Živopis

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Freska Vavedenje Bogorodice u Sabornoj crkvi (Hilandar)
Ikona Patrijarha Pavla u crkvi u Zasavici

Živopis ili freskopis je termin kojim se danas uglavnom označava crkveno zidno slikarstvo koristeći freske. Poreklo naziva potiče od bukvalnog prevoda grčke reči zoografiki (grč. ζωγραφικη; zoi — „život” i grafiki — „slika”). U srednjem veku u Srbiji za zidno slikarstvo koristili su se najčešće nazivi: svetimi obrazi ukrasiti, popisati i popisanije, stenopisanije, ukrasiti obrazom pisanija, pisanije i podpisanije.[1]

Potreba za živopisom[uredi | uredi izvor]

Rana hrišćanska umetnost se zasnivala na potrebi slikanja likovnih predstava u religijskoj praksi (prikazivanje starozavetnih i novozavetnih ličnosti, kao i hrišćasnkih simbola), po uzoru na rimsku umetnost i umetnost nekih istočnjačkih religija. Funkcija živopisa na Zapadu i Istoku se razlikovala i pre odvajanja 1054. godine. Na Zapadu je imala obrazovni karakter, dok na Istoku, u Vizantiji smatrana je kao ikona i uvek je bila u vezi sa osnovnim dogmama hrišćanske vere. Vizantijski živopis od 11. veka je definitivno utvrđen ikonografijom i mestom likovne predstave u hramu koji su ostali nepromenljivi, a raspored tema je bio podređen bogosluženju. To znači da je raspored likovnih predstava, takođe, mogao se naći i na drugim mestima (manastirska trpezarija, paraklisima, grobnicama itd).

Srpski živopis[uredi | uredi izvor]

Freska kralja Milutina sa modelom Kraljeve crkve u manastiru Studenica

Srpski živopis je od kraja 12. veka bio pod snažnim uticajem vizantijske umetnosti, iako je bilo uticaja Zapada, najviše na primorju i njegovom zaleđu, dok se u unutrašnjosti arhitektura i likovna umetnost oslanjala na vizantijski stil gradnje i oslikavanja manastira i crkava. Kao tehnika zidnog slikarstva dominatno mesto zauzima freska, dok je jezik na natpisima bio grčki, do osamostaljenja srpske crkve. Od 1220. godine natpisi su na srpskom jeziku i danas predstavljaju važan izvor za izučavanje srpske istorije. Važan izvor su i predstave ktitora pojedinih manastira i crkava na kojima su naslikani sa modelom hrama u ruci i odeći koja je bila zastupljena u vreme podizanja zadužbine.

Episkopi SPC na freskama[uredi | uredi izvor]

Freskopisanje ktitora hramova ima duboku tradiciju u srpskom fresko-slikarstvu. Brojni su prikazi srpskih vladara koji na freskama u ruci drže maketu hrama koji su posvetili Hristu, Bogorodici ili nekom svetitelju. Najstarija takva freska je prikaz kralja Mihaila Vojislavljevića u Stonu, a gotovo svi vladari iz dinastije Nemanjića su na taj način prikazani u svojim zadužbinama. Ponekad su na freskama novijih hramova prikazani i svetovnjaci, ktitori, pa je takva praksa nailazila povremeno na osudu javnosti. U novije vreme, učestalija praksa da se živopisaju vladike Srpske pravoslavne crkve u hramovima koji su u njihovo vreme izgrađeni ili samo živopisani.

Neki od takvih primera su prikazi vladike dalmatinskog Fotija u manastiru Krka, vladike zapadno-američkog Maksima u crkvi Svetog Save u Džeksonu, prikaz mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija u hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici i dr.

Takve freske se živopišu sa južne strane hrama, bliže ulazu.

Protojerej-stavrofor Velibor Džomić je komentarišući fresku sa likom mitropolita Amfilohija (i ostalih arhijereja i mirjana-svjetovnjaka, zadužbinara, među kojima je sporno da li je i lik Mila Đukanovića), za podgoričke novine "Vijesti" o ktitorskim freskama rekao:

Ktitorska freska čini sastavni dio freskopisa jednog pravoslavnog hrama. Ostaje kao svjedočanstvo budućim naraštajima o onima koji su gradili hram i koji su se ugradili u taj hram. Tako je i u ovom slučaju.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Živopis - ISTORIJSKA BIBLIOTEKA”. istorijskabiblioteka.com. Pristupljeno 2023-11-10. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Kalezić, Dimitrije M., ur. (2002). Enciklopedija pravoslavlja. 1. Beograd: Savremena administracija.  (str. 674—676)
  • S. Radojčić, Staro srpsko slikarstvo, Beograd 1966.
  • V. J. Đurić — G. Babić-Đorđević, Srpska umetnost u srednjem veku I-II, Beograd 1997.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]