Slobodan Tomović

Из Википедије, слободне енциклопедије
Иди на навигацију Иди на претрагу
Slobodan Tomović
Датум рођења(1929-05-20)20. мај 1929.
Датум смрти25. август 2016.(2016-08-25) (87 год.)

Slobodan Tomović (20. maj 1929 — 25. avgust 2016)[1] bio je redovni profesor Univerziteta Crne Gore, filozof, književnik.

Biografija[уреди]

Rođen je u Mateševu, kod Kolašina 1929. godine. Osnovnu školu učio je u Mateševu. Gimnaziju u Kolašinu,Beranama i Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupa Čista filozofija. Studirao je i bogosloviju. Doktorsku disertaciju odbranio je na Beogradskom univerzitetu temom Njegoševa filozofija 1973. godine.

Više puta prekidao je redovno školovanje zbog ratnih prilika i poslijeratnog hapšenja. Poslije Drugog svetskog rata hapšen je više puta i osuđivan od strane vojnih, redovnih i disciplinskih sudova na odgovarajuće vremenske kazne, odnosno isključenje sa univerziteta. Kažnjavan je zbog svojih antikomunističkih shvatanja i zalaganja za višepartijsku parlamentarnu demokratiju.

Radni vijek započeo je kao profesor filozofske grupe predmeta u pećkoj Gimnaziji 1957. godine, a nastavio u Smederevskoj Palanci, Beranama i Podgorici.

U zvanje redovnog profesora univerziteta izabran je 1979.godine.

Pored nastave na fakultetu, od 1977. do 1992. godine naučni je urednik 8 (za sve oblasti) Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru.

Od 1982. do 1991. g. honorarno predaje na postdiplomskim studijama u Dubrovniku.

Od marta 1993. do 2000. godine ministar je vjera u vladi Republike Crne Gore.

Nikada nije pripadao Komunističkoj partiji, odnosno Savezu komunista Jugoslavije. Poslije uvođenja višepartijskog sistema nije sudjelovao u političkom životu stranaka.

Učestvovao je na mnogim naučnim kongresima i skupovima u zemlji i u inostranstvu.

Uz nekoliko desetina objavljenih knjiga napisao je oko 800 posebnih studija, tekstova, predgovora i slično koji su u različitim listovima i časopisima objavljeni.

U svojim teorijskim radovima, pored originalnih prirodno-naučnih hipoteza, razvija unikatan pogled na svijet. U filozofiji je metafizičar. U društvenim pitanjima izlaže vlastite futurističke koncepcije. Zastupnik je ideje o strogo ličnoj autonomiji i u praktičnom životu dosljedan je svojim individualističkim uvjerenjima.

Odbio je trajno predloge za kandidaturu u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. Nije prihvatio pristupnicu zagrebačkog PEN kluba i dr. Osujetio je svaki pokušaj da ma čime bude povlašćen, nagrađen, odlikovan i sl.

Objavljena djela[уреди]

