/2000). „Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo I : 1918 – 1930.)". Let - Flight 2: pp. 21-84. ISSN 1450-684X
  6. ^ Petrović, Ognjan M. (2/2000). „Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo I : 1918 – 1930.)". Let - Flight 2: pp. 77. ISSN 1450-684X
  7. ^ Mikić 1933, str. 604–613.
  8. ^ Isaić & Frka 2010.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Lučić, Dušan (1936). Osnovi praktične aerodinamike sa opisima aeroplana (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Novi Sad: Vazduhoplovni Glasnik. 
  • Mikić, Sava (1933). Istorija jugoslovenskog vazduhoplovstva (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Štamparija D. Gregorić. str. 604—613. 
  • Angelucci, Enzo; Paolo Matricardi . Flugzeuge von den Anfängen bis zum Ersten Weltkrieg. Falken, Wiesbaden. 1976. ISBN 978-3-8068-0391-4.
  • Marck, Bernard (1997). Historie de L'aviation. Paris: Flammarion. ISBN 2-08-010038-6. 
  • Isaić, Vladimir; Frka, Danijel (2010). Pomorsko zrakoplovstvo na istočnoj obali Jadrana 1918-1941. (prvi dio) (na jeziku: (jezik: hrvatski)). Zagreb: Tko zna zna d.o.o. ISBN 978-953-97564-6-6. 
  • Petrović, Ognjan M. (2000). „Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo I : 1918 – 1930.)”. Let - Flight (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva. 2: 21—84. ISSN 1450-684X. 
  • Ilić, Vidosava (2004). „Škole vojnog vazduhoplovstva Kraljevine SHS/Jugoslavije”. Let - Flight (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva. 3: 88—106. ISSN 1450-684X. 
  • Oštrić, Šime (2007). Leteći Čunovi: Čamci koji lete - letjelice koje plove (na jeziku: (jezik: srpski)). M. Micevski. SRB-Beograd: Galerija '73. 
  • Taylor, Michael J. H. (1989). Jane's Encyclopedia of Aviation. London: Studio Editions. str. 381. 
  • Đokić, Nebojša; Radovanović, Radovan (2017). „STVARANjE VAZDUHOPLOVSTVA KRALjEVINE SHS I FORMIRANjE RATNE DOKTRINE”. Zapisi (na jeziku: (jezik: srpski)). Požarevac: Istorijski Arhiv Požarevca. 6: 113—126. ISSN 2334-7082. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]