Podgorci
 Etničke grupe Slovena muslimana na jugozapadu Kosova i Metohije sa maternjim južnoslovenskim dijalektima. | |
| Ukupna populacija | |
|---|---|
| oko 3.000[1] | |
| Regioni sa značajnom populacijom | |
| Podgora, Kosovo i Metohija, Srbija | |
| Jezici | |
| podgorski govor prizrensko-južnomoravskog dijelaketa srpskog jezika, bošnjački jezik | |
| Religija | |
| islam | |
| Srodne etničke grupe | |
| Goranci, Sredčani i Srbi |
Podgorci ili Podgorani, sopstveni naziv Našinci, južnoslovenska su muslimanska etnoreligijska grupa koja naseljava istorijsku regiju Podgora. Predstavljaju jednu od tri grupe islamizovanih Slovena južne Metohije, uz Gorance i Sredčane.[2] Procjenjuje se da ima oko 3.000 Podgoraca.[1]
Kao podetničku grupu, Podgorce odlikuju sljedeće karakteristike: određen kompaktan areal, posebna kulturna i svakodnevne obilježja, svijest o etničkoj osobenosti i svijet o različitosti od drugih etničkih grupa, prisustvo jedinstvenog ličnog naziva.
Najvažnije odlike Podgoraca (zajedno sa srodnim Gorancima i Sredčanima) jesu slovenska lingvistička pripadnost i odnos prema muslimanskoj konfesiji. Po jeziku se razlikuju od Albanaca muslimana koji žive pored njih, a po religiji od Srba pravoslavaca.[3]
Za razliku od Goranaca i Sredčana, Podgorci, koji su okruženi Albancima, najmanje su otporni na albanizaciju i brzo gube svoju samobitnost.
Areal i brojnost
[uredi | uredi izvor]Podgorani predstavljaju starosjedelačko slovensko-muslimansko stanovništvo Kosova i Metohije, kao i Goranci i Sredčani. Nasuprot tome, ostatak slovensko-muslimanskih grupa u regiji su potomci stanovništva koje je uglavnom poslije Drugog svjetskog rata migriralo u sjeverne i središnje krajeve Kosova iz Crne Gore i dijelom iz srpskog dijela Sandžaka.[4] Glavni areal Podgorana je oblast Podgora (Srbi ovu oblast još nazivaju Podgor), koja se nalazi nedaleko od Prizrena na periferiji Prizrensko-metohijske kotline.
Podgorci su u početku živjeli u tri sela sjeveroistočno od Prizrena: Skorobište, Grnčare i Novo Selo. Od 1980-ih, dio Podgoraca se preselio u selo Ljubižda. Nakon protjerivanja Srba pravoslavaca 1999, Podgorci su postali skoro trećina stanovnika Ljubižda.[5] Dio Podgoraca živi u Prizrenu, dio je odselio u užu Srbiju, a dio se preselio u zapadnoevropske zemlje. Za razliku od Goranaca i Sredčana, odliv slovensko-muslimanskog stanovništva iz Podgore u različitim periodima bio je neznatan.
Istorija obrazovanja
[uredi | uredi izvor]
U obrazovanju podgorskog podetnosa učestvovale su tri komponente — potomci mjesnog srpskog pravoslavnog stanovništva i dva talasa doseljenika — jedan iz Gore, a drugi iz Sredske.
Islamizacija mjesnog stanovništva na Kosovu i Metohiji počela je uključivanjem ovog kraja u osmansku državu sredinom 15. vijeka. Stanovništvo Podgore je bilo potpuno islamizovano. Proces islamizacije je bio dug, a postoje dokazi da su grupe hrišćana ostale u Podgori sve do sredine 18. vijeka.[6]
Etnička samosvjest
[uredi | uredi izvor]Kao i u slučaju Goranaca i Sredčana, ne postoji konsenzus o etničkom statusu Podgoraca. I sami predstavnici Podgoraca, kao i istraživači južnoslovenskih muslimanskih grupa jugozapada Kosova i Metohije iznose najrazličitija gledišta po ovom pitanju. S jedne strane, Podgorci se nazivaju podetničkom grupom sa izraženom samobitnosti, koja je dio određenog nacionalnog korpusa sa većim brojem stanovnika (u sastavu srpskog, bošnjačkog, makedonskog ili bugarskog nacionalnog korpusa), dok se s druge strane mogu svrstati u poseban etnički entitet, često zajedno sa Gorancima i Sredčanima.[7]
