Zolja
| Wasp Temporalni opseg: Jura - sadašnjost
| |
|---|---|
| |
| Društvena zolja, Vespula germanica | |
Naučna klasifikacija
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Arthropoda |
| Klasa: | Insecta |
| Red: | Hymenoptera |
| (nerangirano): | Unicalcarida |
| Podred: | Apocrita |
| Uključene grupe | |
| Kladistički uključene, mada tradicionalno isključene iz taksona | |
| |
Zolja je naziv za nekoliko grupa opnokrilaca, pri čemu se najčešće zoljama nazivaju ose (rodovi Vespula i Polistes). U naučnoj klasifikaciji zolje su vrste iz podreda Symphyta, tzv. biljne zolje. Pojedine vrste zolja su značajne štetočine u šumarstvu i poljoprovredi.
Taksonomija i filogenija[uredi | uredi izvor]
Parafiletsko grupisanje[uredi | uredi izvor]
Zolje su kosmopolitska parafiletska grupa sa stotinama hiljada vrsta,[1][2][3] koja se sastoji od klade uskog struka Apocrita bez mrava i pčela.[4] Hymenoptera takođe sadrže Symphyta, donekle slične ose bez struka, pile.
Termin zolja se ponekad uže koristi za pripadnike Vespidae, što uključuje nekoliko eusocijalnih linija osa, kao što su žutikošuljaši (rodovi Vespula i Dolichovespula), stršljeni (rod Vespa) i članovi potfamilije Polistinae.
Fosili[uredi | uredi izvor]
.png)
Hymenoptera u obliku Symphyta (Xyelidae) prvi put su se pojavili u fosilnim zapisima u donjem trijasu. Apocrita, ose u širem smislu, pojavile su se u juri, i proširile se na mnoge postojeće superporodice do krede; smatra se da su evoluirale iz Symphyta.[5] Smokvine ose sa modernim anatomskim karakteristikama prvi put su se pojavile u donjoj kredi formacije Krato u Brazilu, oko 65 miliona godina pre prvih smokvinih stabala.[6]
Vespidae obuhvata izumrli rod Palaeovespa, od kojih je sedam vrsta poznato iz eocenskih stena fosilnih slojeva Florisant u Koloradu i iz fosilizovanog baltičkog ćilibara u Evropi.[7] U baltičkom ćilibaru se takođe nalaze krunske ose iz roda Electrostephanus.[8][9]
Raznolikost[uredi | uredi izvor]
Zolje su raznolika grupa, koja se procenjuje na preko sto hiljada opisanih vrsta širom sveta, i još mnogo više neopisanih.[10][a] Na primer, skoro svaka od nekih 1000 vrsta tropskih smokava ima svoju sopstvena specifičnu smokvinu osu (Chalcidoidea) koja je zajedno evoluirala sa njom i oprašuje je.[11]
Mnoge vrste osa su parazitoidi; ženke odlažu jaja na ili u člankonožaca domaćina kojima se larve potom hrane. Neke larve počinju kao parazitoidi, ali se u kasnijoj fazi preobražavaju tako da konzumiraju biljna tkiva kojima se njihov domaćin hrani. Kod drugih vrsta, jaja se polažu direktno u biljna tkiva i formiraju čemerne izrasline, koje štite larve u razvoju od predatora, ali ne nužno i od drugih parazitskih osa. Kod nekih vrsta, larve su i same grabežljive; jaja osa se talože u klastere jaja koja su položili drugi insekti, a zatim ih konzumiraju larve osa u razvoju.[11]
Najveća društvena osa je azijski džinovski stršljen, do 5 cm (2,0 in) dug.[12] Različite tarantulske sokolske ose su slične veličine[13] i mogu da nadjačaju pauka višestruko većeg od njegove sopstvene težine, i da ga premeste u svoju jazbinu, sa ubodom koji je strašno bolan za ljude.[14] Usamljeni džinovski skolid, Megascolia procer, sa rasponom krila od 11,5 cm,[15] ima podvrstu na Sumatri i Javi,[16] koja je parazitoid atlaske bube Chalcosoma atlas.[17] Ženka džinovske ihneumonske ose Megarhyssa macrurus duga je 125 cm (49 in) uključujući njen veoma dug, ali vitak jajonosač koji se koristi za bušenje u drvo i ubacivanje jaja.[18] Najmanje ose su usamljene parazitoidne ose iz porodice Mymaridae, uključujući najmanjeg poznatog insekta na svetu, Dicopomorpha echmepterygis (dužine 139 mikrometara) i Kikiki huna sa dužinom tela od samo 158 mikrometara, koji je najmanji poznati leteći insekt.[19]