Knjige sa originalnim filozofsko-prirodno-naučnim hipotezama

1. Sami smo u svemiru; Beograd, Partizanska knjiga 1980.

2. Bog je stvorio život; Nikšić, Unireks 1993.

3. Filozofija vremena; Cetinje, Obod 1997.

Knjige esejističko-literarnog karaktera

1. Junak apsurda; Titograd, Pobjeda 1980.

2. Kafka – vizionar svjetskog poretka; Podgorica, Kulturno-prosvetna zajednica 1999.

3. Likovi antihrista u literaturi Dostojevskog; Andrijevica, Stupovi 1997.

4. Moguća stvarnost; Titograd, Pobjeda 1987.

Knjige filozofsko-bogoslovskog karaktera

1. Hristos moja istina; Podgorica, Oktoih 1998.

2. Filozofija otkrovenja; Podgorica, Pobjeda 1996.

3. O besmrtnosti duše; Podgorica, Oktoih 2003.

4. Filozofsko-bogoslovski spisi; Podgorica, CID 2001.

Knjige filozofsko-istorijskog karaktera

1. Kraj istorije; Podgorica, Oktoih 1999.

2. Novi Adam; Podgorica, Oktoih 2005.

Knjige filozofsko-etičkog karaktera

1. Pravo i pravda; Podgorica, Kulturno-prosvetna zajednica 2000.

2. Esej o čojstvu; Titograd, Pobjeda 1978.

3. Moralna tradicija Crnogoraca; Podgorica, CID 2005.

Knjige teorijsko-saznajnog karaktera

1. Osnovi teorije saznanja i logike; Nikšić, Unireks 1982.

2. Istina o istini; Podgorica, Oktoih 2000.

3. Imanuel Kant; Podgorica, Pobjeda 1997.

4. Moji odgovori na hiljadu filozofskih pitanja; Podgorica, CID 2009

Posebna izdanja

1. Slovo u vremenu; Podgorica, Oktoih 1996.

2. Kauzalno poreklo suprotnih prava u prirodi; Beograd, Prosveta 1954.

3. Kroz svijet ideja; Andrijevica, Komovi 2005. (2417 ličnih impresija)

4. Moja filozofija; Podgorica, Oktoih 2006.

Knjige monografskog karaktera

1. Vojvoda Miljan Vukov; Andrijevica, Stupovi 1999.

2. Vojvoda Gavro Vuković; Andrijevica, Stupovi 1998.

3. Vojvoda Marko Miljanov; Andrijevica, Stupovi 1999.

Knjige na temu njegošologije

1. Integralni komentar Luče mikrokozma; Cetinje, Obod 1981.

2. Integralni komentar Šćepana Malog; Beograd, Kultura 1990.

3. Integralni komentar Gorskog vijenca; Nikšić, Unireks 1985.

4. Njegoševa Luča; Titograd, Grafički zavod 1971. (studija)

5. Njegoševa filozofija prirode; Cetinje, Obod 1975.

6. Vječna zublja Njegoševa; Beograd, Slovo ljubve 1973.

7. Integralni filozofsko-bogoslovski pojmovnik Njegoševog djela;Pobjeda, Podgorica 1995.

Drame

Satana protiv Boga, Velika revolucija, Pilatov povratak, Sveti Jovan Krstitelj, Sudije, Prethodnica Uljanova, Mit o velikom bratu, Josifova braća,Praznina, Trauma, Šćepan I, Sizif, Sokrat i majstor, Neron – car i pjesnik, Njegoševa potonja ura, Kralj Nikola, Protokol, Drame i epigrami. Drame su najprije objavljene pojedinačno kao posebne knjige, ali i integralno; Kulturno-prosvetna zajednica, Podgorica 1998.

Glavni i odgovorni je urednik izdanja i pisac predgovora

1. Memoari Vojvode Gavra Vukovića

2. Petrovići pisci, duhovnici i vladari

3. Djela Nikole I Petrovića

4. Enciklopedija "Njegoš"

5. Memoari đenerala Radomira Vešovića.

Prevodi knjiga na engleski jezik

1. Potonja Njegoševa ura

2. Satana protiv Boga

3. Integralni komentar "Gorskog vijenca"

4. Integralni komentar "Luče mikrokozma"

5. Integralni komentar "Šćepana Malog"

6. Enciklopedija Njegoš. Uz druge autore enciklopedija je pretežno djelo glavnog urednika S. Tomovića.

Prevod na makedonski jezik

1. Hristos moja istina 2000.

Nova izdanja

1. 5000 vrijednosnih sudova, Oktoih 2011.

2. Božja kreacija jeste, evolucija nije, Pegaz, Bijelo Polje 2014.

3. Ličnosti i događaji, Štampar Makarije, Beograd 2008.

4. Suđenje Slobodanu Tomoviću, Komovi, Andrijevica 2000.

U štampi

1. Vrijednosni sudovi II

2. Svjedočim, o događajima u Drugom svjetskom ratu

Slobodan Tomović o svojim precima[уреди]

„Od najbližih predaka upamtio sam djeda Perišu i baba Puću (Petranu) očeve roditelje. Početkom Drugog svjetskog rata bili su prevalili osamdesetu. Otac mi se zvao Velimir, stric Miraš, tetke Đurđa, Milica i Ljubica. Jedna od očevih sestara umrla je prije moga rođenja. O mom odgoju i vaspitanju starale su se tetke, očeve sestre, najviše Đuka, koja je u stopu pratila moj životni put.”

Periša Radonjin Tomovic(djed Slobodana Tomovica)Oficir crnogorske narodna vojske.
Velimir Perisin Tomovic(otac Slobodanov)profesor knjizevnosti istorije
Olga Vukovic(majka Slobodanova)svrseni maturant beranske gimnazije

Djed Periša Radonjin Tomović je bio penzionisani oficir stare crnogorske vojske. Ratnik je iz 1876.god. u Hercegovini. Kao sedamnaestogodišnjak istakao se u boju na Vučijem Dolu i zbog toga je primljen u oficirsku školu.U ratovima od 1912.god. do 1916.god. komandovao je četom Planiničara i Mateševaca. Kažu da je bio srećne ruke, nije mu mnogo ginula vojska uprkos žestokim okršajima koje je u ovim ratovima četa imala. Penzionisan je poslije ujedinjenja 1919.g. sa relativno dobrom penzijom. Bio je čovjek tvrdog starinskog kova, stabilne građe. Rijetko je govorio, nikad ne promišljeno. Koristio je stalnu uzrečicu „govore – kaže”. Mislim da je to značilo govori se, kaže se! U društvu je bio prekomjerno izdašan. Materijalno je pomagao ljude iz svog mjesta. Mještani su ga cijenili. S obzirom na darežljivost nikakvu ušteđevinu nije stekao.

