Muhamed Ali Džina
Muhamed Ali Džina محمد علی جناح | |
---|---|
Datum rođenja | 25. decembar 1876. |
Mesto rođenja | Karači, Britanska Indija |
Datum smrti | 11. septembar 1948.71 god.) ( |
Mesto smrti | Karači, Pakistan |
Potpis | |
Muhamed Ali Džina (25. decembar 1876 – 11. septembar 1948) je bio advokat, političar, i osnivač Pakistana.[1] Džina je bio vođa Sveindijske muslimanske lige od 1913. sve do pakistanke nezavinosti 14. avgusta 1947, i prvi pakistanski generalni guverner od sticanja nezavisnosti pa do svoje smrti. U Pakistanu se poštuje kao veliki vođa i otac nacije. Njegov dan rođenja se slavi kao nacionalni praznik.
Džina je rođen u Karačiju i učio je za baristera u Linkolns inu u Londonu. U prvim decenijama 20. veka rastao mu je uticaj u Indijskom nacionalnom kongresu. U prvim godinama svoje političke karijere, Džina je zastupao jedinstvo hindusa i muslimana i pomogao je u definisanju sporazuma iz Laknaua iz 1916. između Indijskog nacionalnog kongresa i Sveindijske muslimanske lige, stranke u kojoj je Džina takođe bio istaknuti član. Džina je postao jedna od najvažnijih ličnosti Saveza za sveindijsku samoupravu i predložio je plan o ustavnoj reformi u 14 tačaka da bi obezbedio politička prava muslimana. Međutim, Džina je 1920. napustio indijski nacionalni kongres kada je on usvojio da sledi pokret satjagraha (nenasilnog otpora), koji je zastupao Mahatma Gandi, uticajni vođa Indijskog nacionalnog konresa.
Do 1940. Džina je došao do zaključka da bi indijski muslimani trebalo da imaju svoju zasebnu državu. Tih godina je Muslimanska liga, predvođena Džinom, usvojila Lahorsku rezoluciju, kojom je tražena odvojena država. Tokom Drugog svetskog rata, Muslimanska liga je ojačala do su vođe Indijskog nacionalnog kongresa bile u zatvoru, i na izborima neposredno posle rata, Muslimanska liga je osvojila najviše mandata rezervisanih za muslimane. Na kraju Indijski nacionalni kongres i Muslimanska liga se nisu mogli usaglasiti o načinu raspodele vlasti u jedinjenoj Indiji, pa su sve strane pristale na posebne nezavinosti za pretežno hindusku Indiju i za državu muslimanske većine, koja će dobiti ime Pakistan.
Kao prvi generalni guverner Pakistana, Džina je radio na uspostavljanju vlade i zakona nove države i n pomoći milionima muslimanskih migranata koji su se doselili iz novosonovane Indije u Pakistan nakon podele i lično je nadgledao osnivanje logora za izbeglice. Džina je preminuo u 71. godini septembra 1948, tek nešto više od godinu dana nakon dobijanja nezavisnosti od Britanske imperije. Iza njega u Pakistanu je ostalo duboko i poštovano nasleđe, mada se u Indiji o njemu misli lošije.