Procenjuje se da postoji 100.000 vrsta ihneumonoidnih osa u porodicama Braconidae i Ichneumonidae. To su skoro isključivo parazitoidi, koji uglavnom koriste druge insekte kao domaćine. Druga porodica, Pompilidae, je specijalni parazitoid pauka.[11] Neke ose su čak parazitoidi parazitoida; jaja Euceros se polažu pored larvi lepidoptera i larve osa se privremeno hrane svojom hemolimfom, ali ako parazitoid izađe iz domaćina, hiperparaziti nastavljaju svoj životni ciklus unutar parazitoida.[20] Parazitoidi održavaju svoju ekstremnu raznolikost kroz usku specijalnost. U Peruu je pronađeno 18 vrsta osa koje žive na 14 vrsta muva u samo dve vrste Gurania.[21][22]
-
![Megascolia procer, džinovska usamljena vrsta sa Jave u Scoliidae. Dužina ovog primerka je 77 mm, a raspon krila 115 115 mm.[b][15]](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/2c/Megascolia_procer_MHNT_dos.jpg/394px-Megascolia_procer_MHNT_dos.jpg)
Megascolia procer, džinovska usamljena vrsta sa Jave u Scoliidae. Dužina ovog primerka je 77 mm, a raspon krila 115 115 mm.[b][15] -
Megarhyssa macrurus, parazitoid. Telo ženke je dugo 50 mm, sa ovipositorom od oko 100 mm -
![Tarantulska jastrebska zolja vuče tarantulu sa narandžastim kolenama do svoje jazbine; ima najbolniji ubod od svih osa.[14]](//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/89/Wasp_with_Orange-kneed_tarantula.JPG/393px-Wasp_with_Orange-kneed_tarantula.JPG)
Tarantulska jastrebska zolja vuče tarantulu sa narandžastim kolenama do svoje jazbine; ima najbolniji ubod od svih osa.[14]
![Megascolia procer, džinovska usamljena vrsta sa Jave u Scoliidae. Dužina ovog primerka je 77 mm, a raspon krila 115 115 mm.[b][15]](/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Megascolia_procer_MHNT_dos.jpg)
_(7686081848).jpg)
![Tarantulska jastrebska zolja vuče tarantulu sa narandžastim kolenama do svoje jazbine; ima najbolniji ubod od svih osa.[14]](/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Wasp_with_Orange-kneed_tarantula.JPG)
Značajne zolje[uredi | uredi izvor]
- lisne zolje, rod Acantholyda[23]
- obična borova zolja, Diprion pini
- riđa borova zolja, Neodiprion sertifer
- kruškova lisna zolja, Neurotoma flaviventris
- bukova lisna zolja, Neurotoma nemoralis
- belonožna trešnjeva zolja, Tenthredo albipes
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Metode za procenu raznovrsnosti vrsta uključuju ekstrapolaciju stope opisa vrsta po podporodicama (kao kod Braconidae) dok se ne postigne nula; i geografski ekstrapolirajući od distribucije vrsta dobro proučenih taksona na grupu od interesa (recimo, Braconidae). Dolfin et al su pronašli korelaciju između predviđenog broja neopisanih vrsta pomoću ove dve metode, udvostručavajući ili utrostručavajući broj vrsta u grupi.[10]
- ^ Uzorak meren sa fotografije.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Broad, Gavin (25. 6. 2014). „What's the point of wasps?”. Natural History Museum. Pristupljeno 18. 6. 2015.
- ^ „Wasp”. National Geographic. 9. 11. 2010. Arhivirano iz originala 05. 10. 2010. g. Pristupljeno 26. 03. 2022.
- ^ „New wasp parasite being studied”. The Royal Society of New Zealand. 20. 4. 2000. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 15. 7. 2013.
