Carcharhinus amboinensis
| Carcharhinus amboinensis | |
|---|---|
| |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Chondrichthyes |
| Red: | Carcharhiniformes |
| Porodica: | Carcharhinidae |
| Rod: | Carcharhinus |
| Vrsta: | C. amboinensis
|
| Binomno ime | |
| Carcharhinus amboinensis | |
| |
| Rasprostranjenost vrste[2] | |
| Sinonimi | |
|
Carcharias amboinensis Müller & Henle, 1839
| |
Carcharhinus amboinensis vrsta je morskog psa koja pripada porodici Carcharhinidae, koja nastanjuje tople primorske vode istočnog Atlantskog okeana i zapadne vode Indo-Pacifika. Preferira plitko i mutno okruženje sa mekim dnom i ima tendenciju da luta unutar svog lokalizovanog podruja. Svojim glomaznim sivim telom, malim očima i kratkom i tupom njuškom izgleda gotovo identično i često se meša sa vrstom bik ajkula. Ove vrste razlikuju se po veličini leđnog peraja i drugim suptilnim osobinama. Ova vrsta obično dostiže dužinu od 1,9 do 2,5 metara.
Carcharhinus amboinensis je grabljivica koja lovi u velikim dubinama. Ima raznoliku ishranu koja se sastoji uglavnom od rušljoriba uključujući rakove, mekušce, morske zmije i manje kitove. Ženka rodi od tri do trinaest mladih, a posle gestacijskog perioda od devet ili dvanaest meseci. Mladi primerci ove vrste provode prve godine života u zaštićenim obalnim staništima poput uvala. Iako ova vrsta ima velike zube proporicijalno njenom telu, nije poznato da li napada ljude. Retko se nađe u ribarskim mrežama, a ribolovci je traže zbog mesa i peraja.
Taksonomija i evolucija[uredi | uredi izvor]
Nemački biolozi Džouns Miler i Jakob Henle opisali su ovu vrstu i nazvali je Carcharias (Prionodon) amboinensis u njihovim zapisima iz 1839. godine.[3][4] Kasniji autori i biolozi preimenivali su ga u rod Carcharhinus.[5][6] Poznato je da se ova vrsta ranije nazivala sa više imena, uključujući i Triaenodon obtusus.[4] Pošto je ova vrsta dosta slična bik ajkuli, morfološke studije pokazale su da su ove vrste usko povezane, međutim i dalje nema čvrstih dokaza da postoji njihova bliskost.[7][8]
Genetska analiza ove vrste, sprovedena širom voda severne Australije sugeriše da su na evoluciju vrste uticale promene obale tokom epohe pleistocena, pre oko 12 miliona godina. Raznolikosti koji se nalaze u DNK analizi ove vrste pokazuje genetsku razvojenost između ove vrste u zapadnoj Australiji i onih koje su pronađene u vodama Kvinslenda.[9]
Opis[uredi | uredi izvor]
Carcharhinus amboinensis ima kratku, zaobljenu i široku njušku, male i zaobljene oči sa membrana. Prednji delovi nozdrva sadrže slojeve kože, dok usta formiraju luk i na uglovima imaju jedva primetne brazde. Sa svake strane vilice postoji 11 do 13, a obično 12 zuba, koji su trouglasti sa oštrim ivicama. Zubi u donjoj vilici su malo uži, uspravniji i sitniji od onih u gornjoj. Vrsta ima pet para šrkžnih proreza koji su umerene dužine.[2][4][10] Prvo leđno peraje je veliko i trouglasto, dok je drugo manje za jednu trećinu od prvog. Dugo petrokralno peraje je široko i blago iskrivljeno. Analno peraje ima oštro nazubljen krajnji rub.
