Fuga (muzika)
Fuga (od lat. fuga — „bekstvo”) je kompozicioni princip u muzici, koji se ostvaruje nizanjem muzičkih imitacija. Fuga može biti jedini kompozicioni princip u muzičkom delu, ali strukture rađene po ovom principu se mogu nalaziti i u drugim muzičkim formama, poput kantata, misi, koncerata ili uvertira. Termin fuga se koristio još u 14. veku da označi muzički kanon, a kasnije i imitacije. Svoje današnje značenje ovaj izraz je dobio u toku 17. veka. U doba visokog baroka, fuga je postala zaseban muzički oblik. Ne treba je mešati sa fugirajućom melodijom, što je stil pesme popularizovan i uglavnom ograničen na ranu američku muziku (tj. nota oblika ili „svetog harpa“) i muziku zapadne galerije. Fuga obično ima tri glavna dela: izlaganje, razvoj i završni unos koji sadrži povratak subjekta u toničkom ključu fuge. Neke fuge imaju rekapitulaciju.[1]
Karakteristika fuge je kompleksna razrada muzičkog motiva. Ona počinje ekspozicijom u prvom glasu, koji drugi glas ponavlja za kvintu više ili kvartu niže. Ostali glasovi se uvode po sličnom principu. Najčešće ih ima 3 ili 4. Fuge sa dva muzička motiva se nazivaju dvostruke fuge (postoje i trostruke, četvorostruke). Najveći majstor komponovanja fuga bio je Johan Sebastijan Bah. U vreme posle baroka, fuga je smatrana zastarelim muzičkim oblikom. Neki od kompozitora novijeg doba koji su komponovali fuge su: Feliks Mendelson Bartoldi (prelidi i fuge, opus 37), Žorž Bize (šest fuga), Dmitri Šostakovič (24 prelida i fuge za klavir, opus 87).
U srednjem veku, termin je bio široko korišćen za označavanje bilo kojeg dela u kanonskom stilu; do renesanse, počeo je da označava specifično imitativna dela.[2] Od 17. veka,[3] termin fuga opisuje ono što se obično smatra najpotpunijim postupkom imitativnog kontrapunkta.[4]
Većina fuga se otvara kratkom glavnom temom, subjektom,[5] koji zatim zvuči sukcesivno u svakom glasu (nakon što prvi glas završi sa navođenjem subjekta, drugi glas ponavlja temu drugom tonom, a drugi glasovi se ponavljaju na isti način); kada svaki glas završi predmet, izlaganje je završeno. Nakon toga često sledi povezujući odlomak, ili epizoda, razvijena iz prethodno slušanog materijala; dalji „unosi” subjekta se zatim čuju u srodnim ključevima. Epizode (ako je primenljivo) i unosi se obično smenjuju do „konačnog ulaska“ subjekta, do kada se muzika vratila na početni ključ, ili tonik, koji često prati završni materijal, koda.[6][7][8] U tom smislu, fuga je stil kompozicije, a ne fiksna struktura.
Ova forma je evoluirala tokom 18. veka iz nekoliko ranijih tipova kontrapunktnih kompozicija, kao što su imitativni ričerkari, kapričo, kancone i fantazije.[9] Čuveni kompozitor fuga Johan Sebastijan Bah (1685–1750) uobličio je svoja dela prema delima Jana Pitersona Svilinka (1562–1621), Johana Jakoba Frobergera (1616–1667), Johana Pahelbela (1653–1706), Đirolama Freskobala (1583-1643), Ditriha Bukstehude (oko 1637–1707) i drugih.[9] Sa opadanjem sofisticiranih stilova na kraju baroknog perioda, centralna uloga fuge je opala, na kraju je ustupila mesto kao sonatni oblik i simfonijski orkestar je postao dominantan.[10] Ipak, kompozitori su nastavili da pišu i proučavaju fuge u različite svrhe; pojavljuju se u delima Volfganga Amadeusa Mocarta (1756–1791)[10] i Ludviga van Betovena (1770–1827),[10] kao i savremenih kompozitora kao što je Dmitrij Šostakovič (1906–1975).[11]
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Izraz fuga nastao je u prethonim vekovima i potiče od francuske reči fugue ili italijanske fuga. Ovo pak dolazi od latinske reči, takođe fuga, koja je i sama povezana i sa fugere („bežati“) i fugare („juriti“).[12] Pridevski oblik je fugal.[13] Varijante uključuju fughetta (doslovno, „mala fuga”) i fugato (odlomak u fugalnom stilu unutar drugog dela koje nije fuga).[6]
Tipovi
[uredi | uredi izvor]Jednostavna fuga
[uredi | uredi izvor]Jednostavna fuga ima samo jednu temu i ne koristi inverzni kontrapunkt.[14]
