ванитас

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Vanitas, Piter Klaes, 1630, ulje na panelu, 39,5 × 56 cm, Maurices (Mauritshuis), Hag.

vanitas (lat. vanitas — sujeta, taština), umjetnički žanr u slikarstvu i podžanr mrtve prirode koji je naročito bujao u Holandiji 17. vijeka. Zadatak vanitasa je da podsjeti posmatrača na njegovu smrtnost i bezvrijednost ovozemaljskih užitaka i zadovoljstava.[1]

Slike vanitasa obično sadrže predmete koji simbolizuju ovozemaljska bogatstva i zadovoljstva, i jednu ili više ljudskih lobanja koja simbolizuje neizbježnu smrt i prolaznost čovjekovog života. Tokom kasne renesanse na pozađima portreta često su slikane lobanje i drugi simboli smrti.

Samostalnost kao poseban slikarski žanr vanitas stiče oko 1550., a postaje naročito popularan do 1620. godine. Njegov razvoj, sve do 1650., je uglavnom u Lajdenu, u Holandiji, tada važnom centru kalvinizma koji kritikuje izopačenost čovjeka i poziva na kruti moralni kodeks.

Alegorija taštine (vanitas), 1632 – 36., Antonio de Pereda, 139, 5 × 174 cm, Muzej istorije umjetnosti u Beču.

Iako neke slike vanitasa uključuju figure, velika većina su čiste mrtve prirode. Standardni elementi su: simboli umjetnosti i nauke (knjige, mape, globusi i muzički instrumenti), bogatstva i moći (tašne, nakit, zlatni predmeti i novčići zlatnici i srebrnjaci) i zemaljski užitci i zadovoljstva (stakleni i zlatni pehari za vino, lule i karte za igranje); zatim simboli smrti ili prolaznosti života kao što su lobanje, časovnici, zapaljene svijeće, mjehurići od sapunice ili staklene kugle i cvijeće. Ponekad su prisutni i simboli vaskrsenja i vječnog života, obično klasovi pšenice ili grančice bršljana ili lovora.

Vanitas, Marija fan Ostervejk, 1668, ulje na platnu, 73 × 88,5 cm, Muzej istorije umjetnosti u Beču.

Vremenom su uključeni i drugi elementi, sa nešto vedrijim raspoloženjem a paleta boja je postajala raznovrsnija. Prikazani predmeti prerastaju u jedan nered koji umjetnik rješava svojom virtuoznošću u kompoziciji i prikazu različitih tekstura i površina. Među najistaknutije holandske majstore ove vrste mrtve prirode ubrajaju se: David Bejli (David Bailly), Jan Davids de Hem (Jan Davidsz de Heem), Vilem Klaes Heda (Willem Claesz Heda), Piter Poter (Pieter Potter) i Harman i Piter fan Stenvejk (Harmen i Pieter van Steenwyck).

Može se uočiti uticaj žanra vanitas u ikonografiji i tehnici drugih savremenih slikara, uključujući i Rembranta. U modernom slikarstvu jedan od slikara koji se na svojevrstan način osvrnuo na temu vanitasa i koji je naslikao više mrtvih priroda sa lobanjama životinja ili čovjeka, pored simbola prolaznosti kao što su svijeće, je Pablo Pikaso.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]