Pređi na sadržaj

Velika glad u Irskoj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mural u Belfastu koji opisuje veliku glad

Velika irska glad, poznata i kao Velika krompirova glad, odnosi se na nestašicu hrane, koja je pogodila Irsku od 1845. do 1849. godine. Glavni uzrok nestašice hrane je bila zaraza krompira, tada primarnog u irskoj ishrani. Dodatni razlog za katastrofalne efekte nestašice hrane je bila loša raspodela zemljišta i odnos zemljovlasnika prema stanarima na njihovoj zemlji. Tačan broj žrtava se ne zna, ali se pretpostavlja da je od gladi umrlo od 750.000[1] do dva miliona ljudi.[2] Smatra se da se, kao posledica gladi, još do dva miliona ljudi iselilo iz Irske, uglavnom preko Atlantika.[3]

Zbog kontroverzne odluke britanske vlade o izvozu hrane iz Irske u Englesku uprkos tome što u Engleskoj nije vladala glad, a u Irskoj jeste, neki istoričari veliku glad nazovaju genocidom.

Stanje pred glad[uredi | uredi izvor]

Krompir je dobar izvor energije u ljudskoj ishrani, a lak je za obradu. U Irskoj se prvi put pojavio oko 1650. godine, a od 1780. je postao glavni izvor hrane. Smatra se da su odrasli Irci jeli u proseku par kilograma krompira dnevno. Krompir je bio dominantan u poljoprivredi i nije se uzgajalo gotovo ništa drugo, osim dobara pogodnih za izvoz, ali ne i za ishranu. Zbog dobre ishrane i priliva novca, stanovništvo Irske je progresivno raslo.

Zemljište je i dalje bilo pod kontrolom britanskih zakona, koji su zabranjivali irskim katolicima da ostavljaju zemlju samo jednom nasledniku, već je zemlja bila deljena svim sinovima. Posledica porasta stanovništva i deljenja zemlje je bilo to da su sve veće porodice živele na sve manjem posedu. Krompir je bio dobra alternativa, jer se i na malim posedima moglo proizvesti dovoljno za prehranu porodice.

Zaraza krompira[uredi | uredi izvor]

Godine 1845. godine širom Evrope krompir je stradao od zaraze jednim sojem gljivice Phytophthora infestans[4] (koja uzrokuje plamenjaču odnosno krompirovu buđ) od kojeg je postajao nejestiv i truo. Frimanov Žurnal je 27. juna 1846. objavio vest pod naslovom „Zaraza u novom rodu krompira“, povodom zaraze u okrugu Mejo. Do „crne '47.“, većina ploda je uništena, a ljudi su živeli na zalihama.

Izbacivanja sa poseda[uredi | uredi izvor]

Spomenik žrtvama gladi u Dablinu

Pomoć ljudima se isplaćivala na osnovu Zakona za siromašne, a pomoć se finansirala od poreza koju su zemljoposednici plaćali po broju stanara na njihovoj zemlji. Ovo je dovelo do masovnih izbacivanja sa poseda, jer je porez rastao i zemljoposednicima je bilo u interesu imati što manje stanara. Neki su čak i pomagali svojim stanarima da se isele iz zemlje.

Stanari su izbacivani sa poseda i zbog drugih razloga, na primer da bi se oslobodila zemlja za stoku. Godine 1849. godine izbačeno je oko 90.000 ljudi, ali se trećina vratila pod drugim statusom. Godine 1850. izbačeno je oko 109.000 stanara.

Neki zemljovlasnici su pomagali svojim stanarima, smanjujući stanarinu i osiguravajući javnu kuhinju. Drugi su započinjali nove poslove građenja puteva i zidova kako bi se otvorila radna mesta.

Odgovor vlade Ujedinjenog Kraljevstva[uredi | uredi izvor]

Vlada premijera Roberta Pila je na glad odgovorila kupovinom kukuruza za Irce i ukidanjem zakona koji je zabranjivao uvoz jeftine pšenice. Ukidanje zakona, od 1846. do 1849. je bilo prekasno da bi se situacija drastično poboljšala.

Godine 1846. kao odgovor na nepopularnost Pilove vlade, novi premijer je postao Džon Rasel, koji je započeo javne radove, kao što je gradnja puteva, da bi osigurao radna mesta Ircima.

