Aluminijum sulfid

Из Википедије, слободне енциклопедије
Aluminijum sulfid
Drugi nazivi Aluminum sulfid
Identifikacija
CAS registarski broj 1302-81-4
PubHem 16684788
HemPauk 140154 YesY
SMILES
InChI
Svojstva
Molekulska formula Al2S3
Molarna masa 150.158 g/mol
Agregatno stanje siva čvrsta materija
Gustina 2.32 g/cm3
Tačka topljenja

1100 °C

Tačka ključanja

1500 °C (sublimira)

Rastvorljivost u vodi razlaže se
Rastvorljivost u drugi rastvarači -
Opasnost
Podaci o bezbednosti prilikom rukovanja (MSDS) MSDS
ЕU-klasifikacija nije na listi
NFPA 704
NFPA 704.svg
0
4
2
 

 YesY (šta je ovo?)   (verifikuj)

Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje (25 °C, 100 kPa) materijala

Infobox references

Aluminijum sulfid je hemijsko jedinjenje sa formulom Al2S3. Ovaj materijal ima nekoliko strukturnih formi. On je senzitivan na vlagu, u prisustvu koje prelazi u hidratisane aluminijumske okside/hidrokside.[1] Ovaj proces se odvaja kad je sulfid izložen atmosferskom vazduhu. Reakcija hidrolize proizvodi gasoviti vodonik sulfid (H2S).

Kristalna struktura [уреди]

Više od šest kristalnih formi aluminijum sulfida je poznato. Neke od njih su navedene ispod. Većina njih ima veoma slične strukture, koje se razlikuju u valentnom uređenu rešetke, čime se formiraju uređene ili neuređene podrešetke.[2][3]

Forma Simetrija Prostorna
grupa
a (A) c (A) ρ (g/cm3)
α Heksagonalna 6.423 17.83 2.32
β Heksagonalna P63mc 3.579 5.829 2.495
γ Trigonalna 6.47 17.26 2.36
δ Tetragonalna I41/amd 7.026 29.819 2.71

Priprema [уреди]

Aluminijum sulfid paljenjem dva elementa

2 Al + 3 S → Al2S3

Ova reakcija je izuzetno egzotermna te nije neophodno zagrevanje mešavine sumpora i aluminijuma. Proizvod se formira u stopljenom obliku. Reakcija doseže temperature više od 1100 °C, što je dovoljno da se otopi čelik. Rashlađeni proizvod je veoma tvrd.

Literatura [уреди]

  1. ^ Holleman, A. F.; Wiberg, E. "Inorganic Chemistry" Academic Press: San Diego, 2001. ISBN 0-12-352651-5.
  2. ^ Hans Landolt; D. Bimberg, Richard Börnstein; Richard Börnstein (1982). Halbleiter. Springer. стр. 12–. ISBN 978-3-540-13507-4 Приступљено 23 September 2011. 
  3. ^ Flahaut J. Ann. Chim. (Paris) 7 (1952) 632–696