Pređi na sadržaj

Nosna kanila

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nosna kanila
Nosna kanila
Primena: lečenje kiseonikom urgentna medicina

Nosna kanila, nazalna kanila, binazalna kanila je uređaj koji se koristi, umesto kiseoničke maske kod bolesnika kojima je potrebna dodatna terapija medicinskim kiseonikom (sniženo zasićenje arterijske krvi kiseonikom manji od 60 mmHg ili saturacija (zasićenje) oksihemoglobina manja od 90%).[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Nosnu kanilu je konstruisao Vilfred Džouns i patentirao je 1949, uz pomoć svog poslodavca BOC Group plc u Ujedinjenom Kraljevstvu.[2]

Konstrukcija[uredi | uredi izvor]

Pravilno postavljena nosna kanila

Nosna kanila se sastoji od plastičnih cevi, koje se na jednom kraju, (pre montaže na glavu bolesnika, preko obe ušne školjke), spajaju u jednu cevi, koja na srednjem delu ima dve kratke cevčice („piskom“)[3] koje se prislanjaju na nos, i ulaze 1 do 2 cm u svaku nozdrvu i preko kojih dolazi kiseonik u nosnu šupljinu. Na drugom kraju dovodne cevi kanile se spajaju u jedinstveni priključak koji se povezuje sa regulatorom protoka kiseonika na kiseoničkom sistemu, koji može biti prenosna kiseonička boca ili sistem centralnog razvoda kiseonika.

Prednosti i nedostaci nosne kanile;

  • Prednosti; namenjene za jednokratnu upotrebu, što sprečava prenošenje infekcije i ne zahteva održavanje. Ne smeta pacijentu za vreme upotrebe, jer omogućava normalnu ishranu i govor.
  • Nedostataci; kroz nosnu kanlilu nije moguće primeniti visoke koncentracije kiseonika zbog toga što kiseonik primenjen na taj način, ulazi direktno u blizinu sluzokože nosa odakle ide direktno u pluća udisajem. Ta blizina sluzokože na mestu gde kiseonik izlazi iz cevčica ograničava primenu kiseonika na maksimalno 6 l/min. Već kod primena suvog kiseonika od 4 l/min. može kod osetljivijeg pacijenta izazvati iritaciju nosnoždrelnog prostora, što se u praksi manifestuje kao kijanje i lagani kašalj, a moguće je i krvarenje iz nosa (epistaksa)

Primena[uredi | uredi izvor]

Nosna kanila je jedno od najčešće korišćenih pomagala u terapiji kiseonikom. Uglavnom se primenjuje u brojnim stanjima i bolestima, u kojim je potrebno udisanje malih količina kiseonika, bez potreba za preciznu kontrolu disanja, i primenjene količine kiseonika.[4] Većina kanila može da obezbedi nižim protokom, do 6 l/min. udisanje kiseonika u maksimalnim koncentracijama koje su u rasponu od 21% do 50%. U slučaju potrebe za većim koncentracijama kiseonika moraju se primeniti druga sredstva.

Odnos protoka i koncentracije kiseonika
kod primene nosne kanile
[5]
Kiseonik l/min Konc. kiseonika
1 25% (1 +/-)
2 29% (1 +/-)
3 33% (1 +/-)
4 37% (1 +/-)
5 41% (1 +/-)
6 45% (1 +/-)

Nosna kanila se često koristi kod starijih bolesnika i bolesnika koji mogu imati koristi od terapije kiseonikom, jer ne zahtevaju precizno doziranje kiseonika, a dugotrajna upotreba maski narušava njihov komfor i otežava ishranu i govor. Ili kod bolesnika sa povredama na licu koje ogrančavaju upotrebu kiseoničkih maski.

Primena nosne kanile u „kiseoničkom baru“

Primena ovih kanila je izuzetno korisna i kod bolesnika sa ishemijskim poremećajim srca i mozga kao i kod hroničnih respiratornih bolesti (moždani i srčani udar, hronična opstruktivna bolest pluća, srčana insuficicjencija, trovanja, teške anemije itd), kada je potrebna dugotrajna terapija kiseonikom

Nosne kanile upotrebljavaju piloti i putnici u malim, avionim koji nemaju kabinu pod povišenim pritiskom, a lete u uslovima hipoksije na visinama ne većim od 5.000 m.

Kanila obezbeđuje dodatni kiseonik i u prostorima sa smanjenim sadržajem kiseonika u atmosferskom vazduhu, pa se koriste u nekim radnim procesima, za vreme vazdušnog transporta bolesnika, u alpinizmu (u toku boravka na velikim visinama) itd. Za tu namenu proizvode se posebne vrste nosnih kanila.

U svrhu oporavka organizma, primenom metode udisanja kiseonika, u svetu se sve više otvaraju objekti pod nazivom kiseonički barovi (engl. „Oxygen bar“), u kojim korisnici njihovih usluga, udišu aromatizovani kiseonik kroz posebnu vrstu nosne kanile koje se proizvodi za tu namenu.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tiruvoipati, Ravindranath; Lewis, David; Haji, Kavi; Botha, John (2010). „High-flow nasal oxygen vs high-flow face mask: A randomized crossover trial in extubated patients”. Journal of Critical Care. 25 (3): 463—468. PMID 19781896. doi:10.1016/j.jcrc.2009.06.050. 
  2. ^ „Nasal cannula patent (GB618570)”. Pristupljeno 27. 2. 2010.  (jezik: engleski)
  3. ^ „Image of nasal cannula from Glasgow Rescue Squad”. Pristupljeno 17. 4. 2013.  Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. septembar 2007)
  4. ^ Parke, R. L.; McGuinness, S. P.; Eccleston, M. L. (2011). „A preliminary randomized controlled trial to assess effectiveness of nasal high-flow oxygen in intensive care patients”. Respir Care. 56 (3): 265—70. PMID 21255498. S2CID 719419. doi:10.4187/respcare.00801. .
  5. ^ Igor Crnić Mogućnosti i načini aplikacije kisika u prehospitalnim uvjetima te najčešće greške, „Timočki medicinski glasnik br.30, 2005.”. Pristupljeno 28. 2. 2010. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).