Palingenetski ultranacionalizam
| Dio serije o fašizmu |
| Fašizam |
|---|
 |
Palingenetski ultranacionalizam je koncept koji se tiče generičkog fašizma koji je formulisao britanski politički teoretičar Rodžer Grifin. Ključni element ove ideje je vjerovanje da se fašizam može definisati svojim osnovnim mitom, naime onim o revoluciji, kako bi se postigao „nacionalni preporod” — paligenezija. Grifin tvrdi da jedinstvena sinteza paligenezije i ultranacionalizma razlikuje fašizam od parafašizma i drugih autorativnih nacionalističkih ideologija. To je ono što on naziva „fašističkim minimumom” bez kojeg nema fašizma.[1]
Izvor[uredi | uredi izvor]
Rodžer Grifin tvrdi da fašizam koristi „palingenetski mit” da privuče mase birača koji su izgubili vjeru u tradicionalnu politiku i religiju, obećavajući im svijetliju budućnost pod fašističkom vlašću. Ovo obećanje ne daju isključivo fašisti: i druge političke ideologije uključujući neke palingenetske aspekte u svoje stranačke programe, pošto političari gotovo uvijek obećavaju da će unaprijediti stanje. Radikalniji pokreti često žele da sruše stari poredak, koji je postao dekadentan i stran običnom čovjeku. Ovo moćno i energično rušenje starih puteva može zahtijevati neki oblik revolucije ili bitke, ali je predstavljeno i kao slavno i neophodno. Ovakvi pokreti tako porede (nedavnu) prošlost sa budućnošću, koja se predstavlja kao preporod društva nakon perioda prodanja i bijede. Palingenetski mit takođe može predstavljati povratak u zlatno doba u istoriji zemlje, tako da prošlost može biti putokaz za bolje sutra, sa pripadajućim režimom koji površno liči na reakcionarni.[1] Fašizam se razlikuje po tome što je jedina ideologija koja se snažno fokusira na revoluciju u samom mitu, ili kako to Grifin kaže:
Mitski horizonti fašističkog mentaliteta ne protežu se dalje od ove prve faze. Obećava da će gerontokratiju, osrednjost i nacionalnu slabost zamijeniti mladošću, herojstvom i nacionalnom veličinom, da će protjerati anarhiju i dekadenciju i uvesti red i zdravlje, da će inagurisati uzbudljiv novi svijet umjesto odigranog koji je postojao ranije, da će vlast staviti u ruke izuzetnih ličnosti umjesto neentiteta.
Kroz sve ovo postojaće jedan veliki lider koji se bori protiv predstavnika starog sistema uz osnovnu podršku. Oni se javljaju kao masa ljudi koja ima samo jedan cilj: da stvore svoju novu budućnost. Imaju beskrajnu vjeru u svog mitskog heroja, jer se on zalaže za sve u šta vjeruju. Sa njim će se zemlja kao feniks podići iz pepela korupcije i dekadencije.[1]
Savremeni primjeri[uredi | uredi izvor]
Za nacionalanarhizam se tvrdilo da je sinkretička politička ideologija koju su 1990-ih razvili bivši treći pozicionisti da bi promovisali „bezdržavni palingenetski ultranacionalizam”.[2]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Griffin 1991; Griffin 1996.
- ^ Sunshine, Spencer (28. 1. 2008). „Rebranding Fascism: National-Anarchists”. The Public Eye (na jeziku: engleski). Pristupljeno 30. 1. 2022.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Griffin, Roger (1991). The Nature of Fascism (na jeziku: engleski). Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-312-07132-5. Pristupljeno 30. 1. 2022.
- Griffin, Roger (1996). „Staging the Nation’s Rebirth: The Politics and Aesthetics of Performance in the Context of Fascist Studies”. Ur.: Berghaus, Günter. Fascism and Theatre: Comparative Studies on the Aesthetics and Politics of Performance in Europe, 1925-1945 (na jeziku: engleski). Berghahn Books. ISBN 978-1-57181-901-7. Pristupljeno 30. 1. 2022.
Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]
- Griffin, Roger (2008). „Modernity, modernism, and fascism. A "mazeway resynthesis"”. Modernism/modernity. 15 (1): 9—24. ISSN 1080-6601. doi:10.1353/mod.2008.0011. Pristupljeno 30. 1. 2022.