Koža ove vrste prekrivena je sitnim oštricama koje sa godinama postaju sve opštrije.[2] Telo ove vrste je sivo odozgo i belo sa donje strane, dok su bokovi beli. Druga leđna peraja i donja peraja imaju tamne tačke na vrhovima, posebno kod mladih primeraka.[4] Albino primerak ove vrste uhvaćen je u vodama Kvinslenda 1987. godine i to je prvi poznati primer albinizma morskih pasa.[11] Odrasla jedinka obično ima od 1,9 do 2,5 m, dok najveći pojedinci dostižu do 2,8 metara dužine.[2] Ova vrsta se od bik ajkule najbolje može razlikovati po broju peraja, kao i po veličini leđnih peraja. Ova vrsta takođe ima manje redova zuba u čeljustima od bik ajkule.[2][4]
Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]
Iako je široko rasprostranjena u tropskim i suptropskim morskim vodama Evroazije, Afrike i Okeanije, ova vrsta nije nigde autohtona.[12] U istočnom delu Atlantskog okeana pronađena je pored Zelenortskih ostrva i Senegala, kao i u vodama Nigerije i Namibije. Postoji jedan stari zapis da je ova vrsta viđena kod Krotone u Italiji.[1] Popisan aje duž kontinentalne periferije Indijskog okeana, od istočne Južne Amerike do Arabijskog poluostrva uključujući Madagaskar, Sejšele i Mauricijus, sve do jugoistočne Azije i severne Australije. Njen opseg proteže se do Tihog okeana, severno od Filipina i južnih delova Kina, a na istoku do Nove Gvineje i nekih ostrva.[2] Na osnovu genetskih podataka primećeno je da ova vrsta slabo migrira, posebno mlađi primerci.[9][10]
Carcharhinus amboinensis nastanjuje obalne vode dubine do 150 metara u okruženju sa sitnim sedimentom i mutnom vodom, a za razliku od bik ajkule ne ide u reke.[2][13] Na osnovu studije zaključeno je da mladi primerci ove vrste tokom cele godine budu na istom području. Mlade ženke se nalaze u dubinama do 40 m, a najmlađe provode vreme u još plićim vodama.[14][15]
Biologija i ishrana[uredi | uredi izvor]
Carcharhinus amboinensis život uglavnom provede u samoći, mada se ponekad na istoj lokaciji može naći nekoliko jedinki.[13][4] Paraziti koji prate ovu vrstu uključuju Kudoa carcharhini,[16]Pandarus smithii, Pandarus cranchii,[17] Callitetrarhynchus gracilis,[18]Cathetocephalus,[19] Floriceps minacanthus,[20] Heteronybelinia australis,[21] Otobothrium australe, Otobothrium crenacolle[22] i Protogrillotia.[18] Mladi primerci ove vrste potencijalno su ranjivi na grabljivice većih morskih pasa.[23]
Ova vrsta ima tendeciju lova blizu morskog dna, a uglavno se hrani pravim košljoribama kao što su Scabbardfishes i Sciaenidae, a ređe rušljoribama, glavonišcima i redom rakova pod nazivom Decapoda. Takođe je zabeleženo da se hrani morskim zmijama, delfinima i puževima.[4][24][13] Zrele ženke ove vrste imaju jedna funckionalan jajnik i dve funkcionalne materice, a vrste se razlikuju po regionima. Izvan Južne Afrike period trudnoće kod ženki ove vrste trudnoća traje oko 12 meseci, a parenje i rađanje događaju se krajem leta. Legla se kreću od tri do sedam mladunaca (prosečno pet), a novorođenčad su duga od 75 do 79 cm.[1][13] U vodama severne Australije, period gestracije trame 9 meseci, a porođaj se odvija u novembru i decembru. Legla se kreću od šest do trinaest mladunaca (prosečno devet), a novorođenče je dugačko od 59 do 66 cm.[25][26] Mladi primerci prisutni su u plitkim vodama u blizini obala, odnosno u uvalama. Kada ostare, ove vrste odlaze u duboke vode. Ovo je dugovečna i sporo rastuća vrsta, mužjaci rastu brže i pre dostignu seksualnu zrelost od ženki.[14][27] Seksualna zrelost kod mužjaka dostiže se kada porastu na oko 2,1 m, a kod ženki oko 2,2 m. Maksimalni životni vek je 26 godina za mužjake i 30 godina za ženke.[26][28]
Ova vrsta smatra se potencijalno opasna po ljude, iako nisu zabeleženi njeni napadi. Neretko se lovi zbog mesa i peraja.[10] U novembru 1993. godine oko 500 ljudi na Madagaskaru otrovalo se nakon što je jelo ovu ribu, a 98 njih je preminulo.[29] Međunarodna unija za zaštitu prirode istakla je da ima malo podataka o ovoj vrsti kako bi je potpuno kvalifikovala na lestvici ugroženih ili neugroženih vrsta, ali napominje da je vrsta ugrožena zbog prekomernog ribolova.[30][1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Cliff, G. (2009). „Carcharhinus amboinensis”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2009.
- ^ a b v g d đ e Voigt, M.; Weber, D. (2011). Field Guide for Sharks of the Genus Carcharhinus. Verlag Dr. Friedrich Pfeil. str. 47—49. ISBN 978-3-89937-132-1.
- ^ Müller, J.; Henle, F.G.J. (1839). Systematische Beschreibung der Plagiostomen. 2. Veit und Comp. str. 40.
