Mačac

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Mačac
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Divizija:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Binomno ime
Sisyrinchium angustifolium
Mill.
Čaure mačca.
Seme u čauri.

Mačac (Sisyrinchium angustifolium Mill. Syn. S. bermudiana auct. Eur., S. graminoides E.P. Bicknell) Srpski naziv "mačac" je zbog oblika lista koji liči na mač (slično kao što se perunika naziva i mačinac)[1]. Naučni naziv roda dobijen je spajanjem grčke reči σιτοσ = žito, sa latinskim sus = svinja i rhino = rilo, njuška jer svinje biljku iskopavaju i jedu podzemno stablo. Ime vrste znači uskolisno, a američki naziv je uskolisna plavooka trava (narrow-leaf blue-eyed grass).

Opis vrste[uredi | uredi izvor]

Cvet mačca.

Sisyrinchium angustifolium je perena sa podzemnim stablom - rizomom kao i većina predstavnika familije Iridaceae. Nadzemno stablo je visine 10-40 cm, razgranato sa 2 do 3 nodusa, okriljeno uskim obodom iste boje kao i stablo. Prva internodija 10–30 cm, obično duža od listova. Vršni nodus sa 1 do 3 grane.

Listovi su goli, glatki, sabljasti, širine 3-5 mm, sjajni, celog oboda i paralelne nervature formiraju rozetu iznad zemlje; List osnovom obuhvata stablo u vidu rukavca.

Terminalno se formira cvast sa spatom i 1-6 cvetova. Cvet se sastoji od 6 plavih ili ljubičastih latica čija je boja tamnija prema centralnom delu koji je žut, ponekad beli ali opet sa žutim grlom. Latice su zašiljene na vrhu i prožete nervima i nisu izdiferencirane na čašicu i krunicu – grade perigon prečnika 7,7–12,5 mm.

Plod je loptasta čaura prečnika 4-7 mm, braon do crne boje kad se osuši. Seme je crno, okruglo veličine 1-1,2 mm.

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Na prirodim staništima razmnožava se samosevom, a u rasadnicima deljenjem u kasno leto ili generativno. Klijanje je hipogeično; klija posle 30-180 dana od setve, ali najčešće seme preleži do sledećeg proleća[2][3]. U kombinovanom ogledu sa giberelinskom kiselinom, kalijum nitratom i hladnom stratifikacijom pokazalo se da seme klija u najvećem procentu (79%) kada je tretirano giberelinskom kiselinom (10-3M) i stratifikovano 2 meseca[4]

Areal[uredi | uredi izvor]

Vrsta je poreklom iz Severne Amerike. Raširena je u zapadnoj Evropi, Australiji, evropskom delu Rusije i u Zabajkalju. U Rusiji u kulturi od 1808. godine. Po Evropi je posebno raširen 1917. godine, tokom Prvog svetskog rata, za ishranu konja francuske vojske[2].

Bioekologija[uredi | uredi izvor]

Heliofilna vrsta, tolerantna i na polusenku. Javlja se na siromašnim do srednje plodnim zemljištima, vlažim peščanim livadama, duž obala potoka, obodima močvara, uz ivice vlažnih šuma; od 0 do 800 m. n. v. Otporna na niske temperature; izdržava do -30oC.

Primena[uredi | uredi izvor]

Kao dekorativna, s obzirom na visinu, vrsta nalazi primenu u prvom planu perenskih aranžmana. Američki starosedeoci koristili su Sisyrinchium za jelo svež, pomešan sa drugim biljem, a čaj od korena upotrebljavali su kao lek protiv dijareje kod dece i za lečenje od crevnih parazita[5]; takođe i kao amajliju protiv ujeda zmije[2].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Simonović, D. (1959): Botanički rečnik, imena biljaka. Srpska akademija nauka - posebna izdanja, knjiga CCCXVIII
  2. ^ a b v Grbić, M., Marković, M. (2020): Cvećarstvo – Perene. Univerzitet u Beogradu. Beograd. ISBN 978-86-7299-301-1
  3. ^ Gardner, W. H. (2010): Tallgrass Prairie Restoration in the Midwestern and Eastern United States, Springer
  4. ^ Marković Marija, Grbić Mihailo, Skočajić Dragana, Đukić Matilda, Đunisijević-Bojović Danijela (2017): Effect of gibberellic acid and potassium nitrate on the seed germination of blue-eyed grass (Sisyrinchium angustifolium Mill.) VIII International Scientific Agriculture Symposium “AGROSYM 2017” Jahorina, October 05 - 08, 2017, Book of Proceedings: 572-576
  5. ^ Foster S., Duke A.J. (2000): A Field Guide to Medicinal Plants and Herbs of Eastern and Central North America

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]