Djed Periša je imao dva brata Mitra i Zariju. Sva trojica su se među sobom jako razlikovala. Periša je bio najstariji brat, u svemu spor i neradan. Nije se razumijevao ni u kakav seoski posao. Bio je izuzetno plemenit i privržen bratstvu. Mitar je bio lijepe naravi, vješt u pričanju, pravi epski pripovjedač. Smireno je živio i umjereno radio. Imao je sina, uglednog oficira, nosioca dva Bijela orla, Mašana Tomovića.

Moja baba Puća, rođena Boričić, bila je izuzetno draga osoba.Zvali su je „babica” vjerovatno zbog njene tople naravi. Napamet je znala veliki broj epskih i lirskih narodnih pjesama. U djetinjstvu mi je pjevala ili recitovala te zanimljive pjesme. Prva znanja o dinastijama srpskih i crnogorskih knjaževa od nje sam stekao. Veoma je bila narativna, za razliku od ćutljivog djeda.

Moj otac Velimir bio je profesor književnosti i istorije. Pripadao je generaciji prvih intelektualaca koji su prije svetskog rata završili studije u Beogradu. Tada su crnogorski studenti u Beogradu služili kao pomoćna radna snaga u imućnim srbijanskim porodicama kako bi se u toku studija prehranili.Mahom su ih ove porodice toplo primale. Velimir, kao i njegov brat Miraš, u toku boravka u Beogradu služili su neko vrijeme u porodici srbijanskog političara Milovana Milovanovića. Otac Velimir, sarađivao je na istorijskim tekstovima u nikšićkoj „Slobodnoj misli”. Napisao je i jednu dramu „Kosa Ivkovića”. Stric Miraš je bio visoki policijski činovnik sa službom u Makedoniji. Lični je prijatelj Nikolaja Velimirovića koji je tada bio episkop u tom kraju. Veoma je bio obrazovan, inteligentan i plemenit. Za ondašnje prilike bio je veoma bogat. Svaku bolju stvar koju imamo u kući kaže se: „Miraš je kupio”.

Tetka Milica, očeva sestra, bila je prirodna i taktična, istovremeno i beskrajno plemenita. Nastojao sam da joj sa svojom užom porodicom u starosti ukažem pažnju. Ali, tetka Đuka je bila moj dobri duh. Beskrajno je bila osjećajna i privržena. Od obrazovanja imala je osnovnu školu koju je završila u staroj Crnogorskoj državi. Taj nedostatak nadoknadila je prirodnom inteligencijom koja joj je obezbjeđivala nepodijelejno poštovanje istaknutih školovanih ljudi toga vremena. Imala je savršen rukopis na šta je bila veoma ponosna. Redovno je pratila štampu i sve državne propise. U neku ruku bila je seoski „advokat”. Za komšije je pisala molbe i žalbe nadležnim organima koje su uvijek pozitivno rešavane. Treća očeva sestra, Ljubica, udata Vešović, imala je brojnu porodicu u Veruši, u blizini Lijeve Rijeke. Četvrta Stefanija, udata u Kručima, u porodici Lazović, rano je umrla i nijesam je upamtio.

U široj familiji Tomovića, iz Lijeve Rijeke, i pored toga što je bratstvo malobrojno, postoji uspomena na mnoge divne ljude i narodne prvake. Bratstvo je imalo prvo i jedino serdarstvo u Vasojevićima. Titula serdara koja je po ondašnjim mjerilima ravna vojvodstvu, pripadala je Nikoli Boškovu Tomoviću i njegovom sinu Milošu Nikolinu. Pored serdarstva bratstvo je dugo vremena imalo bataljonsko starješinstvo komandu nad svim oružanimpripadnicima od Vjeternika do Kraljskih Bara. Komadanti ljevorečkih bataljona bili su Radovan Miletin i Vuko Radovanov Tomovići. U prvake Lijeve Rijeke ubrajaju se glasoviti barjaktari, Krsto i Milić Mališin Tomovići. Uoči balkanskog rata porodica Tomović imala je jedanaest aktivnih oficira i jednog narodnog poslanika. Između dva svjetska rata više profesora, sudija, državnih činovnika, sveštenika i učitelja. Istaknuti intelektualac u Beogradu, Vasilije Tomović, poliglota i pisac knjige „Rat titana i bogova”, bliski je rođak mog djeda Periše.

