Đuro Vilović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Đuro Vilović
Datum rođenja(1889-12-11)11. decembar 1889.
Mesto rođenjaBrelaAustrougarska
Datum smrti22. decembar 1958.(1958-12-22) (69 god.)
Mesto smrtiBjelovarFNR Jugoslavija

Đuro Vilović (Brela, 11. decembar 1889 — Bjelovar, 22. decembar 1958) bio je jugoslovenski publicista i književnik i pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini. Rođen je u katoličkoj porodici u Brelima kod Makarske.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Život mu je više nego dramatičan. Pohađao je Rimokatoličku bogoslovsku školu i bogoslovski fakultet u Zadru, a zatim — Filozofski fakultet u Beču. Rukopoložen je za sveštenika 1913. godine, nekoliko godina je bio sveštenik u katoličkoj crkvi, a onda je izrazio želju da, posle Prvog svetskog rata, pređe u pravoslavnu veru. No, tu mu želju nisu ispunili nadležni u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve, pošto, nije hteo nipošto, da bude katolik onda je pokršten kod protestanata.

Prema njegovim književnim delima i raspravama o jeziku i narodima na Balkanu, može se zaključiti, da je shvatio — da Rimokatolička crkva koristi necivilizacijske metode u ostvarivanju svojih ciljeva. To saznanje je, bilo presudno pri odluci, da se odrekne katoličanstva. Napustio je sveštenički poziv i oženio se Srpkinjom — pravoslavne vere.[2]

Optužnica[uredi | uredi izvor]

Optuženi slušaju presudu na Beogradskom procesu 15. jula 1946. Slijeva nadesno: Dragoljub Mihailović, Stevan Moljević, Đuro Vilović, Rade Radić, Slavoljub Vranješević, Miloš Glišić, Dragomir Jovanović, Tanasije Dinić, Velibor Jonić, Đura Dokić, Kosta Mušicki, Boško Pavlović, Lazar Marković i Kosta Kumanudi.

Ranije poznat po svojim nacionalističkim stavovima, postao je blizak saradnik Dragoljuba Mihailovića i prišao je četničkom pokretu. Zbog toga je na Beogradskom procesu 1946. godine osuđen na 7 godina zatvora. Zanimljivo je da je od pravaša i svećenika završio u društvu četnika Draže Mihailovića.[3]

Poslije odsluženja kazne živio je u Bjelovaru, gdje je i preminuo 22. decembra 1958. godine.[4]

Književnost[uredi | uredi izvor]

Vilović je bio značajan autor hrvatske književnosti. Esteta, prvo izdanje iz 1919. Autobiografski roman vječnih boema. Autor tematizira likove hrvatskih dekadenata, sanjara i boema. Između dva svetska rata bio jedan od najpopularnijih književnika u Jugoslaviji. Književna dela Đure Vilovića su uvrštena u hrvatsku književnost.[4]

Objavio je pet, veoma čitanih, romana:

  • „Esteta” (1919),
  • „Međumurje” (1923),
  • „Tri sata” (1925),
  • „Majstor duše” (1931)
  • „Zvono je oplakalo djevicu” (1938)

I tri pripovetke:

  • „Zagaljeni život” (1923),
  • „Mandorlato” (1924)
  • „Hrvatski sjever i jug” (1930).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jure Vilović — „Đuro”
  2. ^ Ðuro Vilović Picukare
  3. ^ Gordana, Vilović. „Moj stric Ðuro politički je loše prosuđivao”. mvinfo.hr (na jeziku: hrvatski). 
  4. ^ a b „Vilović, Đuro | Hrvatska enciklopedija”. www.enciklopedija.hr (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 29. 1. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]