- ^ a b v g d đ e Compagno, L.J.V. (1984). Sharks of the World: An Annotated and Illustrated Catalogue of Shark Species Known to Date. Food and Agricultural Organization of the United Nations. str. 462—463. ISBN 978-92-5-101384-7.
- ^ Compagno, L.J.V. (1988). Sharks of the Order Carcharhiniformes. Princeton University Press. str. 319–320. ISBN 978-0-691-08453-4.
- ^ Naylor, G.J.P. (1992). „The phylogenetic relationships among requiem and hammerhead sharks: inferring phylogeny when thousands of equally most parsimonious trees result”. Cladistics. 8 (4): 295—318. doi:10.1111/j.1096-0031.1992.tb00073.x. hdl:2027.42/73088
.
- ^ Vélez-Zuazoa, X.; Agnarsson, I. (februar 2011). „Shark tales: A molecular species-level phylogeny of sharks (Selachimorpha, Chondrichthyes)”. Molecular Phylogenetics and Evolution. 58 (2): 207—217. PMID 21129490. doi:10.1016/j.ympev.2010.11.018.
- ^ Naylor, G.J.; Caira, J.N.; Jensen, K.; Rosana, K.A.; Straube, N.; Lakner, C. (2012). „Elasmobranch phylogeny: A mitochondrial estimate based on 595 species”. Ur.: Carrier, J.C.; Musick, J.A.; Heithaus, M.R. The Biology of Sharks and Their Relatives (second izd.). CRC Press. str. 31—57. ISBN 978-1-4398-3924-9.
- ^ a b Tillett, B.J.; Meekan, M.G.; Broderick, D.; Field, I.C.; Cliff, G.; Ovenden, J.R. (2012). „Pleistocene isolation, secondary introgression and restricted contemporary gene flow in the pig-eye shark, Carcharhinus amboinensis across northern Australia”. Conservation Genetics. 13 (1): 99—115. doi:10.1007/s10592-011-0268-z.
- ^ a b v Last, P.R.; Stevens, J.D. (2009). Sharks and Rays of Australia (second izd.). Harvard University Press. str. 253—254. ISBN 978-0-674-03411-2.
- ^ McKay, R.J.; Beinssen, K. (1988). „Albinism in the pigeye whaler shark Carcharhinus amboinensis Mueller and Henle from Queensland Australia”. Memoirs of the Queensland Museum. 25 (2): 463—464.
- ^ De Maddalena, A.; Della Rovere, G. (2005). „First record of the pigeye shark, Carcharhinus amboinensis (Müller & Henle, 1839), in the Mediterranean Sea” (PDF). Annales Series Historia Naturalis. 15 (2): 209—212.
- ^ a b v g Cliff, G.; Dudley, S.F.J. (1991). „Sharks caught in the protective gill nets off Natal, South Africa. 5. The Java shark Carcharhinus amboinensis (Müller & Henle)”. South African Journal of Marine Science. Suppl. 11 (1): 443—453. doi:10.2989/025776191784287817 .
- ^ a b Knip, D.M.; Heupel, M.R.; Simpfendorfer, C.A.; Tobin, A.J.; Moloney, J. (2011). „Ontogenetic shifts in movement and habitat use of juvenile pigeye sharks Carcharhinus amboinensis in a tropical nearshore region”. Marine Ecology Progress Series. 425: 233—246. doi:10.3354/meps09006 .
- ^ Knip, D.M.; Heupel, M.R.; Simpfendorfer, C.A.; Tobin, A.J.; Moloney, J. (2011). „Wet-season effects on the distribution of juvenile pigeye sharks, Carcharhinus amboinensis, in tropical nearshore waters”. Marine and Freshwater Research. 62 (6): 658—667. doi:10.1071/MF10136 .
- ^ Gleeson, R.J.; Bennett, M.B.; Adlard, R.D. (2010). „First taxonomic description of multivalvulidan myxosporean parasites from elasmobranchs: Kudoa hemiscylli n.sp. and Kudoa carcharhini n.sp. (Myxosporea: Multivalvulidae)”. Parasitology. 137 (13): 1885—1898. PMID 20619061. doi:10.1017/S0031182010000855.
- ^ Henderson, A.C.; Reeve, A.J.; Tang, D. (2013). „Parasitic copepods from some northern Indian Ocean elasmobranchs”. Marine Biodiversity Records. 6: e44. doi:10.1017/S1755267213000195.
- ^ a b Olson, P.D.; Caira, J.N.; Jensen, K.; Overstreet, R.M.; Palm, H.W.; Beveridge, I. (2010). „Evolution of the trypanorhynch tapeworms: parasite phylogeny supports independent lineages of sharks and rays”. International Journal for Parasitology. 40 (2): 223—242. PMID 19761769. doi:10.1016/j.ijpara.2009.07.012.
