Pređi na sadržaj

Fudžimorizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Alberto Fudžimori 1998. godine

Fudžimorizam (šp. Fujimorismo) predstavlja političku ideologiju bivšeg predsednika Perua Alberta Fudžimorija, kao i kult ličnosti izgrađen oko njega, njegove politike i njegove porodice. Ideologija je definisana podrškom društvenom konzervativizmu i neoliberalnoj ekonomiji, kao i protivljenjem političkoj levici i demokratskom liberalizmu.

Trenutno su Albertova deca Keiko Fudžimori i Kendži Fudžimori postigli politički iskorak u Peruu, a Keikina stranka Narodna snaga, kontrolisala je veći deo Kongresa Republike Peru od 2016. do 2020. godine kroz sistem koji je izadio njen otac.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

1990-te[uredi | uredi izvor]

Nedostatak stabilnog političko-partijskog sistema u Peruu, kao i u drugim zemljama Latinske Amerike, mnogo puta je dovelo do pojave snažnih političkih ličnosti bez jasnih ideoloških opredeljenja.[2] U Peruu 1980-ih, „iznenađujući“ izbor Fudžimorija 1990. godine za predsednikovu funkciju doveo je do ustavne krize 1992. godine, praćene „vanrednim merama“ tobože usmerenim protiv "domaćih terorista". Nakon krize 1992. godine, Fudžimori i njegove pristalice napravili su novi Ustav Perua koji se koristi i danas. Ovaj ustav će kasnije doći u korist deci Alberta Fudžimorija.[1]

2000-te[uredi | uredi izvor]

Narandžasta zastava, glavni amblem većine fudžimorističkih političkih pokreta i organizacija.

Fudžimori je pobegao u Japan kada se 2000. godine suočio sa optužbama za korupciju. Po dolasku u Japan pokušao je faksom podneti ostavku na mesto predsednika, ali Kongres Republike odbio je njegovu ostavku, jer su imali u planu da ga opozovu i tako uklone sa funkcije. U decembru 2007. godine, Fudžimori je osuđen zbog naređivanja ilegalnih pretresa i zaplena i osuđen na šest godina zatvora.[3][4] Vrhovni sud potvrdio je odluku po njegovoj žalbi.[5] U aprilu 2009. Fuximori je osuđen zbog kršenja ljudskih prava na 25 godina zatvora zbog uloge u ubistvima i otmicama od strane odreda smrti Grupo Kolina tokom bitke njegove vlade protiv levičarske gerile devedesetih godina.

2010-te[uredi | uredi izvor]

Nakon Fudžimorievog pada s vlasti, samoizgonstva u Japan, izručenja natrag u Peru i kasnijeg suđenja i zatvora, pojavile su se političke stranke koje su nastavile da proglašavaju da slede nasleđe Alberta Fujimorija. Najistaknutija od ovih grupa koja je nastala nakon Albertove propasti je Narodna snaga, politička stranka koju vodi ćerka bivšeg predsednika Keiko Fudžimori, predsednički kandidat 2011. i ponovo 2016. godine.

Kao rezultat opštih izbora u Peruu 2016. godine, Keiko Fudžimori je izgubila predsedničku trku, iako je njena stranka dobila kontrolu nad kongresom, dok je ekonomista Pedro Pablo Kučinski pobedio predsedničku trku. Ubrzo nakon izbora, fudžimoristi su odmah počeli da političku napadaju predsednika Kučinskog, započinjući dva postupka za opoziv protiv predsednika; neuspeli pokušaj 2017. i još jedan pokušaj 2018.[1]

Ubrzo nakon što prvo glasanje o opozivu nije uspelo, predsednik Kučinski pomilovao je Alberta Fudžimorija, navodeći Fudžimorijevo zdravlje i godine kao glavni razlog njegovog pomilovanja.[6] Nedugo pre nego što je trebalo da se održi drugo glasanje, Kendži Fujimori - koji je tada još uvek bio deo sestrine stranke Narodna snaga, otkriveno je da je umešan u skandal Kendživideos gde je viđen kako pokušava da kupi glasove u korist predsednika Kučinskog kako bi onemogućio predsednikov opoziv.[7][8][9] Kao rezultat skandala, predsednik Kučinski je podneo ostavku.