Mladost[uredi | uredi izvor]
Porodica i detinjstvo[uredi | uredi izvor]
Džinovo ime po rođenju bilo je Mahomedali Džinahbaj,[a] i verovatno je rođen 1876. godine,[b] od Džinahbaja Punje i njegove supruge Mitibaj, u iznajmljenom stanu na drugom spratu Vazirske rezidencije u blizini Karačija,[2] koji se sada nalazi u Sind, Pakistan, ali tada u okviru Bombajskog predsedništva u Britanskoj Indiji. Džinova porodica je bila iz gudžaratskog kojskog šiizkog muslimanskog porekla, mada je Džina kasnije sledio učenja dvanaesterskog šiizma.[3][4][5][6] Nakon njegove smrti, njegovi rođaci i drugi svedoci tvrdili su da je u kasnijem životu prešao u sunitsku sektu islama. Njegova sektaška pripadnost u vreme smrti bila je osporavana u više sudskih slučajeva.[7] Džina je bio iz bogate trgovačke pozadine. Otac mu je bio trgovac i rođen je u porodici tkača tekstila u selu Paneli u kneževskoj državi Gondal (Katijavar, Gujarat); njegova majka je takođe bila iz tog sela. Oni su se preselili su se u Karači 1875. godine, venčavši se pre njihovog odlaska. Karači je tada uživao ekonomski procvat: otvaranje Sueckog kanala 1869. godine značilo je da je 200 brodskih milja bliže Evropi za brodarnju od Bombaja.[8][9] Džina je bio drugo dete;[10][11] on je imao je tri brata i tri sestre, uključujući i mlađu sestru Fatimu Džinu. Njegovi roditelji su izvorno govorili gudžarati, dok su deca takođe govorila kučski i engleski jezik.[12] Džina nije tečno govorio gudžarati, svoj maternji jezik, niti urdu; on je tečno govorio engleski jezik.[13][14][15] Osim Fatime, malo je poznato o njegovoj braći i sestrama, gde su se nastanili ili u kojoj meri su održavali kontakt sa svojim bratom dok je napredovao u svojoj pravnoj i političkoj karijeri.[16]
Kao dečak, Džina je jedno vreme živeo u Bombaju sa tetkom i moguće je da je tamo pohađao osnovnu školu Gokal Das Tej, kasnije je studirao u Katedrali i školi Džona Konona. On je u Karačiju pohađao Sind Madresatulski islamski univerzitet i srednju školu Hrišćanskog misionarskog društva.[17][18][19] On je maturirao na Bombajskom univerzitetu. U kasnijim godinama, a posebno nakon njegove smrti, kružio je veliki broj priča o dečaštvu osnivača Pakistana: govorilo se da je svo slobodno vreme provodio na policijskom sudu, slušajući postupke, i da je svoje knjige čitao po svetlosti ulične rasvete zbog nedostatka drugog osvetljenja. Njegov zvanični biograf, Hektor Bolito, pišući 1954. godine, intervjuisao je njegove preživele poznanike iz dečačkod doba i dobio priču o tome da je mladi Džina odgovarao drugu decu od igranja klikerima u prašini, pozivajući ih da se usprave, drže ruke i odeću čistim i da igraju kriket umesto toga.[20]
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ મહમદ અલી ઝીણાભાઇ
- ^ While Jinnah's birthday is celebrated as 25 December 1876, there is reason to doubt that date. Karachi did not then issue birth certificates, no record was kept by his family (birth dates being of little importance to Muslims of the time), and his school records reflect a birth date of 20 October 1875. See Bolitho, str. 3
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Ahmed 1997, str. 239.
- ^ Qasim Abdallah Moini (20 December 2003). „Remembering the Quaid”. Arhivirano iz originala 7. 10. 2008. g. Pristupljeno 3. 7. 2009. . Dawn.com. "[I]t has been alleged in sections of the press that the Quaid was born not in this quarter of Karachi but in Jhirk, located in Thatta district. But most historians and biographers go along with the official line ..."
- ^ Wolpert, str. 4.
- ^ Wolpert, str. 18.
- ^ Walsh, Judith E. (2017). A Brief History of India. Infobase Publishing. str. 173. ISBN 978-1-4381-0825-4. „son of a middle-class merchant of the Muslim Khoja community who had migrated to Sind from Gujarat”
- ^ Ahmed, Khaled (24. 12. 2010). „Was Jinnah a Shia or a Sunni?”. The Friday Times. Arhivirano iz originala 17. 11. 2011. g.
- ^ Ahmed, str. 4: "Although born into a Khoja (from khwaja or 'noble') family who were disciples of the Ismaili Aga Khan, Jinnah moved towards the Sunni sect early in life. There is evidence later, given by his relatives and associates in court, to establish that he was firmly a Sunni Muslim by the end of his life (Merchant 1990)."
- ^ Singh, str. 30–33.
- ^ Wolpert, str. 3–5.
- ^ Desai, Anjali (2007). India Guide Gujarat. Indian Guide Publications. ISBN 978-0-9789517-0-2. „In 1913, Muhammad Ali Jinnah, the son of an affluent Gujarati merchant from Kathiawad, joined the League after leaving the Congress due to disagreements with Gandhiji.”
- ^ Ahmed, str. 3.
- ^ Jinnah, Fatima, str. 48–49.
- ^ Swamy 1997: "The future Mahatma insisted that the speeches be made in Gujarati by the Gujarati-speaking delegates. Jinnah, whose fluency in his mother-tongue of Gujarati was limited, objected to the suggestion."