- ^ Johnson, Brian R.; Borowiec, Marek L.; Chiu, Joanna C.; Lee, Ernest K.; Atallah, Joel; Ward, Philip S. (2013). „Phylogenomics Resolves Evolutionary Relationships among Ants, Bees, and Wasps” (PDF). Current Biology. 23 (20): 2058—2062. PMID 24094856. S2CID 230835. doi:10.1016/j.cub.2013.08.050
.
- ^ Gillott, Cedric (6. 12. 2012). Entomology. Springer. str. 302—318. ISBN 978-1-4615-6915-2.
- ^ „World's oldest fig wasp fossil proves that if it works, don't change it”. University of Leeds. 15. 6. 2010. Arhivirano iz originala 07. 09. 2015. g. Pristupljeno 5. 8. 2015.
- ^ Poinar, G. (2005). „Fossil Trigonalidae and Vespidae (Hymenoptera) in Baltic amber”. Proceedings of the Entomological Society of Washington. 107 (1): 55—63.
- ^ Engel, M.S.; Ortega-Blanco, J. (2008). „The fossil crown wasp Electrostephanus petiolatus Brues in Baltic Amber (Hymenoptera, Stephanidae): designation of a neotype, revised classification, and a key to amber Stephanidae”. ZooKeys (4): 55—64. doi:10.3897/zookeys.4.49 .
- ^ Yunakov, N.N.; Kirejtshuk, A.G. (2011). „New genus and species of broad-nosed weevils from Baltic amber and notes on fossils of the subfamily Entiminae (Coleoptera, Curculionidae)”. ZooKeys (160): 73—96. PMC 3253632 . PMID 22303121. doi:10.3897/zookeys.160.2108 .
- ^ a b Dolphin, Konrad; Quicke, Donald L. J. (jul 2001). „Estimating the global species richness of an incompletely described taxon: an example using parasitoid wasps (Hymenoptera: Braconidae)”. Biological Journal of the Linnean Society. 73 (3): 279—286. doi:10.1111/j.1095-8312.2001.tb01363.x .
- ^ a b v Godfray, H.C.J. (1994). Parasitoids: Behavioral and Evolutionary Ecology. Princeton University Press. str. 3—24. ISBN 978-0-691-00047-3.
- ^ Backshall, Steve (2007). Steve Backshall's venom: poisonous animals in the natural world. New Holland Publishers. str. 147. ISBN 978-1-84537-734-2.
- ^ Carwardine, Mark (2008). Animal Records. Sterling Publishing. str. 218. ISBN 978-1-4027-5623-8. „'Pepsis heros, which has a body length of up to 5.7cm (2 1/4 in) and a maximum wingspan of 11.4 cm (4 1/2 in).”
- ^ a b Williams, David B. „Tarantula Hawk”. DesertUSA. Pristupljeno 13. 6. 2015.
- ^ a b Sarrazin, Michael; Vigneron, Jean Pol; Welch, Victoria; Rassart, Marie (5. 11. 2008). „Nanomorphology of the blue iridescent wings of a giant tropical wasp Megascolia procer javanensis (Hymenoptera)”. Phys. Rev. E 78 (5): 051902. Bibcode:2008PhRvE..78e1902S. PMID 19113150. S2CID 30936410. arXiv:0710.2692 . doi:10.1103/PhysRevE.78.051902. Measurement scale on Figure 1.
- ^ Betrem, J. G.; Bradley, J. Chester (1964). „Annotations on the genera Triscolia, Megascolia and Scolia (Hymenoptera, Scoliidae)”. Zoologische Mededelingen. 39 (43): 433—444.
- ^ Piek, Tom (2013). Venoms of the Hymenoptera: Biochemical, Pharmacological and Behavioural Aspects. Elsevier. str. 173. ISBN 978-1-4832-6370-0.
- ^ Cranshaw, W. (5. 8. 2014). „Pigeon Tremex Horntail and the Giant Ichneumon Wasp”. Colorado State University Extension. Arhivirano iz originala 24. 09. 2015. g. Pristupljeno 15. 6. 2015.
- ^ Huber, John; Noyes, John (2013). „A new genus and species of fairyfly, Tinkerbella nana (Hymenoptera, Mymaridae), with comments on its sister genus Kikiki, and discussion on small size limits in arthropods”. Journal of Hymenoptera Research. 32: 17—44. doi:10.3897/jhr.32.4663 .
