Жута линцура
Žuta lincura | |
---|---|
Botanička ilustracija vrste, sa svim biljnim delovima | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | Plantae |
Kladus: | Tracheophytes |
Kladus: | Angiospermae |
Kladus: | Eudicotidae |
Kladus: | Asterids |
Red: | Gentianales |
Porodica: | Gentianaceae |
Rod: | Gentiana |
Vrsta: | G. lutea
|
Binomno ime | |
Gentiana lutea |
Žuta lincura (Gentiana lutea) jedna je od više zakonom zaštićenih vrsta iz ovog roda. Koristi se već više od 2000 godina kao izuzetno popularna lekovita, ali i dodatak koji se često koristi za aromatizaciju alkoholnih pića. Ova popularnost dovela je do nekontrolisanog branja, pa je žuta lincura dobila status ugrožene, a time i zaštićene vrste.[a][1] Najlekovitiji njen deo je rizom kojim se ova biljka istovremeno i vegetativno razmnožava.[2]
Latinski ime rod je dobio po ilirskom vladaru Genciju koji je za lečenje kuge preporučivao žutu lincuru (G. lutea),[3] dok je vrsta dobila ime prema žutoj boji cvetova (lat. luteus = žut).[4]
U Srbiji i Crnoj Gori najčešće se pominje samo kao lincura, ali obzirom na zaista veliku popularnost, žuta lincura ima veoma veliki broj lokalnih imena. Njih su beležili mnogi naši etnolozi, botaničari, farmaceuti i drugih naučni radnici: vladislavka, gencijan (Orfelin); goreč, gorčica, zvišč, zelje od srca, licijan, peteler(?);[b] rafet, sviš, svišel, svišč, sviščak, cvić, košutina brada, lincura, srčanik, srčenjak, srčenjača, trava od srdobolje (Vuk); raven (Pelivanović); roven (Petrović); lecijan, lincjura (Pančić); sviščel, sirištara žuta, srčenica (Jurišić); trava od srca.[5] Veliki je takođe i broj lokalizama i varijanti imena: sisača (Prizren), ravelj (Kruševac) i dr.[6]
Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Žuta lincura je poreklom iz alpskih i podalpskih predela centralne i južne Evrope, gde doseže nadmorske visine i do 4.500 m. Često se sreće u planinama Španije i Portugalije, Pirineja, Sardinije, Korzike i Apenina, preko Jure, Vogeza, Alpa, Francuske i Švajcarske sve do Balkanskog poluostrva i Karpata.[6] Na severu Evrope i Britanskim ostrvima ne raste.[7]
Na Balkanu se javlja najviše u Bosni, Lici, jugozapadnoj Srbiji i Raškoj oblasti. Raste na nadmorskim visinama od 300 do 2.500 m, pa se tako na planini Stolovi, u Ibarskoj klisuri, javlja na 300-400 m, na Sinjajevini (Crna Gora) na 2.100 m, dok se na Pelisteru (Makedonija) javlja do 2.300 m. Lincura iz Bosne je na glasu po svom kvalitetu, a ona sa Zlatibora poznata je u svetu kao jedna od najboljih.[6]
Opis biljke[uredi | uredi izvor]
Žuta lincura je višegodišnja zeljasta biljka. Podzemni organi su vrlo razvijeni i razgranati. Rizom je kratak, debeo, grana se na 2-10 dugih, debelih korenova. U svežem stanju je sočan, jedar, mek i veoma se lako seče. Na preseku je beo i izuzetno gorkog ukusa. Stabljika je negranata, prava i snažna, visine do 1,5 m.[6][8]
Listovi su goli, celog oboda, sa nervima savijenim u luk. U donjem delu stabljike, pri zemlji, su veoma krupni, na drškama, široko eliptični, plavičasto zeleni, naborani i meki. U gornjem delu stabla su sitniji, sedeći (bez drške), jajasti, zašiljeni, pri osnovi srasli u rukavac.[6][8] U prvoj godini života stvara samo rozetu prizemnih listova, kasnije iz lisne rozete izrasta stablo, dok se cvet javlja tek treće ili četvrte godine.[2]
Cvetovi su krupni, zlatno žute boje, udruženi u pazuhu listova i poređani u spratove na gornjoj polovini stabljike. Cveta od jula do avgusta. Oprašuju ih leptiri i insekti.[9] Plod je duguljasta čaura, duga do 6 mm i puna semena.[6]
-
Osušeni rizomi
-
Naspramni listovi sa karakterističnom nervaturom
-
Lisna rozeta prizemnih listova
