Komunistička partija Urugvaja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Komunistička partija Urugvaja
Partido Comunista de Uruguay
VođaEduardo Lorijer
Osnovana21. septembra 1920.
PrethodnikSocijalistička partija Urugvaja
SedišteMontevideo
 Urugvaj
Mladi ogranakSavez komunističke omladine Urugvaja
IdeologijaKomunizam
Politička pozicijalevica
Međunarodno članstvoKominterna (19221943)
Forum Sao Paulo
Bojecrvena
Veb-sajt
www.pcu.org.uy

Komunistička partija Urugvaja (šp. Partido Comunista de Uruguay) je politička partija koja deluje u Urugvaju. Osnovana je 1920. godine, otcepljivanjem boljševički orijentisanih članova Socijalističke partije Urugvaja.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Komunistička partija Urugvaja proizišla je iz Socijalističke partije Urugvaja, a 1920. godine su ju osnovali članovi koji su podupirali metode boljševika i Oktobarsku revoluciju.

Prvi kongres Socijalističke partije bio je održan 1912. godine. Godine 1914, vođa SPU, Emilio Frugoni podržao je Antantu, a protiv Nemačke i njenih saveznika. Velik broj članova SPU bio je pod uticajem ideja Karla Kauckog i socijalističke levice. Revolucija 1917. u Rusiji označila je kraj borbi unutar SPU. Članovi okupljeni oko Gomeza i Celestina Mibelija podupirali su revoluciju za razliku od onih okupljenih oko Frugonija. Štrajk u pomorskim lukama, koji je organizovao Gomez 1918, ojačao je revolucionarno krilo unutar SPU. Nakon osnivanja Kominterne 1919, komunisti su odbacili Socijalističku internacionalu. Na Osmom kongresu SPU, održanom 20. septembra 1920, 1927 delegata poduprlo je pristupanje SPU Kominterni, naspram 175 protiv i 257 uzdržanih.

Dana 16. aprila 1921, organizovan je Vanredni kongres SPU, na kojem se razgovaralo o 21 uslovu za pristupanje Kominterni. Na kongresu je 1007 delegata glasovalo za sporovođenje uslova, dok ih je 110 prihvatilo s rezervom. Socijalistička partija je posle toga preimenovana u Komunističku partiju Urugvaja, u skladu sa 17. uslovom za pristupanje Kominterni. Godine 1922, KPU je postala članica Kominterne, a 1925. je započeta boljševizacija partije.

Teorija urugvajske revolucije[uredi | uredi izvor]

Na Sedamnaestom kongresu KPU održanom 1958, bio je usvojen niz smernica s ciljem da se razvije teorija revolucije u Urugvaju u skladu sa studijama klasne borbe u Urugvaju polovinom 20. veka. Ova teorija uključivala je izgradnju društvene snage urugvajske revolucije, Demokratski front za nacionalno oslobođenje, kao i političku taktiku temeljenu na tri glavna cilja: organizovanje svih radnika zemlje u jedinstveni savez sa najširim mogućim spektrom društvenog i političkog jedinstva svih levih i progresivnih snaga iz svih stranaka, izgradnja velikog partijskog kadra i prilagođavanje socijalnih masa za određene svrhe.

KPU i levica u predrevolucionarnoj fazi[uredi | uredi izvor]

Prvi pokušaj ujedinjenja svih levičarskih organizacija ostvaren je 1962. godine, osnivanjem Levog fronta oslobođenja (FIDEL). Do 1965, FIDEL je okupljao više od 300 društvenih organizacija. Time su bili postavljeni temelji za osnivanje Nacionalne konvencije radnika 1966. godine. Od 1971. godine, KPU je učestvovala u formiranju Širokog fronta, kako bi time istovremeno bila ostvarena koalicija stranaka i pokreta sa zajedničkim interesom.

Izborni savezi[uredi | uredi izvor]

Sklapanje izbornih saveza oduvek je bila standardna praksa KP Urugvaja. Na izborima 1984, kao i za vreme ilegalnog delovanja, KPU je izašla na izbore unutar grupacije Napredna demokratija.

Na izborima 1989, KPU je doživela svoj dosad najveći uspeh, kada je dobila 4 senatora i 11 zastupnika u parlamentu.

Vođe partije[uredi | uredi izvor]

Glavni vođa KP Urugvaja od osnivanja do 1955. godine bio je Euhenio Gomez. Te godine, Gomeza je iz partije isključila grupa na čelu s Rodnijem Arismendijem. Nakon toga je sekretar bio Arismendi, a nakon što je dao ostavku, nasledio ga je Haime Perez. Do 2006. godine, čelnica partije bila je Marina Arismendi, ćerka Rodnija Arismendija. Od 2006, sekretar partije je Eduardo Lorijer, koje je takođe i senator.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Leibner, Gerardo. Camaradas y compañeros. Una historia social y política de los comunistas del Uruguay. Trilce, Montevideo, 2011, 632 págs.

Vidi još[uredi | uredi izvor]