Melitena

Melitena (grč. Μελιτηνή) — oblast u sjevernom dijelu istorijske Male Jermenije, između Antitaura i Eufrata, u davnini bila poznata po plodnoj zemlji, maslinama i grožđu, iz kojeg se proizvodilo jedno od boljih sorti grčkog vina οίνος Μοναρίτης. Takav naziv nosilo je i utvrđenje rimskih legionara, postrojeno poslije zavojevanja Kapadokije na obali Eufrata, na granici s Jermenijom (savremeni turski grad Malatija).

Hetitski i asirski period

Prema Pliniju, grad je osnovala kraljica Semiramida u blizini Eufrata. Nastanak naselja, tada zvanog Arslantepe („lavlje brdo”), nekoliko kilometara od modernog grada Malatija, povezuje se razvojem poljoprivrede u Plodnom polumjesecu prije više od 6.000 godina. U bronzanom dobu postalo je središte administrativne oblasti kraljevine Išuva. Tada je utvrđeno, vjerovatno za zaštitu od napada Hetita sa zapada, koji će prisajediniti Kapadokiju svome carstvu u četrnaestom vijeku prije Hrista. Na hetitskom jeziku, „melid” ili „melit” znači „med” što bi moglo objasniti etimologiju imena „Melitena”. Ovaj naziv se sreće u nekoliko oblika u tadašnjim izvorima: hetitski = Malidija i možda Miduva; akadski = Melidu i urartski = Melitea. Drugo objašnjenje je da naziv potiče od rijeke Melas koja se uliva u Eufrat.

Oko 1200. p. n. e, Hetitsko carstvo, koje su napali „narodi sa mora” i Frigijci, raspalo se na grupu kneževina, među kojima je bila i kneževina „Milid”. Grad je postao središte nove države „Kamanu”, sačuvavši hetitsku tradiciju. Istraživači su otkrili palatu unutar gradskih zidina, čiji su lavovi i statue vladara dobri primjeri hetske umjetnosti tog doba.

Asirski vladar Tiglat-Pilesar I (1115—1077. p. n. e.) osvojio je Kapadokiju oko 1110. p. n. e. i obavezao kraljevinu Malidiju da plati danak Asiriji. Grad je, međutim, nastavio da napreduje i učestvovao je u savezima koje su kraljevi Urartua podsticali protiv Asirije. Kralj Sargon II (722—705) konačno će ga zauzeti 712. godine prije Hrista. Otprilike u isto vreme, Kimerijci i Međani napali su Malu Aziju i grad je počeo da propada; međutim, oblast je i dalje bila naseljena tokom helenističkog i rimskog perioda. Prema Strabonu, grad je bio poznat starima pod imenom Melitena. Godine 546. p. n. e. Kapadokiju je osvojio Kir Veliki, koji je pripaja Persijskom carstvu. Iako persijski vazali, Kapadokijom su i dalje vladali sopstveni vladari sve do 330. p. n. e, kada se osamostalio kralj Arijarat I, koji je priznao simvolično sizarenstvo Aleksandra Velikog.

Rimski period

Poslije prisajedinjenja Kapadokije, koje se zbilo u vrijeme vladavine imperatora Tiberija, 17. godine nove ere, duž Eufrata je postrojeno nekoliko utvrđenja za zaštitu sjevernog dijela Sjevero-istočnog limesa. Ovdje je sprovođena i regrutacija za pomoćne jedinice rimske armije. Tacit saopštava da je u vrijeme kampanje Gneja Domitijusa Korbule 63. godine veliki dio rimske vojske premješten u oblast Melitene. Poslije okončanja građanskog rata i Prvog judejskog rata u provinciji Kapadokiji tokom 72-73. godine stajale su radi zaštite granice na Eufratu legija XII Fulminata i legija XVI Flavija Firma: prvi u Meliteni, drugi u Satali. Legija XII Fulminata branila je taj dio limesa do kraja 4. vijeka; kako je zapisano u Notitia Dignitatum, on je bio smješten ovdje 387. godine.

Godine 290. u Melitini je postradao Sveti mučenik Jeronim sa svoja 32 druga (njihova imena: Isihije, Nikandr, Atanasije, Mamant, Varahije, Kalinik, Teogen, Nikon, Longin, Teodor, Valerije, Ksant, Teodul, Kalimah, Evgenije, Teodot, Ostrihije, Epifanije, Maksimijan, Dulkitije, Klavdijan, Teofil, Gigantije, Dorotej, Teodor, Kastrihije, Anikit, Temelije, Evtihije, Ilarion, Liodot i Amonit) koji odbiše da služe u rimskoj vojsci, smatrajući da je hrišćanima štetno živjeti zajedno sa idolopoklonicima i vojnikovati sa njima.

Romejski (vizantijski) period

Tokom vladavine cara Trajana naselje Melitena poraslo je do znatnih razmjera; pri vizantijskom imperatoru Justinijanu grad je spadao među najvažnije u Maloj Aziji. Podjelom Jermenije na dvije provincije (misli se na podjelu u četvrtoj dekadi IV vijeka) Melitena je proglašena glavnim gradom Druge Jermenije (Jermenija Sekunda).