Dvostruka (trostruka, četvorostruka) fuga
[uredi | uredi izvor]Dvostruka fuga ima dva predmeta koji se često razvijaju istovremeno. Slično, trostruka fuga ima tri subjekta.[15][16] Postoje dve vrste dvostruke (trostruke) fuge: (a) fuga u kojoj se drugi (treći) subjekt predstavlja istovremeno sa subjektom u izlaganju (npr. kao u Mocartovom Rekvijemu u De molu ili fugi Bahove Pasakalje i fugi u Ce molu, BWV 582), i (b) fuga u kojoj svi subjekti u nekom trenutku imaju svoja izlaganja i oni se kombinuju tek kasnije (vidi, na primer, tropredmetnu fugu br. 14 u F♯ molu iz Bahovog Dobro podešenog klavira Knjiga 2, ili još poznatije, Bahove fuge „Sveta Ana“ u E♭ duru, BWV 552, trostruka fuga za orgulje).[15][17]
Muzički primer
[uredi | uredi izvor]- Fuga br. 2 za 3 glasa u ce-molu (7KB) (pomoć·info) (Johan Sebastijan Bah)
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Benward, Bruce (1985). Music in Theory and Practice. 2 (3rd izd.). Dubuque: Wm. C. Brown Publishers. str. 45. ISBN 0-697-03633-2.
- ^ "Fugue [Fr. fugue; Ger. Fuge; Lat., It., Sp., fuga]." The Harvard Dictionary of Music (Cambridge: Harvard University Press, 2003)
- ^ „Fugue”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press. for discussion of the changing use of the term throughout Western music history.
- ^ Ratner 1980, str. 263
- ^ Gedalge 1964, str. 7
- ^ a b "Fugue", The Concise Oxford Dictionary of Music, fourth edition, ed. Michael Kennedy (Oxford and New York: Oxford University Press, 1996). ISBN 0-19-280037-X Kennedy, Michael; Kennedy, Joyce Bourne; Bourne, Joyce (2007). Oxford Reference Online, subscription access. ISBN 978-0-19-920383-3. Pristupljeno 2007-03-16.
- ^ „Fugue, §1: A classic fugue analysed”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press.
- ^ „Fugue | music”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2019-05-29.
- ^ a b „Fugue”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press.
- ^ a b v „Fugue, §6: Late 18th century”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press.
- ^ „Fugue, §8: 20th century”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press.
- ^ "Fugue, n." The Concise Oxford English Dictionary, eleventh edition, revised, ed. Catherine Soanes and Angus Stevenson (Oxford and New York: Oxford University Press, 2006).
- ^ "Fugal, adj." The Concise Oxford English Dictionary, eleventh edition, revised, ed. Catherine Soanes and Angus Stevenson (Oxford and New York: Oxford University Press, 2006).
- ^ „Fugue, §5: The golden age”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press.
- ^ a b „Double Fugue”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press.
- ^ "double fugue" The Oxford Companion to Music, Ed. Alison Latham, Oxford University Press, 2002, Latham, Alison (2011). Oxford Reference Online, subscription access. ISBN 978-0-19-957903-7. Pristupljeno 2007-03-29.
- ^ "Double Fugue", The Concise Oxford Dictionary of Music, fourth edition, ed. Michael Kennedy (Oxford and New York: Oxford University Press, 1996) Kennedy, Michael; Kennedy, Joyce Bourne; Bourne, Joyce (2007). Oxford Reference Online, subscription access. ISBN 978-0-19-920383-3. Pristupljeno 2007-03-29.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Gedalge, André (1964) [1901]. Traité de la fugue [Treatise on Fugue]. trans. A. Levin. Mattapan: Gamut Music Company. OCLC 917101.
- Graves, William L., Jr. (1962). Twentieth Century Fugue. Washington, D.C.: The Catholic University of America Press. OCLC 480340.
- Kivy, Peter (1990). Music Alone: Philosophical Reflections on the Purely Musical Experience. Ithaca: Cornell University Press. ISBN 0-8014-2331-7.
- Mann, Alfred (1960). The Study of Fugue. London: Oxford University Press.
- Mann, Alfred (1965). The Study of Fugue. New York: W. W. Norton & Company.
- Ratner, Leonard G. (1980). Classic Music: Expression, Form, and Style. London: Collier Macmillan Publishers. ISBN 9780028720203. OCLC 6648908.