- ^ Ghosh 1999: "Jinnah was not as fluent in his mother tongue or for that matter in any other Indian language as in English."
- ^ Malik 2006: "M.A. Jinnah was more fluent in English than in Urdu or his native Sindhi/Gujarati."
- ^ Puri, str. 34.
- ^ Singh, str. 54.
- ^ Ahmed, str. 26.
- ^ Sharif, Azizullah. "Karachi: Restoration of Church Mission School ordered" (). Dawn. 20 February 2010. Retrieved 26 May 2014. "Taking notice of the highly dilapidated and bad condition of the Church Mission School (CMS) where Quaid-i-Azam Mohammad Ali Jinnah had studied,[...]"
- ^ Bolitho, str. 5–7.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ahmed, Akbar S. (1997). Jinnah, Pakistan, and Islamic Identity: The Search for Saladin. London: Routledge. ISBN 978-0-415-14966-2.
- Ahmed, Akbar S. (2005) [First published 1997]. Jinnah, Pakistan, and Islamic Identity: The Search for Saladin. London: Routledge. ISBN 978-1-134-75022-1.
- Bolith, Hector (1954). Jinnah: Creator of Pakistan. London: John Murray. OCLC 1001456192.
- Cohen, Stephen Philip (2004). The Idea of Pakistan. Washington, D.C.: Brookings Institution Press. ISBN 978-0-8157-1503-0.
- Gandhi, Rajmohan (1990). Patel: A Life. Ahmedabad: Navajivan. ASIN B0006EYQ0A.
- Hibbard, Scott (1994). Religious Politics and Secular States: Egypt, India, and the United States. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-9669-9.
- Jalal, Ayesha (1994). The Sole Spokesman: Jinnah, the Muslim League and the Demand for Pakistan (paperback izd.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-45850-4.
- Jinnah, Fatima (1987). My Brother. Quaid-i-Azam Academy. ISBN 978-9694130361.
- Khan, Yasmin (2008) [2007]. The Great Partition: The Making of India and Pakistan (paperback izd.). New Haven, Conn.: Yale University Press. ISBN 978-0-300-12078-3.
- Malik, Iftikar H. (2008). The History of Pakistan. The Greenwood Histories of the Modern Nations. Westport, Conn.: Greenwood Press. ISBN 978-0-313-34137-3.
- Mohiuddin, Yasmeen Niaz (2007). Pakistan: A Global Studies Handbook. Santa Barbara, California: ABC-CLIO. ISBN 978-1-85109-801-9.
- Read, Anthony (1997). The Proudest Day: India's Long Road to Independence. New York: W.W. Norton & Co. ISBN 978-0-393-04594-9.
- Singh, Jaswant (2009). Jinnah: India-Partition and Independence. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-547927-0. OCLC 611042665.
- Wolpert, Stanley (1984). Jinnah of Pakistan. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503412-7.
- K. R. N. Swamy (1. 12. 1997), Mughals, maharajas, and the Mahatma, HarperCollins Publishers India, str. 71, ISBN 978-8-17-223280-1
- Partha Sarathy Ghosh (1. 1. 1999), BJP and the Evolution of Hindu Nationalism: From Periphery to Centre, Manohar Publishers & Distributors, str. 60, ISBN 978-8-17-304253-9
- Iftikhar Haider Malik (2006), Culture and Customs of Pakistan, Greenwood Publishing Group, str. 61, ISBN 978-0-31-333126-8
- Ludwig W. Adamec (14. 12. 2016), Historical Dictionary of Islam, Rowman & Littlefield, str. 231, ISBN 978-1-44-227724-3
- Moore, R. J. (1983). „Jinnah and the Pakistan Demand”. Modern Asian Studies. 17 (4): 529—561. JSTOR 312235. doi:10.1017/S0026749X00011069.
- Puri, Balraj (1—7. 3. 2008). „Clues to understanding Jinnah”. Economic and Political Weekly. Bombay: Sameeksha Trust. 43 (9): 33—35. JSTOR 40277204.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Mohammad Ali Jinnah Official Page
- Correspondence with the Muslim League – 1946 – UK Parliament Living Heritage
- Quotes from the Quaid-i-Azam Muhammad Ali Jinnah
- Mohammad Ali Jinnah Biography
- Muhamed Ali Džina na sajtu Curlie
- Government of Pakistan Website
- Address to the First Constituent Assembly of Pakistan on 11 August 1947