Dobrotvorna pomoć[uredi | uredi izvor]

Mnoge organizacije su poslale pomoć Irskoj. Prvu donaciju poslali su zaposleni u Istočnoindijskoj kompaniji, u iznosu od 14.000 £. Tadašnji Papa i kraljica Viktorija su lično poslali pomoć.

Čata indijanci (Choctow) su poznati po tome što su poslali 710 $ i pšenicu, iako su šesnaest godina pre toga iskusili progon.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Broj stanovnika Irske se smanjivao od 1841. pa sve do 1971. godine

Tačan broj umrlih se ne zna. Pretpostavlja se da je umrlo između 0,5 i 1,5 miliona ljudi, gotovo 1/8 irskog stanovništva. Takođe, mnogi su umrli na brodovima pokušavajući emigrirati.

Irska je 1845. imala 8,1 miliona stanovnika. Godine 1851, odmah nakon gladi, napravljen je novi popis stanovništva prema kojem je utvrđeno 6.552,385 žitelja. Do 1854. godine, između 1,5 i 2 miliona Iraca je emigriralo, uglavnom u SAD, Veliku Britaniju, Kanadu i Australiju.

Zaraza krompira se i dalje javljala, ali nije imala toliko velike posledice. Između ostalog, razvoj železnice je dozvolio lakši uvoz i raspodelu hrane. Zabrana deljenja zemljišta, kao i velika iseljavanja, su smanjila odnos broja ljudi naprema obradivoj zemlji.

Rasprave o genocidu[uredi | uredi izvor]

Glad je često pogađala zemlje Evrope u tom razdoblju, no uglavnom se ograničila samo na jednu ili dve berbe. U ovom slučaju, bolest krompira uništila je glavni izvor prehrane i prihoda jedne trećine stanovništva, te je trajalo najmanje četiri ili pet godina u nizu. I danas vlada velika rasprava oko toga da li je tadašnja britanska vlada mogla sprečiti razmere gladi.

Irski nacionalisti interpretiraju istoriju tako da je vlada namerno iskoristila glad kako bi tlačila, raselila i slomila irski narod,[5] jer je nastavila izvoziti hranu iz Irske u Englesku, time dodatno pogoršavajući katastrofu. Kritičari pak napominju da je nestašica hrane bila toliko velika da glad nije mogla biti ublažena ni da je sva hrana te države ostala u irskim granicama. Takođe, uvezene su velike količine žitarica. Međutim, cene žitarica bile su toliko visoke da ih prosečan stanovnik Irske nije mogao kupiti. Takođe, prema britanskom zakonu, Ircima je bilo zabranjeno da se bave ribarenjem ili lovom, tako da su jedino imali poljoprivredu na koju su se mogli osloniti. Neki su stoga irsku glad nazvali „pasivnim genocidom“.

Zakon donesen 1994, koji je uveo obavezno učenje o „nečovečnosti genocida, robovanja i Holokausta“, dobio je 1996. amandmane koje su dodale „masovnu glad u Irskoj od 1845. do 1850“.[6]

Pol Galager navodi da se bolest truljenja krompira pojavila u Severnoj Karolini te proširila po celoj severnoj hemisferi, ali da nije uzrokovala masovnu smrt nigde osim u Irskoj. Prema njemu, glavni uzrok tome bili su rigidni zakoni britanskih veleposednika koji su Ircima dopuštali da se jedino bave uzgojem krompira kako bi prehranili sebe i svoju stoku. Irci su uzgajali i žitarice, ali samo radi prodaje kako bi otplatili stanarinu, a ne radi prehrane. Prema njemu, britansko zakonodavstvo ostavilo je Ircima samo tri izbora tokom gladi: umirati od gladi i prodavati žitarice kako bi otplatili stanarinu; prijaviti se javnim radovima kako bi radili do iznemoglosti ili emigrirati preko Atlantika.

Još 1785. premijer Vilijam Pit doneo je zakon prema kojem „Irska ne bi smela trgovati sa bilo kojom zemljom čije trgovanje bi se moglo kositi sa interesima engleskih korporacija“. Već 1801. to je pretvorilo Irsku u državu koja se jedino bavi kulturom krompira i ničim drugim, a jednom kada je ta grana uništena, uništena je i cela nacija.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]