Sredozemna klima

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
  Područja sredozemne klime

Sredozemna ili mediteranska klima je svaka klima koja nalikuje klimi zemalja mediteranskog basena koji čini polovinu površine s tim tipom klime širom sveta.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Osim područja uz Sredozemno more, ovaj klimatski tip prevladava u zapadnim delovima Severne Amerike, u delovima Zapadne i Južne Australije, na jugozapadu Južnoafričke Republike i u središnjim delovima Čilea.

Sredozemna klima se formirala pod blagotvornim uticajem Sredozemnog mora. Ona preovlađuje u Evropi i to na tri velika poluostrva:

i u uskom primorskom pojasu.

Odlike[uredi | uredi izvor]

Na tim prostorima leti preovlađuju kontinentalne vazdušne mase koje stižu s juga, iz severne Afrike, ili sa severa, sa pregrejane kopnene mase istočne Evrope. Zimi preovlađuju okeanske vazdušne mase koje donose cikloni s Atlantika.

Klimu karakterišu žarka, suva leta (srednje julske temperature iznose od 19 °C do 36 °C) i blage, vlažne zime (srednje januarske temperature iznose od 2 °C do 12 °C). Proleće nastupa rano, dok je jesen duga i topla. Sneg retko pada i obično se zadržava nekoliko dana samo u severnom obodu oblasti.

Sredozemnu klimu odlikuje veliki broj vedrih dana u godini (Rim – 145, Atina – 114, itd).

Prosečna količina padavina je 400 do 600 mm (neke oblasti su polusušne). Na primer, u Pertu (Australija) na južnoj hemisferi u zimskim mesecima od juna do avgusta padne 450 mm kiše, a prosečni dnevni minimum iznosi 8 °C. Tokom letnjih meseci, tj. od decembra do februara padne u proseku 32 mm padavina mesečno.

Fizičkogeografska regija[uredi | uredi izvor]

Granica do koje dopire uticaj Sredozemnog mora, tj. sredozemna klima, određuje fizičkogeografsku regiju koja se naziva Sredozemlje ili Mediteran (latinska reč sa značenjem „sredozemni”). Ova fizičkogeografska regija obuhvata ostrva, obalu i priobalje (zaleđe) Sredozemnog mora, a dublje u kopno zalazi duž rečnih dolina.

Tokom istorije Sredozemlje je bilo središte više velikih carstava i civilizacija, o čemu svedoči raznolikost kultura na njegovim obalama.

Maksimumi[uredi | uredi izvor]

Zone sredozemne klime povezane su s pet velikih suptropskih područja visokog pritiska nad okeanom, azorskim maksimumom, južnoatlantskim maksimumom, severnopacifičkim maksimumom, južnopacifičkim maksimumom i indijskookeanskim maksimumom. Ovi prostori visokog pritiska pomiču se u smeru polova tokom leta, a prema ekvatoru tokom zime, igrajući glavnu ulogu u formiranju svetskih tropskih pustinja i zona mediteranske klime smeštene polarnije od pustinja. Na primer, azorski maksimum je povezan sa Saharom i klimom mediteranskog basena. Južnoatlantski maksimum je slično povezan s pustinjom Namib i sredozemnom klimom zapadnog dela Južne Afrike. Severnopacifički maksimum je povezan s pustinjom Sonora i kalifornijskom klimom, dok je južnopacifički maksimum povezan s pustinjom Atakama i klimom središnjeg Čilea. Indijskookeanski maksimum je povezan s pustinjama zapadne Australije (Velika peščana pustinja, Velika Viktorijina pustinja i Gibsonova pustinja) i sredozemnom klimom jugozapadne, južne i središnje Australije.

Klima-zonalna vegetacija[uredi | uredi izvor]

Biom sredozemnih šuma i grmlja usko je povezan s mediteranskim klimatskim zonama. Za ovaj biom jedinstvene su sklerofilne zajednice koje se u mediteranskom basenu nazivaju makija i gariga, čaparal u Kaliforniji, matoral u Čileu, finbos u južnoj Africi, i male i kuongan u Australiji. Vodene zajednice u regijama sa sredozemnom klimom prilagodile su se godišnjem ciklusu u kojem abiotički ekološki faktori toka populacije i strukture zajednice dominiraju tokom poplava, dok biotički ekološki faktori (npr. kompeticija i predacija) postaju sve važniji tokom opadanja nanosa. Posledica toga je sposobnost ovih zajednica na vrlo brzi oporavak nakon suša, poplava i požara.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]