- Ratz, Erwin (1951). Einführung in die Musikalische Formenlehre: Über Formprinzipien in den Inventionen J. S. Bachs und ihre Bedeutung für die Kompositionstechnik Beethovens [Introduction to Musical Form: On the Principles of Form in J. S. Bach's Inventions and their Import for Beethoven's Compositional Technique] (first edition with supplementary volume). Vienna: Österreichischer Bundesverlag für Unterricht, Wissenschaft und Kunst.
- Verrall, John W. (1966). Fugue and Invention in Theory and Practice. Palo Alto: Pacific Books. OCLC 1173554.
- Walker, Paul (1992). The Origin of Permutation Fugue. New York: Broude Brothers Limited.
- Walker, Paul Mark (2000). Theories of Fugue from the Age of Josquin to the Age of Bach. Eastman studies in music. 13. Rochester: University of Rochester Press. ISBN 9781580461504. OCLC 56634238.
- Horsley, Imogene (1966). Fugue: History and Practice. New York/London: Free Press/Collier-Macmillan.
- Kerman, Joseph (2015). The Art of Fugue: Bach Fugues for Keyboard, 1715–1750. University of California Press. ISBN 9780520962590. doi:10.1525/luminos.1 .
- Benward & Saker (2009). Music in Theory and Practice: Volume II, p.136-38. ISBN 978-0-07-310188-0.
- Don Michael Randel (2003). The Harvard Dictionary of Music. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-01163-2.
- Don Michael Randel (2003). "Exposition" Harvard Dictionary of Music,p.302 ISBN 0-674--01163-5 Retrieved from https://books.google.com/books?id=02rFSecPhEsC&printsec=frontcover&dq=%22harvard+dictionary+of+music%22&hl=en&ei=0fGpTKb_GcSclgfms6XZDA&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1&ved=0CC8Q6AEwAA#v=onepage&q&f=false
- William E. Grim, "The Musicalization of Prose: Prolegomena to the Experience of Literature in Musical Form" Papers presented at the Second World Phenomenology Congress September 12 — 18, 1995, Guadalajara, Mexico, in Analecta Husserliana: The Yearbook of Phenomenological Research LXIII (1998): 65. "The first section of a sonata form is called the exposition."
- Charles Michael Carroll, "Memories of Dohnányi" Perspectives on Ernst von Dohnányi, edited by James A. Grymes. Lanham, Maryland: The Scarecrow Press, Inc. (2005): 235
- Alfred Blatter, Revisiting Music Theory: a Guide to the Practice, New York: Routledge, (2007): p.249-250 ISBN 0-415-97440-2 https://books.google.com/books?id=Z-xfT0jMc9oC&printsec=frontcover&dq=Revisiting+music+theory:+a+guide+to+the+practice&source=bl&ots=2XdInWKF8J&sig=uz7xRfFCraKvukB3H3pfKY_oFzk&hl=en&ei=L_upTLqDCIOClAfx6fCvDA&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=2&ved=0CB8Q6AEwAQ#v=onepage&q&f=false
- Narayan, Shovana (2004-01-01). Indian Theatre And Dance Traditions (na jeziku: engleski). Harman Publishing House. ISBN 9788186622612.
- Emmie Te Nijenhuis (1974). Indian Music: History and Structure. BRILL. str. 80. ISBN 90-04-03978-3.
- „Making Music With EEG Technology: Translate Brainwaves Into Sonic Soundscapes”. FAMEMAGAZINE. 19. 5. 2015. Arhivirano iz originala 23. 5. 2015. g. Pristupljeno 5. 6. 2015.
- DJ Fresh & Mindtunes: A track created only by the mind (Documentary), Pristupljeno 5. 6. 2015
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Primeri fuga iz „Dobro temperovanog klavira“
- O fugama
- Score Arhivirano 7 septembar 2006 na sajtu Wayback Machine, J. S. Bach's The Well-Tempered Clavier, Mutopia Project
- Fugues of the Well-Tempered Clavier (viewable in Adobe Flash Arhivirano 25 februar 2019 na sajtu Wayback Machine or Shockwave)
- Theory on fugues
- Fugues and fugue sets
- Analyses of J. S. Bach's Well-Tempered Clavier with accompanying recordings
- „Fugue”. The American Cyclopædia. 1879.
- Visualization of Bach's "Little" Fugue in G minor, organ na sajtu YouTube
- Analyses of J. S. Bach's Fugue for Solo Violin in C major, BWV 1005 (tutorial video with score) na sajtu YouTube