Partizanski odredi u Banatu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spomenik NOB-a na Iriškom vencu
Ovaj članak je deo članaka vezanih za Vojvodinu u NOB, od 1941. do 1945.

Partizanski odredi na teritoriji Banata, formirani su u toku leta 1941. godine, pod rukovodstvom Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. Oni su nastali od diverzantskih i udarnih grupa, koje su bile formirane krajem juna i početkom jula 1941. godine i tada je formirano ukupno osam partizanskih odreda. U periodu od jula do novembra oni su u Banatu izvršili mnoge diverzije na prugama i napadali nemačke policijske stanice u manjim mestima. Jedan od njihovih prioritetnih zadataka u toku jula i avgusta bilo je paljenje letine, kako ne bih pala u ruke okupatora.[1][2]

Odmah po izbijanju ustanka, nemačke poterne jedinice su otpočele sa napadima i razbile su nekoliko odreda, pa je u toku avgusta izvršena reorganizacija partizanskih odreda i od tada su postojala samo dva odreda – Kumanačko-melenački i Karađorđevačko-aleksandrovački. Dolaskom zime 1941/42, koja je bila izuzetno jaka, odredi su se našli u veoma teškoj situaciji. Dva pokušaja PK KPJ za Vojvodinu da ova dva odreda, u manjim grupama, prebaci u Srem gde su postojali bolji uslovi za borbu, su propali, pa su borci ovih odreda bili razmešeteni po selima kod saradnika i simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Za njih su tada bila pravljenja specijalna skloništa tkv „partizanske baze“, u kojima su se sakrivali.[1][2]

U opsežnim policijskim akcijama, okupator je uspeo da otrkije određeni broj baza i pohapsi i pobije veliki broj boraca i saradnika NOP-a, a bile su uništene i mnoge organizacije KPJ i SKOJ-a. Sve ovo nanelo je veliki udarac Narodnooslobodilačkom pokretu u Banatu. Preostali partijski radnici i borci, uprkos stalnim okupatorskim poterama, uspeli su krajem decembra 1942. godine da obnove Južnobanatski odred, a početkom januara 1943. godine i Severnobanatski odred. Ovi odredi su dejstvovali u veoma teškim uslovima, pa se Južnobanatski odred morao da se prebacuje u rumunski deo Banata, dok je Severnobanatski odred, u septembru 1943, morao da se prebaci u Srem. Takođe, tokom ovog perioda veliki broj boraca iz Banata je u manjim grupama ili pojedinačno prelazio u Srem, gde je priključivao jedinicama NOV i POJ.[1][2]

U toku leta 1944. godine, došlo je do naglog oživljavanja Narodnooslobodilačkog pokreta u Banatu. Tada je došlo do obnavljanja partijskih organizacija KPJ i SKOJ-a i u avgustu 1944. su formirana tri nova partizanska odreda. Ovi odredi su u sadejstvu sa Crvenom armijom, učestvovali u oslobođenju Banata, oktobra 1944. godine. Od boraca ovih odreda, kao i novih boraca, formirane su u oktobru Dvanaesta i Trinaesta vojvođanska brigada.[1][2]

Dragutinovački partizanski odred[uredi | uredi izvor]

Dragutinovački partizanski narodnooslobodilački partizanski odred formiran je u drugoj polovini jula 1941. godine, između 20. i 25. jula. Glavni organizatori ovog odreda bili su komunisti Miloš Popov i Lazar Pajić, koji su instrukcije za formiranje odreda dobili na Sreskom savetovanju u Petrovgradu i mesnom savetovanju u Kumanu. Oni su potom formirali logor odreda u rudini Ugar, u blizu sela Dragutinovo (današnje Novo Miloševo), gde su dopremili oružje, koje su ranije, u toku priprema ustanka, prikupili u selu. Odred je na početku imao svega 14 boraca, ali je kasnije narastao na oko 30 i bio podeljen u dve desetine. Svi borci odreda su bili članovi ili simpatizeri KPJ i SKOJ.[2][2]

Komandant Odreda je bio Lazar Pajić, politički komesar Miloš Popov, a zamenik komandanta Dušan Marković.[3] Zadatak Odreda je bio da dejstvuje na teritoriji severnog Banata. Svoju prvu akciju izveo je 2. avgusta 1941. godine, kada je izveo napad na okupatorsku patrolu. Potom je izvodio manje akcije - napadao je poljočuvare i palio letinu, kao i vršio diverzije. Jedna polovina odreda je 4. septembra 1941. godine ušla u sastav tada formiranog Kumanačko-melenačkog partizanskog odreda, a polovinom septembra se i ostatak boraca ukuljčio u ovaj Odred, čime je Dragutinovački odred prestao da postoji. Formiranje ovog odreda, kao i njegovo dejstvovanje, iako učestvovao u sukobima sa jačim okupatorskim snagama, imalo je velikog značaja na jačanje Narodnooslobodilačkog pokreta u severnom Banatu.[2][2]

