Pobuna mornara u Boki kotorskoj

Pobuna mornara u Bokokotorskom zalivu izbila je 1. februara 1918. godine, na brodovima „Sankt Georg“ i „Gea“. U pobuni je učestvovalo oko 6.000 mornara austrougarske ratne flote. Pobuna je nasilno ugušena 3. februara, uhapšeno je 800 mornara i podoficira, a pred preki sud u Kotoru izvedeno je 40, od kojih su četvorica osuđena na smrt i potom streljana. Veliki broj oslobođen je nakon suđenja u septembru, a krivični postupak protiv ostalih prekinut je slomom Austrougarske u Prvom svetskom ratu.

Uvod u Pobunu[uredi | uredi izvor]

Već 1917. godine zabežene su demonstracije mornara u ratnim lukama Austrougarske. U Puli su se iskazali protivratni protesti, a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11.000 radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plate i bolju prehranu izbio je 1918. godine. Iz Kumbora je u Brindizi prebegla posada hidroaviona K-307. Iz Šibenika je u Italiju prebegla torpiljarka T-11. Mornari František Kautzku (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su beg iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani, osuđeni na smrt i streljani.

Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova "Erzherzog", "Prinz Eugen" i "Aspern", otkazivali su poslušnost komandi. Zbog neposlušnosti je 35 pripadnika Hidrobaze kažnjeno dugogodišnjim zatvorskim kaznama. Zbog besmislenih produbljenja ratnih operacija, sve lošijih uslova života, teškog položaja slovenskih narodnosti, i odjeka Oktobarske revolucije, nemiri su se širili.

Početkom 1918. godine u Boki kotorskoj su se nalazili austrougarski ratni brodovi: oklopnjača "Monarch", oklopni krstaši "Sankt Georg" i "Kaiser Karl VI", krstarice "Helgoland", "Kaiser Franz Joseph I", "Novara", i "Saida", razarači "Balaton", "Orjen", "Tatra", "Csepel", "Warasdiner", "Dinara", "Scharfschutze" i "Huszar". Osim toga bilo je još 18 torpiljarki, 3 nemačke i nekoliko austrougarskih podmornica, zatim pomoćni brodovi: brod radiona "Gea", stara oklopnjača "Kronprinz Erzherzog Rudolf" za odbranu ulaza u zaliv, brod-kasarna "Kaiser Max" u Tivtu, brod radiona "Cyclop" i tegljač "Buffel" takođe u Tivtu. U Kumboru je bilo nekoliko izviđačkih aviona. U mornaričkom arsenalu u Tivtu je radilo oko 300 radnika, a u Đenovićima se nalazila podmornička baza. U Boki kotorskoj je bilo na početku 1918. godine oko 6.000 pripadnika kopnene vojske. Flotom je komandovao kontraadmiral Aleksandar Hans sa oklopnog krstaša "Sankt Georg", a bio je lično potčinjen komandi ratne mornarice u Puli.

Početak pobune[uredi | uredi izvor]

Pobuna mornara u Boki kotorskoj počela je u podne 1. februara 1918. godine na brodovima "Sankt Georg"" i "Gea" kada je oko 6.000 mornara austrougarske ratne flote uzelo komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u Bokokotorskom zalivu.

To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea u Padovi, pobuna mornara bila „rezultat lenjinističkih ideja koje su se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile poznatu surovu disciplinu“.

Mornari su preuzeli komandu, a carske oficire na čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom su internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (izvan broda), Antun Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Galet, svi sa komandnog broda „Sankt Georg“, dok je na čelu pobune broda „Gea“ bio Mate Brničević.

Topovskim plotunom je sprečeno isplovljivanje razarača "Csepel", a red su održavale naoružane patrole koje su kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu. Formiran je Komitet mornara na komandom brodu "Sankt Georg" čije je članstvo određeno ranije u selu Kamenarima u kafani „Šumadija“. U istoj kafani je odlučeno: da dan opšteg ustanka bude 1. februar, da se uhapse oficiri i podnese pismeni zahtev kontraadmiralu Hansu. Zahtevalo se: prekid rata separatnim mirom, poboljšanje hrane i redovna odsustva.

Međutim zbog niza propusta vođstva pobune uglavnom zbog toga što su komunikacije i dalje bile pod nadzorom službenih vlasti, i odlučnosti vlasti da i oružanom silom spreče ustanike u ostvarenju nauma, makar i po cenu potapanja većine brodova, i lukavim vođenjem pregovora u cilju dobijanja vremena, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki.

Komanda je 2. februara uputila ultimatum pobunjenim mornarima, naredila evakuaciju civilnog stanovništva i nemačkim podmornicama naredila potapanje brodova "Gea" i "Sankt Georg".

Gušenje pobune[uredi | uredi izvor]

Pobuna je ugušena već sledećeg dana nakon dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. februara 1918. godine u Boku kotorsku je uplovio ratni sastav od 3 bojna broda, 4 razarača i 8 torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu vlast na zaposednutim brodovima.

Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslavenskog porekla, 20% italijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nemaca, 8% Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumuni i Ukrajinci. Iako je bilo uhvaćeno oko 1.200 mornara, pred preki sud izvedeno je samo njih 98. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt streljanjem.

Na smrt su osuđeni: Franc Raš, mornarički vodnik iz Češke, Antun Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz sela Jasenice, kod Omiša.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Josip Stanišić Girša "Radnički pokret i socijalistička revolucija na području Omiša 1900-1950." 1981. godina