Senteški srez

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Senteški srez
Szentesi kistérség
{{{caption2}}}
Položaj
Država Mađarska
RegionRegija velike južne ravnice
ŽupanijaČongrad (županija)
Površina813,84 km2
 — broj st.43.516 (2.007)
 — gustina st.53,47 st./km2
Poštanski broj6600
Pozivni broj63
www.szentes.hu

Senteški srez (mađ. Szentesi kistérség) je srez u mađarskoj županiji Čongrad.

Zahvata površinu od 813,84 km², ima ukupno 8 naselja i 43.516 stanovnika. Sedište sreza je grad Senteš (Szentes).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Sredinom 19. veka, Senteš je bio upravno i kulturno središte današnje županije Čongrad. Plemići i viši slojevi tadašnjeg ugarskog društva su rado dolazili u Segvarski dvorac i tamo provodili zajedničko vreme.

Najstariji sačuvani spomenici ovog sreza su: Arpadhalom (Árpádhalom), Čerebekenj (Cserebökény) i Eperješ (Eperjes). Ovaj deo sreza je bio naseljen još u doba naseljavanja Mađara, u vreme Arpadovaca. Za ovo vreme su vezanio najstariji tragovi naseljavanja, a ostaci hrišćanske crkve se nalaze u mestu Belše-Ečer (Belső-Ecser).

U vrhuncu moći plemićke porodice Karolji (Károlyi család) u ovim krajevima oni su imali posede, to jest njima su pripadala dva današnja naseljena mesta Nađmagoč i Derekeđhaz. Jedan deo poseda je u drugoj polovini 19. veka od njih otkupio čepeljski baron Vajs Manfred (Weiss Manfréd). U jednom periodu vladavine porodice Karolji napravljen je i presedan, pa su oni 1836. godine uveli novinu da seljak može da otkupi zemlju pod određenim uslovima od plemića. Ovaj akt se zvao „erekvaltšag“ (örökváltság), ili u prevodi trajna promena vlasništva.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Između dva svetska rata na putu od Nađmagoča i Derekeđhaza su posađeni jorgovani. Tokom godina njihovo jako korenje je postala dobra sirovina za izradu nameštaja, što je i iskorišćeno i to se izvozilo u inostranstvo.

Površinski najprostranije naseljeno mesto Fabijanšebešćen (Fábiánsebestyén) poseduje i najkvalitetniju zemlju za poljoprivrednu obradu, i ona se koristi za proizvodnju raznog bilja koje se dalje prodaje. Rodno zemljište je omogućilo i baštovanstvo u plastenicima, tako da se ubira nekoliko žetvi godišnje. Ova grana baštovanstva je zaživela tokom pedesetih godina 20. veka.

Segvar i okolina se danas najviše bave baštovanstvom i proizvodom povrća. Dugo je u Segvaru postojala i fabrika kudelje, tako da je čitav kraj bio prepoznatljiv po kiselkastom mirisu kudelje. U samoj fabrici su koristili magarce za gaženje i pomoć pri sirovoj obradi, zbog same prirode biljke koja je opijala ljude.

Naseljena mesta[uredi | uredi izvor]

(gradska naselja su data zadebljano)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]