Karađorđevačko-aleksandrovački partizanski odred[uredi | uredi izvor]

Karađorđevačko-aleksandrovački narodnooslobodilački partizanski odred nazivan i Aleksandrovačko-karađorđevački odred nastao je početkom avgusta 1941. godine spajanjem Aleksandrovačkog i Karađorđevačkog odreda, koji su bili formirani u drugoj polovini jula. Glavni organizatori ovih Odreda bili su komunisti Borko Ličina i Milojko Filipčev, sin revolucionar Romana Filipčeva. Prve instrukcije za formiranje Odreda oni su dobili od Mihalja Serva, a potom su učestvovali i na Sreskom savetovanju u Petrovgradu i mesnom savetovanju u Aleksandrovu. Odluku o ujedinjenju ova dva Odreda doneo je Danilo Grujić, član Štaba NOP odreda Vojvodine.[2][3][2]

Logor odreda je bio formiran 13. jula 1941. godine na Pavličinom bunaru, na granici aleksandrovačkog i karađorđevačkog atara. Odred je na osnivanju dobio naziv Aleksandrovački odred i imao svega 15 boraca. Ubrzo je usred priliva novih boraca narastao na 35 boraca i bio podeljen na dve desetine – aleksandrovačku i karađorđevačku, odnosno Aleksandrovački i Karađorđevački odred.[2][2] Komandant Odreda je bio Milivoj Toškov, politički komesar Milojko Filipčev, zamenik komandanta Slavko Čolić, a zamenik političkog komesara Borko Ličina.[3]

U početku Odred je vršio diverzantske akcije - paljenje kudelje, kidanje telegrafsko-telefonskih veza, postavljao zasede na komunikacijama i dr, na teritoriji Aleksandrova i Banatskog Karađorđeva. Svoje dejstvo je u toku avgusta proširio na severni Banat, severno od linije Petrovgrad-Jaša Tomić. Jedna od većih akcija, koju je Odred izvršio zajedno sa Kumanačko-melenačkim odredom, izvedena je u noći 25/26. septembra 1941. godine napadom na rumunsku kvislinšku posadu u karauli kod Srpske Crnje. Potom je 30. septembra izvršen napad na nemačku posadu u Bašaid, gde je potom spaljeno 170 vagona kudelje.[2][3][2]

Okružen jakim neprijateljskim snagama, Odred se u zimu 1941/42. godine našao u veoma teškoj situaciji. Dva pokušaja Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu da glavninu ovog Odreda prebaci u Srem nisu uspela, pa je Odred u grupama od 3 do 7 boraca bio razmešten po ustaničkim mestima. U toku policijskih racija, jedan deo boraca Odreda je bio otkriven i uhapšen. U toku 1942. godine preostali borci ovog Odreda su vršili manje prepade na okupatorske patrole. Do avgusta 1942. godine okupator je uspeo da pohvata veliki broj boraca i saradnika Odreda, čime je Odred bio razbijen. Mali broj preostalih boraca ovog Odreda je januara 1943. godine ušao u sastav tada formiranog Severnobanatskog odreda.[2][3][2]

Kumanačko-melenački partizanski odred[uredi | uredi izvor]

Kumanačko-melenački narodnooslobodilački partizanski odred nazivan i Melenačko-kumanački odred formiran je početkom avgusta 1941. godine spajanjem Kumanačkog i Melenačkog odreda, koji su bili formirani polovinom jula. Odluku o ujedinjenju ova dva Odreda doneo je Okružni partizanski štab, a u njenoj realizaciji je učestvovao Ivan Vijoglavin, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. Komandant Odreda je bio Bora Mikin, politički komesar Žarko Milankov, zamenik komandanta Velja Ubavić, a zamenik političkog komesara Emil Kevrešan.[2][3][2]

Zajedno sa Karađorđevačko-aleksandrovačkim NOP odredom napao je 25/26. septembra rumunsku kvislinšku posadu u karauli u rejonu Srpske Crnje, a 30. septembra napali su Bašaid i spalili 170 vagona kudelje. Okružen jakim neprijateljskim snagama, odred se u zimu 1941/'42. našao u teškoj situaciji. Dva pokušaja Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu da ga prebaci u Srem nisu uspela, pa je odred po grupama od 3 do 7 boraca razmešten po ustaničkim mestima. Do avgusta 1942, Nemci su uspeli da pohvataju velik broj boraca i rodoljuba i razbiju velik broj lokalnih organizacija KPJ, nakon čega se odred raspao.[2][3][2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Vojna enciklopedija (prvi tom) 1970.
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r Leksikon NOR (prvi tom) 1980.
  3. ^ a b v g d đ e Momčilović: Banat u NOR 1977.

Literatura[uredi | uredi izvor]