Nakon ovog niza događaja, prvi potpredsednik Martin Vizkara izabran je za predsednika od strane većinski fudžimorističkog kongresa. Tokom inauguracije, neki Peruanci izašli su na ulice protestujući protiv vlade pozivajući na uklanjanje svih političara.[10] Drugi su izjavili da su napadi na predsednika Kučinskog bili zavera fudžimorista da još jednom steknu kontrolu nad političkim sistemom Perua. Ubrzo nakon stupanja na dužnost, predsednik Vizkara je pokušao da suzbije korupciju u Peruu, predlažući referendum oko zakonodavne vlasti u zemlji i finansiranja izbora 28. jula 2018.[11] Dana 3. oktobra 2018. godine, peruanski sud je ukinuo pomilovanje Alberta Fudžimorija[12], a nedelju dana kasnije, 10. oktobra 2018. godine, policija je privela Keiko Fudžimori u okviru istrage oko skandala Odebreht i optužbi za pranje novca oko njene predsedničke kampanje 2011. godine.[13]

Tokom njihove većine u kongresu, fudžimoristi su stekli reputaciju čvrstih opstrukcionista zbog blokiranja inicijativa popularnih kod Peruanaca čiji je cilj suzbijanje raširene korupcije u državi, prema Asošijeted presu.[14]


Ideologija[uredi | uredi izvor]

Fudžimorizam karakteriše njegov društveni konzervativizam, kao i snažno protivljenje grupama levice i krajnje levice[15] koje se identifikuju sa socijalističkim i marksističkim militarizmom.[16] Osnovni temelji režima bili su čvrsti antikomunizam, snažne antiterorističke akcije, slobodna tržišna politika i zanemarivanje političkih institucija.[17] U pogledu procesa odlučivanja, logika zatvorenog i izolovanog odlučivanja na vrhu postala je glavna karakteristika fudžimorista.[18] Fudžimorizam se ekonomski smatra neoliberalnim jer je minimizirao ulogu državnih funkcija kroz privatizaciju javnih preduzeća i potpisivanjem ugovora sa međunarodnom korporacijama kao podrška stranim ulaganjima u velike sektore.[19]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Rochabrún, Marcelo; Zarate, Andrea (2018-03-22). „A Low-Profile Engineer Is Set to Take Power in Peru”. The New York Times (na jeziku: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2021-04-09. 
  2. ^ Mainwaring 2006.
  3. ^ „Fujimori jailed for abusing power” (na jeziku: engleski). 2007-12-12. Pristupljeno 2021-04-09. 
  4. ^ Romero, Simon (2007-12-12). „Peru’s Ex-President Gets 6 Years for Illicit Search”. The New York Times (na jeziku: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2021-04-09. 
  5. ^ „Peru's High Court Upholds 6-Year Prison Sentence of Former President Fujimori | Voice of America - English”. www.voanews.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-04-09. 
  6. ^ „Fujimori: New clashes after Peru ex-president is pardoned”. BBC News (na jeziku: engleski). 2017-12-26. Pristupljeno 2021-04-09. 
  7. ^ CORREO, NOTICIAS (2018-03-20). „'Kenjivideos' y compra de votos: Funcionario explica cuál es el "negocio" de los congresistas (VIDEO) | POLITICA”. Correo (na jeziku: španski). Pristupljeno 2021-04-09. 
  8. ^ Rochabrún, Marcelo; Casey, Nicholas (2018-03-21). „Peru’s President Offers Resignation Over Vote-Buying Scandal”. The New York Times (na jeziku: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2021-04-09. 
  9. ^ „Martín Vizcarra sworn in as Peru's new president as embattled Kuczynski exits”. the Guardian (na jeziku: engleski). 2018-03-23. Pristupljeno 2021-04-09. 
  10. ^ „Martin Vizcarra Sworn In As Peru's New President”. NPR.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-04-09. 
  11. ^ „Corruption scandals have ensnared 3 Peruvian presidents. Now the whole political system could change.”. 
  12. ^ „Peru court reverses ex-president Alberto Fujimori's pardon”. BBC News (na jeziku: engleski). 2018-10-03. Pristupljeno 2021-04-09. 
  13. ^ „Peru opposition leader Keiko Fujimori detained over 'money laundering'. the Guardian (na jeziku: engleski). 2018-10-10. Pristupljeno 2021-04-09. 
  14. ^ „Dark days for Peru's political dynasty after congress closes”. AP NEWS. 2019-10-04. Pristupljeno 2021-04-09. 
  15. ^ „Santiago Fujimori: “izquierda caviar” manipula juicios contra mi fami…”. archive.ph. 2012-09-08. Arhivirano iz originala 08. 09. 2012. g. Pristupljeno 2021-04-09. 
  16. ^ „“El gobierno de Fujimori fue liberal” | 2009-Nov | Perú económico”. web.archive.org. 2009-12-08. Arhivirano iz originala 08. 12. 2009. g. Pristupljeno 2021-04-09. 
  17. ^ Lawson 2010, str. 185–190.
  18. ^ Lawson 2010, str. 186.
  19. ^ Diez Canseco, Javier (2002). Balance de la inversión privada y privatización, 1990-2001 : objetivos/resultados. Lima, Peru: Congreso del Perú. ISBN 978-9972890086. OCLC 52895332. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mainwaring, Scott & Ana Maria Bejarano. The Crisis of Democratic Representation in the Andes; Stanford University Press; 26 July 2006; ISBN 978-0804752787
  • Lawson, Kay & Jorge Lanzaro. Political Parties and Democracy: Volume I: The Americas; Praeger; 2010; ISBN 978-0313383144