Osobena karakteristika Podgoraca — pripadnost islamu i očuvanost slovenskih govora — izdvajaju ih od glavnih etnosa Kosova i Metohije, s kojima žive u susjedstvu — od muslimanskih Albanaca i pravoslavnih Srba. S tim u vezi, želja da se identifikuju sa velikom etničkom zajednicom izražava se među Podgorcima u prihvatanju ne albanskog ili srpskog, nego bošnjačkog identiteta. Bošnjaci su Podgorcima bliski i po jezičkog i religioznoj pripadnosti. Slične tendencije su tipične i za Gorance i Sredčane. Nakon zvaničnog priznanja Muslimana kao posebne etničke grupe u Jugoslaviji 1963, većina muslimanskih Slovena na jugozapadu Kosova i Metohije počela je da se identifikuje sa ovim narodom. Muslimani su 1990-ih promijenili naziv, počeli su se nazivati Bošnjacima, a poslije slovenskih muslimana Bosne i Hercegovine, novi etnonim je počeo da se prihvata i na Kosovu i Metohiji. Npr. to se odrazilo i na rezultate popisa stanovništva na Kosovu i Metohiji 2011. koje su sprovele Privremene institucije samouprave, prema kojima se većina Podgoraca izjasnila kao Bošnjaci. Istovremeno, muslimanski Sloveni Kosova i Metohije ističu svoje razlike od ostalih Bošnjaka, ističujući da pripadaju posebnoj „zajednici kosovskih Bošnjaka” sa svojim jezikom i kulturom.[8][1][9]
Jezik
[uredi | uredi izvor]Jedna od upečatljivih karakteristika Podgoraca kao podetnosa je njihov dijalekat koji se znatno razlikuje od dijalekata drugih južnoslovenskih grupa Šar-planine, kako hrišćana tako i muslimana. Glavne karakteristike podgorskog dijalekta vezuju se za njihovo porijeklo iz mješavine genetski različitih dijalekatskih tipova — zapadnomakedonskog (pojavio se nakon preseljenje govornika goranskog govora) i prizrensko-južnomoravskog (metohijski srpski etnojezički supstrat). Postoji jasna razlika između govora Slovena muslimana i govora podgorskih Srba pravoslavaca, povezana kako sa osobenostima obrazovanja Podgoraca muslimana, tako i sa odsustvom bilo kakvih kontakata između Slovena različitih konfesija u toj regiji. Svoj govor mjesno stanovništvo naziva „našenski”, dok se rijetko koristi naziv „podgorski”. Nastava u školama se odvija uglavnom na albanskom jeziku, dok je samo u selu Ljubižda 50 učenika 2012. pohađalo nastavu na bošnjačkom jeziku. Usmena, prvenstveno folklorna, djela Podgoraca, razliku od folklora Goranaca i Sredčana, nikada nisu publikovana.
Folklor
[uredi | uredi izvor]- U Podgori postoji folklorni ansambl „Podgorski biseri”.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b v Demografski podaci prema opštinama, 2011 (PDF). Priština: Agencija za statistiku Kosova. april 2013. str. 51. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 06. 2023. g. Pristupljeno 4. 3. 2023.
- ^ Mladenovič 2004, str. 27—28.
- ^ Mladenovič 2012, str. 117.
- ^ Mladenovič 2012, str. 116.
- ^ Mladenovič 2012, str. 125.
- ^ Mladenovič 2012, str. 118—120.
- ^ Mladenovič 2012, str. 115.
- ^ Mladenovič 2012, str. 117—118.
- ^ Martыnova, Marina (12. 10. 2009). „Problema Kosovo: эtničeskiй faktor”. polit.ru (na jeziku: ruski). Polit.ru. Arhivirano iz originala 06. 06. 2023. g. Pristupljeno 6. 6. 2023.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Mladenovič, Radivoe (2004). „Govorы treh musulьmanskih slavяnskih эtnokulьturnыh grupp na юgo-zapade Kosovo i Metohii”. Ur.: Sobolev, A. N.; Rusakov, A. Ю. Яzыki i dialektы malыh эtničeskih grupp na Balkanah: Meždunarodnaя naučnaя konferenciя. Tezisы dokladov (na jeziku: ruski). Sankt-Peterburg: Institut lingvističeskih issledovaniй RAN. str. 27—28. ISBN 978-5-02-026992-7. Pristupljeno 6. 6. 2023.
- Mladenovič, Radivoe (2012). „V poiskah эtničeskogo opredeleniя -- slavяnskie musulьmanskie gruppы na юgo-zapade Kosovo i Metohii” (PDF). Ur.: Greenberg, Robert David; Nomachi, Motoki. Slavia Islamica: language, religion and identity (Slavic Eurasian Studies No.25). Slavic Research Center, Hokkaido University. str. 115—147. ISBN 978-4-938637-61-3. Pristupljeno 4. 3. 2023.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Radovanović, Milovan (2000). „Šar planina i njene župe u kosovkso-metohijskoj oblasti Južne Srbije” (PDF). Ur.: Bursać, Milan. Zbornik radova - Knjiga br. 50 (Goranci, Muslimani i Turci u šarplaninskim župama Srbije – Problemi sadašnjih uslova života i opstanka). Beograd: Geografski institut «Jovan Cvijić» SANU. str. 7—22. Pristupljeno 6. 6. 2023.