Bitka kod Visa
| Bitka kod Visa | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Deo Austrijsko-pruskog rata | |||||||
 Potapanje "Kralja Italije" | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Austrijsko carstvo |
 Kraljevina Italija | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Vilhelm fon Tegetof | Karlo di Persano | ||||||
| Jačina | |||||||
|
26 brodova 7.879 ljudi |
28 brodova 10.880 ljudi | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| 38 mrtvih |
2 oklopnjače potopljene 643 mrtvih | ||||||
Pomorska bitka kod Visa dogodila se 20. jula 1866. u Jadranskom moru kraj ostrva Vis (u Viškom kanalu). Završila je pobedom manje austrijske flote nad većom italijanskom. To je bila prva veća pomorska bitka u kojoj su korišćeni parni i gvozdeni brodovi, i jedna od poslednjih u kojoj je korišćeno namerno zabijanje broda u brod (kljunov udar).[1]
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Italijanski planovi[uredi | uredi izvor]
Početkom trećeg rata za ujedinjenje Italije, italijanska flota, izrazito nadmoćnija od austrijske, preduzela je manevar za osvajanje ostrva Vis. Italijansku flotu činilo je 11 oklopnjača, 7 drvenih fregata, 7 korveta i topovnjača, 5 izviđačkih brodova (avizo) i 3 prijevozna (transportna) broda, a zapovedao joj je italijanski admiral Karlo di Persano. Taj plovni sastav isplovio je iz Ankone 16. jula i kod ostrva Visa pojavio se 18. jula ujutro. Admiral Persano zapovjedio je sastavu topovnjača da u području ostrva Hvara presjeku podvodni telegrafski kabel Vis-Hvar-Split, prema sjeverozapadu uputio je dva izvidnička broda na 20 mi (32 km) od glavnine plovnog sastava. Namjera mu je bila da s odredom oklopnjača bombarduje Komižu i višku luku, a s drvenim fregatama područje Rukavca, te da se tako stvore povoljni uslovi za izvršenje desanta na ostrvo Vis.[1]
Napad na Vis[uredi | uredi izvor]
Napad je započeo u 10:30 i nimalo nije bio sinhronizovan niti energičan, pa su se brodovi koji su bombardovali Komižu i Rukavac, a nakon početnih neuspjeha, jednostavno priključili brodovima koji su bombardovali višku luku s nešto više uspjeha. Napad na višku luku obnovljen je i 19. jula s cijelom flotom, a priključile su se i topovnjača Afondatore i 3 prijevozna broda koji su prevozila oko 2.200 vojnika namijenjenih za iskrcavanje na ostrvo Vis, ali ni ovaj put nisu se stvorili potrebni uslovi za izvođenje desanta.[1]
Austrijski odgovor[uredi | uredi izvor]
Austrijski admiral Tegetof, na temelju dobijenih podataka i izvještaja, zaključio je da se kod Visa ne radi samo o diverziji, pa je zapovjedio svom plovnom sastavu da otplovi iz Pule 19. jula u 13:30 prema Visu.
Austrijska flota brojila je 7 oklopnjača, jedan drveni bojni linijski brod, 5 drvenih fregata, jednu korvetu, 7 topovnjača i 4 manja parobroda na točkove. Austrijska flota plovila je u divizijskoj koloni klinova (prvi klin oklopnjače, drugi klin drvene fregate, treći klin topovnjače). Italijanski izvidnički brod Esploratore otkrio je austrijske bojne brodove i oko 07:50 izvijestio o njihovom dolasku. Admiral Persano prekida napad na višku luku i sa svojim plovnim sastavom kreće u susret protivniku s namjerom da mu presiječe smjer.[1]
Bitka[uredi | uredi izvor]
U 10:00 20. jula admiral Tegethof zapovjedio je napad na protivničke brodove. Italijanska flota plovila je u poretku kolone u smjeru sjeveroistoka, a iznenadni i nenajavljeni prelazak admirala Persana s zastavnog broda Re d Italia na brod Afondatore zbunio je zapovjednike italijanskih brodova, pa oni sada više ne znaju koji je zapovjednički brod koga treba da slijede u bici, a došlo je i do narušavanja bojnog reda u italijanskoj floti.[1]
Austrijski prodor[uredi | uredi izvor]
U 10:50, austrijske oklopnjače svom su silinom „kljunovog udara“ prodrle kroz italijanski borbeni poredak i započele bitku. Tim prodorom Tegetof je postigao povoljan odnos i nadmoć oklopnjača na ključnom mjestu (7 : 6), a tu su se priključili i austrijski drveni brodovi, dok su italijanske drvene fregate neshvatljivo ostale van bitke.[1]
Borba u mešavini[uredi | uredi izvor]
Sada nastaje totalna gužva, a gusti crni dim podiže se s bojišta, pa to sve ide u prilog austrijskim brodovima koji su slabije naoružani. Dolazi do mnogih pokušaja kljunovih udara na obije strane, tobdžije na brodovima ne vide ama baš ništa, ali se paljba otvara na slijepo i na vrlo malim udaljenostima. Austrijski zastavni brod Ferdinand Maks u 11:30 kljunovim udarom potopio je italijansku oklopnjaču Re d'Iitalija, kojoj je u međuvremenu otkazalo kormilo. Oko 12:15 bitka je jenjavala, austrijski brodovi okupili su se u tri kolone ispred viške luke, a italijanski u dvije kolone zapadno od njih. No, bitka tobdžija na brodovima trajala je sve do 14:00, a pola sata kasnije zbog ranijih oštećenja i pretrpljenih pogodaka eksplodirala je italijanska oklopnjača Palestro.[1]
Posledice[uredi | uredi izvor]
Italijani su u suton obeshrabreni napustili bojište na kojem su izgubili dvije oklopnjače i 643 mornara. Na drugoj strani Austrijanci su izgubili 38 mornara.[1]
Viška bitka predstavlja prvu borbu sastava oklopljenih brodova,[a] i znatno je uticala na pomorsku taktiku u drugoj polovini 19. veka. Iako ova bitka nije direktno uticala na ishod rata (Italija je dobila Veneciju sa okolinom), italijanska javnost Višku je bitku doživjela vrlo tragično. Admiral Persano izgubio je čin i udaljen iz ratne mornarice.[1]
Spomen[uredi | uredi izvor]
Srpski pjesnik iz Kotora, Risto Milić, je o ovoj bici napisao (29.) pjesmu Žalospjev (u zbirici pjesama Serbobranke, lirične rodoljubne pjesme, 1870) i posvetio ju je žrtvama na austrougarskom vojnom brodu, u kojoj su poginuli i neki Bokelji, njegovi poznanici i prijatelji.[2] Preko 80 posto posada austro-ugarskih brodova u ovoj bici činili ljudi su iz Istre, Like, Dalmacije i Boke. Admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek, heroj ove bitke, je podigao crkvu Svetih Bokeških mučenika u Krašićima, u spomen na ovu bitku.[3]
Vidite još[uredi | uredi izvor]
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Tj, prvu bitku flota oklopnjača. Prva bitka pojedinačnih oklopnjača bila je bitka kod Hempton Roudsa, 9. marta 1862.