- ^ Caira, J.N.; Mega, J.; Ruhnke, T.R. (2005). „An unusual blood sequestering tapeworm (Sanguilevator yearsleyi n. gen., n. sp.) from Borneo with description of Cathetocephalus resendezi n. sp from Mexico and molecular support for the recognition of the order Cathetocephalidea (Platyhelminthes: Eucestoda)”. International Journal for Parasitology. 35 (10): 1135—1152. PMID 16019004. doi:10.1016/j.ijpara.2005.03.014.
- ^ Campbell, R.A.; Beveridge, I. (1987). „Floriceps minacanthus sp. nov. (Cestoda: Trypanorhyncha) from Australian fishes” (PDF). Transactions of the Royal Society of South Australia. 111 (3–4): 189—194. Arhivirano iz originala (PDF) 15. 12. 2014. g.
- ^ Palm, H.W.; Beveridge, I. (2002). „Tentaculariid cestodes of the order Trypanorhyncha (Platyhelminthes) from the Australian region”. Records of the South Australian Museum. 35 (1): 49—78.
- ^ Schaeffner, B.C.; Beveridge, I. (2013). „Redescriptions and new records of species of Otobothrium Linton, 1890 (Cestoda: Trypanorhyncha)”. Systematic Parasitology. 84 (1): 17—55. PMID 23263940. doi:10.1007/s11230-012-9388-1.
- ^ Knip, D.M.; Heupel, M.R.; Simpfendorfer, C.A. (2012). „Mortality rates for two shark species occupying a shared coastal environment”. Fisheries Research. 125–126: 184—189. doi:10.1016/j.fishres.2012.02.023.
- ^ Kinney, M.J.; Hussey, N.E.; Fisk, A.T.; Tobin, A.J.; Simpfendorfer, C.A. (2011). „Communal or competitive? Stable isotope analysis provides evidence of resource partitioning within a communal shark nursery”. Marine Ecology Progress Series. 439: 263—276. doi:10.3354/meps09327 .
- ^ Knip, D.M.; Heupel, M.R.; Simpfendorfer, C.A. (2012). „Evaluating marine protected areas for the conservation of tropical coastal sharks”. Biological Conservation. 148 (1): 200—209. doi:10.1016/j.biocon.2012.01.008.
- ^ a b Stevens, J.D.; McLoughlin, K.J. (1991). „Distribution, size and sex composition, reproductive biology and diet of sharks from northern Australia”. Australian Journal of Marine and Freshwater Research. 42 (2): 151—199. doi:10.1071/MF9910151.
- ^ Tillett, B.J.; Meekan, M.G.; Parry, D.; Munksgaard, N.; Field, I.C.; Thorburn, D.; Bradshaw, C.J. (2011). „Decoding fingerprints: elemental composition of vertebrae correlates to age-related habitat use in two morphologically similar sharks”. Marine Ecology Progress Series. 434: 133—142. doi:10.3354/meps09222 .
- ^ Tillett, B.J.; Meekan, M.G.; Field, I.C.; Hua, Q.; Bradshaw, C.J.A. (2011). „Similar life history traits in bull (Carcharhinus leucas) and pig-eye (C. amboinensis) sharks”. Marine and Freshwater Research. 62 (7): 850—860. doi:10.1071/MF10271.
- ^ Habermehl, G.G.; Krebs, H.C.; Rasoanaivo, P.; Ramialiharisoa, A. (1994). „Severe ciguatera poisoning in Madagascar — a case-report”. Toxicon. 32 (12): 1539—1542. PMID 7725322. doi:10.1016/0041-0101(94)90312-3.
- ^ Cliff, G. (2009). „Carcharhinus amboinensis (Southwest Indian Ocean subpopulation)”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2009.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Landbrugs -og Fiskeriministeriet. (1995). Fiskeriårbogen 1996 Årbog for den danske fiskerflåde Fiskeriårbogens Forlag ved Iver C. Weilbach & Co A/S, Toldbodgade 35, Postbox 1560, DK-1253 København K, Denmark. p 333–338, 388, 389 (in Danish).
- Linnaeus, C. (1758) Systema Naturae per Regna Tria Naturae secundum Classes, Ordinus, Genera, Species cum Characteribus, Differentiis Synonymis, Locis 10th ed., Vol. 1. Holmiae Salvii. 824 p.