Moja majka, Olga Vuković, potiče iz vojvodske porodice legendarnog Miljana Vukova Vešovića. Ćerka je okružnog načelnika Berana, Mila Vukovića, unuka komandanta beranske brigade Marijana Vukovića i praunuka Milovana Vukovića, starijeg brata vojvode Miljana. Prema Memoarima vojvode Gavra, sina vojvode Miljana Vukova, prvo znanje o četovanju i vještini ratovanja Miljan je dobio od svog starijeg brata Milovana. Olga je imala dva brata oficira kraljevske vojske: Todora i Marka i mlađu sestru Milicu.

Olgin otac a moj djed Milo (Milan) Vuković završio je Pravni fakultet u Carigradu prije balkanskih ratova. Oženio se Anom (Atenom)Grkinjom, iz ugledne trgovačke porodice koja je živjela u Bitolju i Solunu, i moja je baba po majci. Pisao je pjesme i drame, sabrane u dvije zbirke. Pisao je uglavnom u stilu nacional-patriotskog zanosa toga vremena o čemu govore naslovi knjiga: „Vasojeva krila”, „Komska vila” itd. Djed Milo je autor poznatih stihova koji su stajali na slavoluku u Beranama 1925.g. u čast posjete kralja Aleksandra Karađorđevića Crnoj Gori. Stihovi glase:

Rodna gruda zemlje slavne, kolijevka Vožda djede, stolećima čekala te, Kralju slave i pobjede!

Kralj Aleksandar bio je oduševljen ovim stihovima poslije čega je i uputio poklon porodici autora koji je u njegovu čast spjevao citirane stihove.

Milov otac, moj pradjed po majci, brigadir Marijan Vuković pripadao je plejadi najistaknutijih ustanika i vojnih zapovjednika iz Berana s kraja XIXI i s početka XX vijeka. Spada među vrsne glavare kakvi su bili: Panto Cemović, Avro Cemović, Golub Dobrašinović, Vukota Pantović i drugi. Vojvoda Gavro Vuković opisuje mog pradjedu a svojega brata od strica Marijana ovim riječima:

„Među braniocima i mučenicima beranskog okruga bio je u prve Marijan Vuković... Ovaj je bio u raznim sukobima sa Turcima oprobani junak. Bio je karakteran i nepokolebljiv. Što je naumio da učini nije ga mogao niko od toga odvratiti. Držao je tvrdo riječ, te su ga i neprijatelji vjerovali. Bio je skroman, izgledao je miran, ali dirnut u častoljublje postajao je pravi ris.”

Ovo su nakraće crte o mojim precima sa očeve i majčine strane. Njih iznosim iz razloga što je svaki čovjek, ma koliko uspio da izgradi svoj karakter i svoju ličnost, do kraja života vezan nevidljivim, ali neraskidivim nitima za genetski materijal koji je od predaka primio. Naša ukupna psihodinamika, karakter, pa i pogled na svijet sa malim odstupanjima nastavak je organskih linija koje su se u našemu biću stekle; dadajući tome i silu vaspitnog uticaja prvih misli i riječi koje smo od nama bliskih i dragih osoba čuli. Ovdje je korijen svakog kasnijeg ličnog rasuđivanja i uvjerenja, uključujući i političko.

Slobodan Tomović o svom djelu:[уреди]

„U mojim glavnim teorijskim radovima izložio sam cjelovit filozofski pogled na probleme: PRVOG UZROKA, POSTOJANJA, ORGANSKOG I DRUŠTVENOG RAZVITKA, UMSKOG I RELIGIOZNOG ŽIVOTA LJUDI. Umjesto evolucionističkog izgradio sam integralan kreacionistički pristup svim aspektima egzistencije u okviru njihovih evidencija sa osloncem na iskustvo pozitivnih nauka. Računam da sam dao prilog istoriji ideja, možda i prolegomenu za generalni misaoni uvid.”

Evolucija i kreacija[уреди]

U knjizi „Sami smo u svemiru” (Beograd – Partizanska knjiga 1989.) teorijski sam odbacio mogućnost postojanja drugih naseljenih svjetova u vasioni kao i vanzemaljskih civilizacija, u principu svih formi života. Izgradio sam cjelovito stanovište služeći se logičkom metodologijom i metafizičkim svojstvima mišljenja uz korišćenje najsavremenijih astrofizičkih rezultata i pozitivnih naučnih otkrića. U načelu isključio sam svaki oblik egzobiogeneze svodeći postanak života na zemaljske uslove i fizičke zakonitosti naše planete. Spekulativno-filozofskim načinom zaključivanja ukazao sam na svemirsku unikalnost živog svijeta zbog čega smatram da je planeta Zemlja centar vasione, ne u geofizičkom već u biogenetskom smislu. Hipoteza Postanja živog svijeta evidentirana je u više mojih kosmogonijskih rasprava a temelji se na ideji da je sav bezmjerni svemir stvoren zbog pojave života na Zemlji i ljudske vrste u okviru živog svijeta.