- ^ Ward, D.F.; Schnitzler, F.R. (2013). „Ichneumonidae: Eucerotinae: Euceros Gravenhorst 1829”. Landcare Research. Pristupljeno 15. 6. 2015.
- ^ Westlake, Casey (13. 3. 2014). „More to biological diversity than meets the eye: Specialization by insect species is the key”. Iowa Now. University of Iowa. Pristupljeno 18. 6. 2015.
- ^ Condon, M. A.; Scheffer, S. J.; Lewis, M. L.; Wharton, R.; Adams, D. C.; Forbes, A. A. (2014). „Lethal interactions between parasites and prey increase niche diversity in a tropical community”. Science. 343 (6176): 1240—1244. Bibcode:2014Sci...343.1240C. PMID 24626926. S2CID 13911928. doi:10.1126/science.1245007.
- ^ Wei, Meicai; Nie, Haiyan; Taeger, Andreas (2006). „Sawflies (Hymenoptera: Symphyta) of China - Checklist and Review of Research”. Recent Sawfly Research: Synthesis and Prospects. Goecke & Evers, Keltern. str. 505—574. ISBN 3-937783-19-9.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ross, Kenneth G. (1991). The Social Biology of Wasps. Cornell Press. ISBN 978-0-801-49906-7.
- Brower, L. P., ur. (1988). Mimicry and the evolutionary process. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-07608-3. (a supplement of volume 131 of the journal American Naturalist dedicated to E. B. Ford).
- Carpenter, G. D. Hale; Ford, E. B. (1933). Mimicry. London: Methuen.
- Cott, H. B. (1940) Adaptive Coloration in Animals. Methuen and Co, London, ISBN 0-416-30050-2
- Dafni, A. (1984). „Mimicry and Deception in Pollination”. Annual Review of Ecology and Systematics. 15: 259—278. doi:10.1146/annurev.es.15.110184.001355.
- Evans, M. A. (1965). „Mimicry and the Darwinian Heritage”. Journal of the History of Ideas. 26 (2): 211—220. JSTOR 2708228. doi:10.2307/2708228.
- Owen, D. (1980) Camouflage and Mimicry. Oxford University Press, ISBN 0-19-217683-8.
- Pasteur, Georges (1982). „A classificatory review of mimicry systems”. Annual Review of Ecology and Systematics. 13: 169—199. doi:10.1146/annurev.es.13.110182.001125.
- Stevens, M. (2016). Cheats and deceits: how animals and plants exploit and mislead. Oxford University Press, ISBN 978-0-19-870789-9
- Wiens, D. (1978). „Mimicry in Plants”. Interspecific variation of calls in clownfishes: Degree of similarity in closely related species. Evolutionary Biology. 11. str. 365—403. ISBN 978-1-4615-6958-9. PMC 3282713 . PMID 22182416. doi:10.1007/978-1-4615-6956-5_6.
- Vane-Wright, R. I. (1976). „A unified classification of mimetic resemblances”. Biol. J. Linn. Soc. 8: 25—56. doi:10.1111/j.1095-8312.1976.tb00240.x.
- Wickler, W. (1968) Mimicry in Plants and Animals (translated from the German), McGraw-Hill, New York. ISBN 0-07-070100-8.
- Hoff, M. K. (2003) Mimicry and Camouflage. Creative Education. Mankato, Minnesota, USA, Great Britain. ISBN 1-58341-237-9.
- Edmunds, Malcolm (1974). Defence in Animals
. Longman. ISBN 978-0-582-44132-3. - Poulton, Edward Bagnall (1890). The Colours of Animals, their meaning and use, especially considered in the case of insects. London: Kegan Paul, Trench & Trübner. Arhivirano iz originala 06. 10. 2019. g. Pristupljeno 26. 03. 2022.
- Ruxton, Graeme D.; Sherratt, T. N.; Speed, M. P. (2004). Avoiding Attack: The Evolutionary Ecology of Crypsis, Warning Signals and Mimicry. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-852859-3.
Spoljašnje vze[uredi | uredi izvor]
- Differences between Bees and Wasps
- Natural History Museum – Wasps: If you can't love them, at least admire them
- N.I.H. Medline Encyclopedia – Insect bites and stings
- Waspweb
- DermNet arthropods/bites