-
Prolećni pupoljci
-
Cvetovi karakteristično skupljeni po „spratovima” na vrhu stabljike i u pazusima listova
-
Cvet
Stanište i uslovi sredine[uredi | uredi izvor]
U prirodi žuta lincura raste na jako nepristupačnim, planinskim, kamenitim terenima.[2] Zemljište ne bira i dobro raste kako na lakom, peskovitom ili ilovastom, tako i na teškom, glinovitom tlu. Voli umereno vlažna ali dobro drenirana zemljišta, dok je na pH vrednost indiferentna (odgovaraju joj kako kisela, tako i neutralna i bazna). Voli osunčane položaje, ali dobro raste i u polusenci. Otporna je na mraz. Raste sporo, ali je dugovečna vrsta.[9] Koren može doživeti i više od 50 godina i pri tome dostići težinu i do 6 kg.[6]
Upotreba[uredi | uredi izvor]
Lincura je kao lek poznata preko 2000 godina. Prvi pisani tragovi o upotrebi lincure kao lekovite biljke mogu se pročitati u delima Plinija i Dioskorida. U ovim delima oni opisuju lekovito dejstvo melema od lincure na rane nastale od ujeda zmija i besnih životinja.[10] Ipak, istraživanjima hemijskog sastava i aktivnih materija detaljnije se pristupilo tek u 20. veku. U naučnoj, kao i u narodnoj medicini kao lekovita droga koristi se koren žute lincure (Gentianae luteae radix). Sadrži heterozide gorkog ukusa koji su njeni glavni lekoviti sastojci i neki među njima se smatraju najgorčim supstancama (gorčina se oseća čak u razblaženju 1: 58.000.000). Zbog toga je lincura najtipičniji i najbolji amarum tonicum. Gorčinom svojih heterozida stimuliše pokretljivost želuca i izaziva jače lučenje želudačnog soka, pojačava pražnjenje žučne kese i lučenje žuči.[2] Veliko preimućstvo lincure je što ne sadrži tanin, pa se može mešati sa mnogim drugim biljkama u raznim kombinacijama sa svojstvenim lekovitim dejstvom. U naučnoj medicini najčešće se koristi kao sredstvo za jačanje organizma, a u narodnoj medicini, posebno u planinskim krajevima, koristi se protiv bolova u stomaku i grudima, groznice, za jačanje, za poboljšanje apetita. Koren se najčešće stavlja u rakiju (ponekad i u vino) ili se kuva.[6] Takođe se koristi u lečenju anoreksije, atonične dispepsije, gastrointestinalne atonije, a posebno kod dispepsije sa anoreksijom.[8]
Kod upotrebe žute lincure postoje i izvesne kontraindikacije, pa tako ne bi trebalo da je koriste osobe sa povišenim krvnim pritiskom i čirem. Takođe utiče i na menstrualni ciklus, a postoje i podaci o mutagenom dejstvu, pa se ne savetuje njeno korišćenje u toku trudnoće i laktacije.[8]
Osim kao lekovita vrsta, žuta lincura se veoma mnogo koristi u proizvodnji alkoholnih pića. Tako je, na primer, neizbežan sastojak u Kampariju,[11] ali je čuvena i naša domaća rakija Lincura.[12]
Prikupljanje[uredi | uredi izvor]
Žuta lincura vekovima se prikuplja na prirodnim staništima širom Evrope, pa tako i kod nas. Korenovi lincure vade se u jesen i to samo od starijih biljaka. Krupnije korenje se seče uzduž, a zatim se suši na suncu ili u sušarama. Osušeno korenje ima žućkasto beličastu boju.[6]
Tokom 20. veka bila je veoma važna privredna vrsta. Kako je njen medicinski značaj veliki, a veoma se koristi i u industriji alkoholnih pića, imala je veliku otkupnu vrednost i mnoge porodice u zabačenim planinski krajevima živele su od sakupljanja lincure (petočlana porodica mogla je dnevno da iskopa i do 500 kg korena). U godinama pred Drugi svetski rat došlo je do pojave stihijske eksploatacije koja je dovela gotovo do istrebljenja ove, ali i sličnih vrsta, na njihovim prirodnim staništima.[6]
Ugroženost i zaštita[uredi | uredi izvor]