Biocentrično shvatanje života omogućilo mi je formiranje jednog originalnog razumijevanja slike Postanja koje se bitno razlikuje od postojećeg naučnog ali i religioznog iskustva. Ovo svoje stanovište postanka i razvoja života, upotrebom brojnih argumenata preuzetih uglavnom iz pozitivnih prirodnih nauka, uz to povezanih logičkom spekulacijom, doveo sam do punoće konzistentnog pogleda na svijet.

U knjizi „Bog je stvorio život” (Nikšić, Unirex 1993.) povezao sam ideju kosmičke unikalnosti života u svemiru sa idejom neizbježnog kreacionizma. Bog je stvorio sav živi svijet i njegove su duhovne sile odgovorne kako za postanje, tako i za razvoj organske tvari i njenu finalizaciju u obliku postojećih vrsta. Izgradio sam tvrdo gledište po kojem Božja kreacija nije suprotna postupnosti i postanju i uzastopnom razvitku svega što postoji, već ga naprotiv afirmiše. Kreacija je u suštini nezamisliva ukoliko nije postupna. Ni Genezis ne isključuje sukcesivno postanje života, ali ga objašnjava uprošćenim prilazom, lišenim filozofsko-ontološke prikladnosti. S obzirom da se radi o sasvim osmišljenom poretku bioloških vrsta i podvrsta odnosno njihovom sukcesivnom nastanku usvojio sam kreacionistički pristup sasvim suprotan nasumičnom evolucionizmu. Umjesto evolucije uveo sam kreaciju koja daje bolji odgovor na postanak i razvoj vrsta odnosno njihovih funkcija kao i na apsolutno jedinstvo cjeline živog sistema nasuprot njegovoj unutrašnjoj polifoniji. Radi se o svjesno vođenom i utvrđenom kreacionizmu koji sve vrste čini razvojnim i pokretljivim u mjeri koja omogućuje da iz nastalih vrsta izrastaju nove vrste koje ma kako bile međusobno različite ne skreću pravac razvoja sa jednog determinisanog puta već ga svojim umnožavanjem, planski korelativno modifikuje ne napuštajući primarni smisao prvog živog bića.

Najstarije kao i najmlađe vrste imaju zajedničku biohemijsku matricu, svemirskim umom koncipiranu ali i precizno vođenu do konačnog cilja, što evolucija nije u stanju da učini. U prvobitnom praobliku života virtuelno je ugrađen i perspektivno autorizovan sav kasnije nastajući živi svijet u njegovim bezbrojnim oblicima, načinu opstanka i funkcionisanju.

Jedino je kreacija u stanju da objasni funkciju razvoja živog svijeta odnosno činjenicu da nigdje nije došlo do prekida ili čak skretanja sa glavne linije razvitka u nekom drugačijem smjeru od strogo usmjerenog generalnog pravca prvobitnog korijena ili praoblika svih vrsta. Ovo može biti samo posledica fakticiteta da je sav živi svijet racionalno organizovan u vidu unaprijed planiranog poretka koji ne može umaći kontroli svemoćnog Duha i determinisanog pravca razvitka. Živi svijet je dakle, umno stvoren i ciljno artikulisan, sagrađen od biohemijskog materijala koji ne mijenja svoju prirodu ma koliko se ovaj granao u disperziranim pravcima. To govori da život stvoren od strane nestvorenog i bespočetnog duha odnosno Boga i da je Božiji duh sagradio biofizičku realnost. Ovdje nije riječ o tradicionalnom kreacionizmu koji se odjednom dogodio te ne dozvoljava mutacije vrsta niti njihove oblike, već o jednom kreacionizmu naročite vrste koji prividno liči na evoluciju ali u suštini to nije.

Evolucionističke teorije temelje se na dva krajnje sumnjiva postulata. Prvi od njih je da mutacije vrsta nastaju sasvim slučajno kao neka nova osobina u razvoju konkretne vrste pokaže se korisnija od prethodnih za opstanak dotične vrste i u tom svojstvu zahvaljujući zakonima nasleđa, razmnožavanja, adaptacije, odabiranja itd. postane dominantna i određujuća pojava nove vrste odnosno ukinuće stare koja navodno mutira u nove biološke serije.

Drugi argumenat evolucionista je statističke naravi. Računa se visokim stepenom vjerovatnoće da će iz neke brojnije populacije prije nastati nova vrsta zavisno od njene rasprostrtosti i umnoženosti, dakle ponovo od „slučaja”. U oba stava pravi se logička greška koju stvarnost biološkog razvitka ne podržava, naime da se mutacije javljaju spontano i bezuzročno. Uvjeren sam da se živi svijet ne može ponašati po zakonima lutrije. Stoga spontano srećni pogodak „korisne” osobine po opstanak vrste nije u stanju da odredi cjelishodni karakter mutacije neke vrste niti njen preobražaj u novu vrstu, niti koordinaciju ostalih organa nekog organizma u odnosu na pojave te navodno nove i korisne osobine. Takođe ni slijepa statistička masa neke brojne populacije ne može imati uticaj na pojavu korisnih osobina cijele populacije.