- Bonabeau, E; Dagorn, L (1995). „Possible universality in the size distribution of fish schools” (PDF). Physical Review. 51 (6): R5220—R5223. Bibcode:1995PhRvE..51.5220B. PMID 9963400. doi:10.1103/physreve.51.r5220.
- Boinski S and Garber PA (2000) On the Move: How and why Animals Travel in Groups University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-06339-3
- Breder, CM (1954). „Equations Descriptive of Fish Schools and Other Animal Aggregations”. Ecology. 35 (3): 361—370. JSTOR 1930099. doi:10.2307/1930099.
- Childress S (1981) Mechanics of Swimming and Flying Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-28071-6
- Camazine S, Deneubourg JL, Franks NR, Sneyd J, Theraulaz G and Bonabeau E (2003) Self-Organization in Biological Systems. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-11624-2 – especially Chapter 11
- Evans, SR; Finniea, M; Manica, A (2007). „Shoaling preferences in decapod crustacea”. Animal Behaviour. 74 (6): 1691—1696. doi:10.1016/j.anbehav.2007.03.017.
- Delcourt, J; Poncin, P (2012). „Shoals and schools: back to the heuristic definitions and quantitative references”. Reviews in Fish Biology and Fisheries. 22 (3): 595—619. doi:10.1007/s11160-012-9260-z.
- Gautrais, J., Jost, C. & Theraulaz, G. (2008) Key behavioural factors in a self-organised fish school model. Annales Zoologici Fennici 45: 415–428.
- Godin, JJ (1997) Behavioural Ecology of Teleost Fishes Oxford University Press. ISBN 978-0-19-850503-7
- Ghosh S and Ramamoorthy CV (2004) Design for Networked Information Technology Systems Springer. ISBN 978-0-387-95544-5
- Hager, MC; Helfman, GS (1991). „Safety in numbers: shoal size choice by minnows under predatory threat”. Behavioral Ecology and Sociobiology. 29 (4): 271—276. doi:10.1007/BF00163984.
- Hemelrijk, CK; Hildenbrandt, H; Reinders, J; Stamhuis, EJ (2010). „Emergence of Oblong School Shape: Models and Empirical Data of Fish” (PDF). Ethology. 116 (11): 1—14. doi:10.1111/j.1439-0310.2010.01818.x.
- Hoare, DJ; Krause, J (2003). „Social organisation, shoal structure and information transfer”. Fish and Fisheries. 4 (3): 269—279. doi:10.1046/j.1467-2979.2003.00130.x.
- Inada Y (2001) "Steering mechanism of fish schools" Complexity International, Vol 8, Paper ID Download
- Inagaki, T; Sakamoto, W; Aoki, I (1976). „Studies on the Schooling Behavior of Fish—III Mutual Relationship between Speed and Form in Schooling Behavior” (PDF). Bulletin of the Japanese Society of Scientific Fisheries. 42 (6): 629—635. doi:10.2331/suisan.42.629. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 7. 2011. g.
- Kato N and Ayers J (2004) Bio-mechanisms of Swimming and Flying Springer. ISBN 978-4-431-22211-8
- Kennedy J, Eberhart, RC and Shi Y (2001) Swarm Intelligence Morgan Kaufmann. ISBN 978-1-55860-595-4
- Krause, J (2005) Living in Groups Oxford University Press. ISBN 978-0-19-850818-2
- Krause, J (2005). „Positioning behaviour in fish shoals: a cost–benefit analysis”. Journal of Fish Biology. 43: 309—314. doi:10.1111/j.1095-8649.1993.tb01194.x. Arhivirano iz originala 5. 1. 2013. g.
- Krause, J; Ruxton, GD; Rubenstein, D (2005). „Is there always an influence of shoal size on predator hunting success?”. Journal of Fish Biology. 52 (3): 494—501. doi:10.1111/j.1095-8649.1998.tb02012.x.[mrtva veza]
- Litvak, MK (1993). „Response of shoaling fish to the threat of aerial predation”. Environmental Biology of Fishes. 36 (2): 183—192. doi:10.1007/BF00002798.
- Lurton X (2003) Underwater Acoustics Springer. ISBN 978-3-540-42967-8
- Pryor K and Norris KS (1998) Dolphin Societies: Discoveries and Puzzles University of California Press. ISBN 978-0-520-21656-3
- Ross DA (2000) The Fisherman's Ocean Stackpole Books. ISBN 978-0-8117-2771-6
- Scalabrin, C; Massé, J (1993). „Acoustic detection of the spatial and temporal distribution of fish shoals in the Bay of Biscay”. Aquatic Living Resources. 6 (3): 269—283. doi:10.1051/alr:1993027. Архивирано из оригинала 23. 2. 2013. г.