Zbog neracionalnog prikupljanja podzemnih izdanaka,[13] opstanak žute lincure (ali i njoj sličnih vrsta) i dalje je ugrožen. Zato je ova vrsta zaštićena zakonom[14] i nalazi se pod režimom nege i zaštite Zavoda za zaštitu prirode Srbije, koji sprovodi program vraćanja žute lincure na prirodno stanište. Stare planine.[traži se izvor]
Kod prikupljanja rizoma žute lincure (što važi za sve samonikle vrste kod kojih se sakupljaju podzemni delovi) neophodno je odseći korenovu glavu (gornji deo korena, iz kog se razvija stablo) i vratiti je u zemlju, kako bi se sledeće godine iz nje razvila nova biljka.[15] Ukoliko koren ima više glava, treba ih razdvojiti i posebno posaditi u sadne jame. Na ovaj način obezbeđuje se ponovljena bogata berba već posle nekoliko godina.[6] Upravo je zanemarivanje ovog pravila, odnosno nestručno i neodgovorno branje, dovelo do opasnosti od istrebljenja žute lincure na prirodnim staništima. |
Gajenje lincure[uredi | uredi izvor]
Jedan od načina zaštite lincure na prirodnim staništima, ali i za dobijanje najkvalitetnije sirovine, svakako je plantažno gajenje. Žuta lincura može se uspešno gajiti i van svoga prirodnog areala. Poznati su pojedinačni primeri uzgoja u Engleskoj, ali kao vrtne biljke.[7] Plantaža žute lincure može se formirati direktnom setvom, sadnjom rasada ili korenovih reznica. Uzgoj na plantaži traje 5-6 godina. Kultura daje najbolji prinos ako se gaji u uslovima sličnim onima na prirodnom staništu, u prvom redu na nadmorskim visinama iznad 1.500 m.[9][10]
Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]
- U našem narodu koren lincure se, osim kao lek protiv bolesti ljudi i životinja, upotrebljavao i kao „lek protiv mađija”, kako je, početkom 20. veka, u okolini Leskovca zabeležio naš čuveni istoričar religije Veselin Čajkanović.[16]
Sličnost sa otrovnom čemerikom[uredi | uredi izvor]
Žuta lincura (ili često samo lincura) na prvi pogled veoma je slična otrovnoj vrstama iz roda čemerika (Veratrum), sa kojima se često može naći zajedno, na istom staništu,[7] pa je neiskusnim beračima lako da ih pomešaju. Obe vrste su višegodišnje i rastu na sličnim staništima.[17]
Rizom:
- kod LINCURE je jako dugačak, debeo i razgranat, spolja smeđe do tamnosmeđe boje, a na preseku žut
- kod ČEMERIKE je kratak, jajolik, uspravno postavljen i obrastao korenjem
-
lincura
-
čemerika
Listovi su veoma slični, eliptični, izražene paralelne nervature:
- kod LINCURE su naspramno postavljeni
- kod ČEMERIKE su naizmenični
-
lincura
-
čemerika
-
lincura - lisna rozeta
-
čemerika - lisna rozeta
Cvetovi:
- kod LINCURE su žuti, raspoređeni u pršljenove u pazuhu listova na gornjem delu stabljike
- kod ČEMERIKE su beli, skupljeni u metličastu cvast na vrhu stabljike
-
lincura
-
čemerika
Napomene[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ PRAVILNIK o proglasenju i zastiti zasticenih vrsta (Sl. glasnik RS", br. 5/2010 i 47/2011) - Pristupljeno 20. 12. 2016.
- ^ a b v g Trifunović, Snežana. „Žuta lincura”. Bionet Škola. Pristupljeno 22. 12. 2016.
- ^ Konjević, Radomir; Tatić, Budislav (2006). Rečnik naziva biljaka. Beograd: NNK Internacional. str. 86. ISBN 978-86-83635-59-7.COBISS.SR 134409484
- ^ Gligić, Vojin (1954). Etimološki botanički rečnik. Sarajevo: "Veselin Masleša".COBISS.SR 89560583
- ^ Simonović, Dragutin (1959). Botanički rečnik : imena biljaka. Beograd: Naučno delo.COBISS.SR 51284743
- ^ а б в г д ђ е ж з и ј Туцаков 1984, стр. 435-441
- ^ а б в „GENTIAN, YELLOW”. Botanical.com. Приступљено 22. 12. 2016.
- ^ а б в г Tasić 2004, стр. 130
- ^ а б в „Gentiana lutea - L.”. Plants For A Future. Приступљено 22. 12. 2016.
- ^ а б Stojčevski 2011, стр. 56-57
- ^ „Ethnobotany of gentians”. Gentian Research Network. Архивирано из оригинала 17. 08. 2016. г. Приступљено 19. 12. 2016.