Na nivou mikrobiologije odvijaju se matematički precizni i strogo kontrolisani procesi koji se ne mogu objasniti ničim drugim osim prisustvom svemirskog duha koji svrsishodno djelujući dovodi u red organske čestice i daje programirane i predvidljive rezultate za cio organski svijet.

Evolucija je vještački termin koji nema oslonca u stvarnosti osim u samom sebi kao potpuno isprazan i necjelishodni pojam koji ne može biti tumačen racionalnim umom niti pak potvrđen empirijskim rezultatima. Jedino kreacionizam može unaprijed uspostaviti intelektualnu jasnoću i osvijetliti razvojnost i svrhovnost živog svijeta zato što je on suštinski povezan sa svrhom i ciljem stvaranja u njegovim mnogim biofizičkim oblicima koji u krajnjem rezultatu čine samo Jedno.

Kreacionizam objašnjava optimalnu adaptaciju organizma fizičkoj sredini. Njime je moguće tumačiti princip odabiranja, nasleđa, adaptacije, razmnožavanja, mnogobrojne režime ishrane i sve ono što je povezano sa linearnim razvojem bilo koje konkretne grane biološkog korpusa. Kreacionizam ne dopušta da se dovede u pitanje generalni smjer organskog monolita uprkos njegovoj funkcionalnoj raznolikosti.

Vrste ne nastaju iz drugih vrsta slijepom odnosno spontanom transformacijom već unaprijed određenom zakonitošću koja ne pravi kompromise sa lutrijskim brojevima već se ostvaruje posredovanjem umnog plana Stvoritelja u strogo osmišljenom okviru koji se teološki uobličava u veliko svjetsko jedinstvo. Nikakva nasumična evolucija ne bi mogla osigurati unutrašnju stabilnost niti korelaciju postojećih bioloških formi, niti pak održati biološko jedinstvo cjeline života. Evolucijom nije moguće objasniti na koji su to način najudaljenije vrste međusobno sinhronizovano povezane te jedna drugoj daje organsku podršku i poruku u borbi za opstanak odnosno jedna drugoj koristi kao izvor hrane i potrebne energije. Uglavnom nešto slično se dešava kod svakog života pojedinačnog organizma. Različite organske serije nijesu povezane spoljašnjim kauzalitetom već unutrašnjom duhovnom energijom, sinhronicitetom i saradnjom koja umiče empirijskom pogledu ali zbog toga je ipak njena realnost izvjesna i očigledna.

Sav je organski svijet jedna cjelina, bolje rečeno jedan organizam sa bezbroj organa i diferenciranih funkcija. Tako monolitan i svrhovit proces organskog života nije mogla stvoriti statistička vjerovatnoća i nasumično prilagođavanje organizama prirodnim uslovima. Taj svijet je stvorio Onaj koji stvara iz ničega i čije su mogućnosti neograničene.

Monotipni karakter raznovrsnog živog svijeta jasno svjedoči da je taj svijet postojao od jedne prvobitne praklice mikroorganizma, da je vođen jednim teološkim i cjelishodnim načinom jedinstvenim po svojoj osnovnoj perspektivi razvoja i nastalim od monotipne biohemijske građe čiji je temelj organska ćelija i to na svim nivoima razvitka od praklice do sadašnjeg umnoženog svijeta flore i faune koji je obuhvatio cijelu planetu. Došao sam do uvjerenja da pošto je sav živi svijet u principu jednako organizovan u svim stadijumima razvitka taj svijet je jedan organizam jer za njega važe zakonitosti bilo kojeg pojedinačnog organskog bića odnosno zakonitosti embriogeneze.

Svako pojedinačno živo biće od sjemene ćelije do adultnog oblika razvija se organski sinhronizovano prema shemi svoje vrste ne mijenjajući njen primarni karakter. U pojmu embriogeneze sadrži se činjenica stvarnost da ne postoji odstupanje ni kod jedne individue osim u patološkim slučajevima od idealnog prototipa dotične vrste. Stoga, svoje teorijsko gledištena cjelini živog svijeta zasnovao sam na embriogenetskom principu, tj. iznicanju ili izrastanju novih vrsta iz prethodnih i to neopozivo i zakonito u čemu „slučaj” ne igra nikakvu ulogu. Živi svijet se dakle, u cjelini razvija po istom principu kao svaki pojedinačni organizam.