Godine 577. ovdje se odigrao sukob vizantijske vojske s persijskim carem Hozrojem I. U ravnici Melitene vodila se dvodnevna bitka u kojoj su Sasanidi poraženi. Car Hozroje I pobjegao je preko Arzanene prema svojoj zemlji. U bici je poginuo mag magova — vodeći vjerski poglavar mazdaizma.

Provincija Jermenija Prima proširena je 590. godine teritorijama između Erzuruma i Karsa, koje su Sasanidi ustupili i preimenovana je: naziv Jermenija Prima dat je Jermeniji Terciji, u koju je spadala i Melitena. Kasnije je naziv Jermenija Tercija nestao — zamjenila ga je provincija Velika Jermenija, kojoj je pripadala i dolina Eufrata.

Godine 612. sasanidski car je, za vrijeme rata koji je počeo 603. godine, napao i zauzeo Melitenu i tako cijelu vizantijsku Jermeniju učinio svojim posjedom.

Znameniti građani Melitene

Sveti Polievkt bio je prvi mučenik u Meliteni. On je na gradskom trgu pocepao carski ukaz o obaveznom poklonjenju idolima i izbio je iz ruku žrečeva idole koje su nosili. Polievkt je bio vojnik pri imperatoru Dekiju i postradao je za vjeru u Hrista pri imperatoru Valerijanu oko 259. godine. Docnije, za vrijeme carevanja Konstantinova, kada je prestao progon na crkvu Hristovu, u Meliteni je podignut hram u ime svetog mučenika Polievkta.

Prepodobni Akakije II, episkop melitinski. Učestvovao je na Trećem vaseljenskom saboru i zajedno sa ostalim svetim Ocima osudio i predao anatemi bezbožnog patrijarha carigradskog Nestorija, koji je hulio prečistu Djevu Bogorodicu. Bio je voljen i slavljen od sviju svetih Otaca, i veoma uvažavan od blagočestivog cara. Pošto je mnogo godina pasao Crkvu Hristovu i učinio vrlo mnoga čudesa, preseli se ka Gospodu 435. godine, i bi sahranjen pored svetog mučenika Polievkta.

Prepodobni Jevtimije Veliki, rođen po molitvi roditelja, plemenitih i znamenitih, u Meliteni oko 377. godine. I prije no što se dijete rodilo, oni su obećali da ga daju na službu Bogu. Kršten je u trećoj godini života. Krstio ga je Otrije, episkop Melitinski, i proizveo ga za čteca čim je Jeftimije naučio da čita. Dva mlada čteca, Akakije i Sinodije, potonji episkopi Melitinski, prosvjetlili su ga obrazovanjem. kasnije je bio rukopoložen za prezvitera i dato mu je, iako mladom po godinama, da bude starješina svim monasima u eparhiji. Pošto mu je upravljanje manastirima narušavalo molitveno tihovanje pobjegao je u Jerusalim u svojoj dvadeset devetoj godini. Ostatak života podvizavao se u pustinji između Jerusalima i Jerihona. Po Božjem daru bio je veliki čudotovrac. Upokojio se 473. godine.

Sveti Dometijan, episkop melitinski, rodio se u VI vijeku, pri imperatoru Justinu Mlađem. Bio je oženjen, no ubrzo je obudoveo, zamonašio se i provodio strog i svet život. Kada mu je bilo trideset godina bi izabran za episkopa grada Militene u Velikoj Jermerniji. Mudar i revnostan u pitanjima vjere, silan u riječi i djelu, sveti Dometijan je brzo stekao slavu dobrog u revnosnog pastira. Više puta ga je car Mavrikije slao u Persiju radi narodnih poslova, i sa persijskim carem Hozrojem učvršćivao mir između Grka i Persijanaca. A kada neki knez Varam, ustade protiv persijskog cara Hozroja, i zbaci ga s prijestola, tada ovaj svetitelj pomože Hozroju te se vrati na prijesto. Sa tog razloga Hozroj se potčini Grcima, i plaćaše im danak. Kada drugi put dođe u Carigrad, 601. godine, Dometijan se predstavi. I svetim moštima njegovim odadoše veliku poštu i crkveni i carski velikodostojnici, jer ih sa velikim počastima prenesoše u njegov grad Melitinu.

Vidi još

• Knjaževstvo Melitena (1071—1104)

• Bitka kod Melitene (1100)

Izvor

• Melitena // Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona : v 86 t. (82 t. i 4 dop.). — SPb., 1890—1907.

Bibliografija

• Julian Bennett, The cappadocian frontier: from the Julio-Claudians to Hadrian, in 18th International Congress of Roman Frontier Studies, a cura di P.Freeman, J.Bennett, Z.T.Fiema e B.Hoffmann, Oxford 2002.