- ^ „LINCURA”. Serbian Brandy. Архивирано из оригинала 24. 12. 2016. г. Приступљено 23. 12. 2016.
- ^ Бугарчић, Саша. „Линцура”. Здрава Србија. Приступљено 19. 12. 2016.
- ^ PRAVILNIK o proglasenju i zastiti zasticenih vrsta (Sl. glasnik RS", br. 5/2010 i 47/2011) - Приступљено 19. 12. 2016.
- ^ „SAKUPLJANJE LEKOVITOG AROMATIČNOG I ZAČINSKOG BILJA”. Čarobni svet lekovitog bilja. Film Publik Art. Архивирано из оригинала 22. 02. 2017. г. Приступљено 22. 12. 2016.
- ^ Чајкановић, Веселин (1994). Речник српских народних веровања о биљкама. Београд: Српска књижевна задруга и др. стр. 141, 243. ISBN 978-86-379-0283-6.COBISS.SR 82529799
- ^ „LEKOVITE I OTROVNE BILJKE KOJE SE LAKO MOGU ZAMENITI”. Čarobni svet lekovitog bilja. Film Publik Art. Архивирано из оригинала 20. 12. 2016. г. Приступљено 16. 12. 2016.
Литература[uredi | uredi izvor]
- Tasić, Slavoljub; Katarina Šavkin Fodulović, Nebojša Menković (2004). Vodič kroz svet lekovitog bilja. Valjevo: Valjevac. ISBN 978-86-83555-09-3.COBISS.SR 116485644
- Tucakov, Jovan (1984). Lečenje biljem : Fitoterapija. Beograd: Rad.COBISS.SR 38154759
- Stojčevski, Kire (2011). PRIRUČNIK ZA GAJENJE LEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA. Sokobanja: Udruženje "Dr Jovan Tucakov". Arhivirano iz originala 22. 12. 2016. g. Pristupljeno 22. 12. 2016.
- Ranđelović, Novica; Avramović, Danijela (2011). PRIRUČNIK O LEKOVITIM BILJKAMA : raspoznavanje, branje i zaštita. Sokobanja: Udruženje "Dr Jovan Tucakov". Arhivirano iz originala 22. 12. 2016. g. Pristupljeno 22. 12. 2016.
- Gostuški, R: Lečenje lekovitim biljem, Narodna knjiga, Beograd, 1979.
- Djuk, A, Dž: Zelena apoteka, Politika, Beograd, 2005.
- Jančić, R: Lekovite biljke sa ključem za određivanje, Naučna knjiga, Beograd, 1990.
- Jančić, R: Botanika farmaceutika, Službeni list SCG, Beograd, 2004.
- Jančić, R: Sto naših najpoznatijih lekovitih biljaka, Naučna knjiga, Beograd, 1988.
- Kojić, M, Stamenković, V, Jovanović, D: Lekovite biljke jugoistočne Srbije, ZUNS, Beograd 1998.
- Lakušić, D: Vodič kroz floru nacionalnog parka Kopaonik, JP Nacionalni park Kopaonik, Kopaonik, 1995.
- Mišić Lj, Lakušić R: Livadske biljke, ZUNS Sarajevo, ZUNS Beograd, IP Svjetlost, 1990
- Stamenković, V: Naše neškodljive lekovite biljke, Trend, Leskovac
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Rašić, Suzana. „Lekovito bilje / nacini pravilnog prikupljanja bilja”. Agroinfo tel. Arhivirano iz originala 27. 12. 2016. g. Pristupljeno 26. 12. 2016.
- Kovačević, Božidar. [www.stetoskop.info/Lincura-4662-s3-content.htm „Lincura”] Proverite vrednost parametra
|url=
(pomoć). Stetoskop. Pristupljeno 23. 12. 2016. - „Biljka lincura kao lek - koren, čaj i rakija”. Lekovite biljke. Pristupljeno 23. 12. 2016.
- Joksović, Z. O. „http://www.novosti.rs/vesti/zivot_+.304.html:500741-lincura-prija-srcu-i-zelucu”. Večernje novosti online. Pristupljeno 23. 12. 2016. Spoljašnja veza u
|title=
(pomoć) - „Biljka lincura koren kao lek protiv holesterola”. Zdrava i lepa. Pristupljeno 23. 12. 2016.</ref>
- „Lincura – planinska lepotica za brz oporavak”. Snaga bilja. Pristupljeno 23. 12. 2016.