Nove vrste nastaju uslovljeno, izrastaju, izniču iz prethodnih srodnih vrsta kao grane iz stabla ili pupoljci iz grana i grančica. Drvo života neprekidno se širi i razgranjava u bezbroj posebnih smjerova samo mu osnovni biogenetski karakter ostaje isti, monotipan i po suštini jedan, što ne bi bio slučaj da ga je proizvela nasumična i slijepa evolucija.

Na pitanje zbog čega je Tvorcu života bila neophodna postupnost kako bi ostvario projektovanu egzistenciju živog svijeta, u više svojih knjiga odgovorio sam da je sam čin kreacije postupnost i da je kreacija u stvari postupna realizacija nepostupnog Božjeg projekta. Vidljivo sam istakao ideju da se ovaj projekat živog i njegova fenomenološka realizacija međusobno razlikuju. Ostvarenje Božjega plana je jedna dinamična fenomenološki izražena aktivnost uma – projektanta, a ne sam um. No, postupni nastanak vrsta nije povezan sa vremenom koje je upravo subjektivna kategorija naše svijesti ili mjerni sistem za trajanje procesa.

U knjizi „Filozofija vremena” (Cetinje, Obod 1997.) osmislio sam ideju po kojoj je proces razvitka bilo kojeg segmenta stvarnosti izvan vremena, osim u našoj svijesti. Vrijeme je u stvari apstraktni mjerni sistem trajanja nekog procesa a ne izraz ili proizvod samoga procesa. Stoga kad govorim o fenomenološkoj realizaciji živog putem uzastopnog izrastanja tj. iznicanja novih vrsta i njihovih varijeteta mislim da je vrijeme samo faktor koji određuje sukcesiju, uzastopnost kao njihov mjerni sistem ali u principu za njih nije nadležno. Sukcesija se ograničava na vanvremeni odnosno vječni fenomenološki slijed koji je i bitnost kreacije. Konačno, Božji plan stvaranja živog, čak i neživog svijeta dogodio se istovremeno sa njegovom neistovremenom fenomenološkom realizacijom u vječnosti a ne u vremenu. Tako je uzastopnost u postanju vrsta koincidentna postojanju prvobitnog koncepta kao i krajnjeg cilja kreacije. Jedna istovremenost i jedna neistovremenost u principu su istovremen. Time je određen vječni a ne vremenski karakter stvaranja živog i neživog svijeta.

Ukoliko je Božji um putem svojih intelektualnih energija stvorio sav fizički i biofizički svijet postavlja se pitanje ciljnosti toga svijeta. U knjizi „O besmrtnosti duše” (Podgorica, Oktoih 2003.) dao sam na ovo pitanje decidan odgovor. Upodobio sam shvatanje sadržano u prethodnim knjigama o jedinstvenom kreativnom ishodištu svega što postoji. Ciljnost kreacije svemoćnog Božjeg uma povezana je sa finalizacijom umne ciljnosti u formi stvaranja samo jedne organske ali svjesne vrste u cijeloj vasioni a to je ljudska rasa. Čovjek je krajnji smisao stvaranja svega što je stvoreno u cijelom beskonačnom svemirskom poretku odnosno njegov duh ili popularnije rečeno čovjekova duša. Ljudski um je kreativno proistekao iz bespočetnog pralika i praizvorišta Božjega uma. Božji kreativni um stvorio je sebi podobne umove u vidu čovjekove ličnosti odnosno njegove rasudnosti. Ljudska duša je dakle vječna i besmrtna kao što je besmrtan njen Tvorac i zakonodavac. Stvaranjem svjesne ljudske vrste Tvorac je ostvario svoje najvažnije djelo u svojstvu čovjekovog uma sposobnog da shvati svoga Stvoritelja i njegove moralne zakone.

U knjizi „Istina o istini” (Podgorica, Oktoih 2000.) prešao sam na dokazivanje istine odnosno određivanje metoda kako upoznati istinu i njome se koristiti. Nijesam zanemario naučno-empirijsko saznanje istine samo uz uslov da spekulativni – metafizički um u ovom postupku ima glavnu riječ. Istina je samo ona tačka iskustva gdje se sijeku i ukrštaju glavne duhovne linije. Pozitivna naučna saznanja imaju vrijednost jedino ukoliko su inspirisana saznanjem Boga i vjerom u ovo saznanje. Mislim da su svi zaslužni pojedinci za otkriće prirodnih zakona bili ljudi Svetim duhom inspirisani i njima jednako pripada Božja slava koliko i osnivačima velikih svjetskih religija.

