Pređi na sadržaj

Iljušin Il-38

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Iljušin Il-38

Iljušin Il-38
Iljušin Il-38

Opšti podaci
Namena protivpodmornički
Posada 7
Poreklo  SSSR
Proizvođač OKB Iljušin fabrika No 240
Probni let 27. 09. 1961.
Uveden u upotrebu 1967.
Povučen iz upotrebe još leti
Status operativan
Prvi operater mornarička avijacija  SSSR
Broj primeraka 57
Dimenzije
Dužina 39,6 m
Visina 10,2 m
Raspon krila 37,42 m
Površina krila 140,00 m²
Masa
Prazan 36.000 kg
Maksimalna 66.500 kg
Pogon
Motori mlazni
Broj motora 4
Fizičke osobine
Turboelisni motor TVD Progress (Ivčenko) AI-20M
Snaga TEM-a 3.169 kW
Snaga KEM-a u ks 4.250 ks
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 610 km/h
Ekonomska brzina 400 km/h
Radijus kretanja 2.000 km
Dolet 6.500 km
Plafon leta 10.000 m
Brzina penjanja 320 m/min
Portal Vazduhoplovstvo

Iljušin Il-38 (Iljušin Il-38) (NATO naziv May) je četvoromotorni turboelisni sovjetski protivpodmornički avion, projektovan u OKB Iljušin, a napravljen na bazi putničkog aviona Il-18D u fabrici aviona No 240 iz Moskve u SSSR, u periodu od 1967. do 1970. godine.[1]

Il-38 iznad američkog nosača Midvej

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Nalog za projektovanje aviona Il-38 izdat je 18.06.1960. godine kako bi se pariralo američkom protivpodmorničkom avionu R-3A Orion firme Lokid. Avion je nastao adaptacijom aviona Il-18D. Projektovanje i izrada ovog aviona je trajala veoma kratko, tako da je prvi put poleteo 27. septembra 1961. godine. Fabrička ispitivanja su završena tokom leta 1961. godine a u operativnu upotrebu ušao je marta meseca 1968. godine. U periodu od 1962 do 1968. godine je razvijana i usavršavana protivpodmornička oprema.[2]

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Avion Il-38 je niskokrilni jednokrilac metalne konstrukcije sa četiri turboelisna motora AI-20M. U odnosu na Il-18 ovaj avion ima krila pomerena unapred za 3 metra, duži trup za 4 metra, a u repnom produžetku je smešten senzor magnetometra. U utrobi aviona se nalaze dva pregratka u prvom pregratku koji je bio pod pritiskom nalazila se protivpodmornička oprema i operateri koji su njome rukovali a u drugom odeljku je bio smeštaj protivpodmorničkog oružja. Sve ostalo je kao kod Il-18.

Elektronska oprema[uredi | uredi izvor]

  • navigacioni sistem,
  • autopilot,
  • navigacioni uređaj,
  • kompas sistem,
  • radio-kompas,
  • sistem za pretraživanje i praćenje „Berkut“,
  • MAD detektor magnetnih anomalija,
  • komunikaciona opreme.

Naoružanje[uredi | uredi izvor]

Maksimalna masa bojevog naoružanja koju je mogao da ponese ovaj avion je bila 8 tona.

  • 2 protivpodmornička torpeda AT-1 ili AT-2,
  • 10 dubinskih bombi PLAB-250,
  • 8 morskih mina AND-2,
  • bombe za osvetljavanje i sonar bove.
  • krstareće rakete za površinske brodove,

Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

Avion Il-38 je proizveden u fabrici No 240 u Moskvi SSSR, u periodu od 1967. do 1970. godine. Za to vreme je proizvedeno ukupno 57 primeraka ovih aviona. Koriste ga mornarička vazduhoplovstva Rusije i Indije i planiraju da ga koriste do 2015. godine. Posada je 7-mo člana: pilot (kapetan aviona), kopilot, navigator (inženjer leta), taktički koordinator, radarski operator, senzor operator i operator detektora magnetnih anomalija (MAD). Ovi avioni se mogu koristiti za nadzor, traganje i spašavanje, pomorske izviđačke i protivpodmorničke ratne operacije. Ovi vazduhoplovi mogu da otkriju i presreću površinska plovila i podmornice.

Tokom 1968. godine jedna eskadrila Il-38 je bila stacionirana u Kairu zbog zategnutih odnosa između Egipta i Izraela i tu je bila do 1972. godine. Avioni su leteli pod egipatskom zastavom sa sovjetskom posadom. Pored ovoga ovi avioni su korišćeni u ratnim žarištima: Južnom Jemenu, Etiopiji, Libiji i Siriji. Nakon raspada SSSR-a ovi avioni su nastavili da lete u sastavu ruskih arktičke i pacifičke flote.

Zemlje koje su koristile ovaj avion[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gordon, Yefim; Komissarov, Dimitriy.; i Sergey; (2004). OKB Ilyushin: A History of the Design Bureau and its Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Ian Allan. ISBN 978-1-85780-187-3. 
  2. ^ Arsenov, E.V.; Berne, L.P; Berne, D.A.; et al. (2002). Istoriя Konstrukciй Samoletov v SSSR 1951 - 1965. (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 5-217-02918-8. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Janić, Čedomir; Simišić, Jovo (2007). Više od letenja - Osam decenija Aeroputa i JAT-a. Beograd. ISBN 978-86-7086-004-9. 
  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije - [ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  • Janić, Čedomir; Petrović, Ognjan (2010). Vek avijacije u Srbiji 1910-2010, 225 značajnih letelica. Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-0-2. 
  • Gordon, Yefim; Komissarov, Dimitriy.; i Sergey; (2004). OKB Ilyushin: A History of the Design Bureau and its Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Ian Allan. ISBN 978-1-85780-187-3. 
  • Gunston, Bill (1995). The Osprey Enciklopedia of Russian Aircraft from 1875 - 1955. (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Osprey Aerospace. ISBN 978-1-85532-405-3. 
  • Arsenov, E.V.; Berne, L.P; Berne, D.A.; et al. (2002). Istoriя Konstrukciй Samoletov v SSSR 1951 - 1965. (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 5-217-02918-8. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]