Moje razumijevanje istine odnosno „istine o istini” proističe iz shvatanja jedinstva filozofskih i pozitivnih naučnih saznanja uz uporedno prihvatanje iskustva velikih svjetskih religija. Prirodne nauke se bave fenomenologijom duha, mada na različit način od filozofske spekulacije ili religioznog doživljaja svijeta. One su „isto o istom” samo u drugačijoj formi saznanja. Sama istina ukoliko nije apsolutna svodi se na intepretaciju istine što joj oduzima suštinsko značenje. Istina je jedna kao što je Bog jedan ali su različiti putevi do nje, odnosno Njega.

U knjizi „Hristos moja istina” (Podgorica, Oktoih 1998.) dopunio sam svoje shvatanje jedinstva, vjerovanja i razumijevanja posredstvom vjerovanja. Intimistički sam doživio evanđelsku logiku moraliteta kao saznanje istine, tačnije hrišćansku istinu kao logiku i filozofiju moraliteta. Sve vrijednosti zajedničkog života ne osporavajući veliki značaj nehrišćanskih religija, mogu stati u evanđeoski okvir bilo da su društvenog ili pozitivno naučnog karaktera.

Na istorijska i društvena pitanja dao sam lični odgovor u skladu sa svojim logičko-metafizičkim premisama. Jedan je živi svijet u svemiru, jedinstvena je ljudska vrsta među milijardama živih bioloških formi, jedna je planetarna civilizacija, jedan je Gospod koji njome upravlja.

Ako je samo od jednog atoma u kome je sadržana beskonačna Božja energija stvorena cjelokupna vasiona; ukoliko je samo od jedne biološki relevantne čestice izgrađen sav živi svijet sa milijardama formi, onda je po istom principu stvorena ljudska zajednica od jednog para uspravljenog čovjeka. Čovjekova duša je cilj i zaključak cijelog procesa kreacije, njome je realizovan karakter ove ciljnosti kroz moral, vjeru i saznanje.

U knjizi „Kraj istorije, nacije i države” i „Novi Adam” (Podgorica, Oktoih 1999. i Podgorica, Oktoih 2004.) uskladio sam lično viđenje društvenog-istorijskog smjera razvitka civilizacije sa svojim biocentričkim tumačenjem kreacionizma i ostalim mojim filozofsko-spekulativnim razmišljanjem u prethodnim knjigama. Sa mnoštvom istorijskih i istorijsko-civilizacijskih podatak aodbacio sam ideje prema kojima društvenim procesom upravlja svjetska ekonomija, tehnologija i proizvodne snage društva. No, ukoliko imaju uticaja na razvitak i ciljnost ove strategije onda su i proizvodna sredstva odnosno materijalna dobra ljudi stvar jedne ugrađene ciljnosti i nemaju sama po sebi cilj ni uticaj.

Razvoj društvenog života ljudi od prvih naseobina, preko hordi, plemena i naroda, nacija, država, ima analogon u razvoju živog svijeta. Finalni produkt ovog procesa je monolitna planetarna civilizacija ili jedisntveni poredak koji je već na pomolu.

Buduća planetarna država po mojem uvjerenju predstavlja ostvarenje jedne metafizičke nužnosti i njenih zakonitosti koje dejstvuju od samog početka života homo sapiensa ili pećinske faze čovjeka do njegove zrele civilizacijske pojavnosti. Ukupni duhovni i materijalni progres čovjekove vrste poslužio je isključivo tome zadatku.

Knjige koje sam apostrofirao u ovom tekstu odgovaraju mojim osnovnim shvatanjima Postanja: svijeta, života i čovjeka. Istakao sam njihovu povezanost sa smislom tema koje su obrađene i u mojim drugim knjigama i korelativno se dopunjuju. Time sam pledirao za jedinstven i univerzalan filozofski pogled koji u izvjesnom smislu pretenduje da postane sistem važećih logično vođenih, iskazno uobličenih, autohtonih i originalnih metafizičkih teorija i hipoteza.

„U mojim globalnim shvatanjima nema mjesta za evoluciju ukoliko je ne treba razumjeti kao čulni doživljaj kreacije i satisfakciju za one umove koji ne dospijevaju do toga pojma.”

Svjestan sam da sam usamljen u svom vremenu i u svom rasuđivanju ali nijesam sam. Saznanja se neće ograničiti na postojeće generacije kao što to nije bilo ni u prošlosti. Sasvim je svejedno da li je neko tjelesno prisutan ili nije, vječna duša ne poznaje granice koje dijele svjetove. Uzdam se da je sa druge strane više svjetlosti.

„Svojim ličnim uvjerenjima, teorijama i hipotezama polažem račun pred Bogom, ljudima i samim sobom. Ukoliko nijesam na tragu Istine molim Tvorca da mi ne sudi, ali ako jesam slavim ga zbog podrške mojemu sudu.”

Galerija[уреди]

Reference[уреди]

Literatura[уреди]

Spoljašnje veze[уреди]