Religijska denominacija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Glavne denominacije i religije sveta

Religijska denominacija (ili prosto denominacija) je podgrupa unutar neke religije, koja deluje pod zajedničkim imenom, tradicijom i identitetom.

Izraz se često koristi da opiše razne hrišćanske denominacije (na primer, pravoslavlje, rimokatolicizam, i mnoge varijacije protestantizma ili restoracionizma). Takođe se koristi da opiše četiri grane judaizma (ortodoksni, konzervativni, reformski i rekonstruistički), i (ređe, ali takođe ispravno) za opisivanje dve glavne grane islama (sunitski i šiitski[1][2]) kao i razne potpodele kao što su podsekte,[3] škole prava,[4] teoloških škola[5] i verskih pokreta.[6][7]

Religiozne denominacije 2020. godine‍
Katolička
  
1.688 0%
Protestantska
  
1.141 0%
Pravoslavna
  
37 0%
Drugi Hrišćani
  
04 0%
Sunizam
  
2.239 0%
Šiizam
  
248 0%
Nereligioznost
  
1.558 0%
Višnuizam
  
1.024 0%
Šivizam
  
403 0%
Šaktizam
  
048 0%
Drugi hinduizam
  
039 0%
Budizam
  
662 0%
Narodne religije
  
561 0%
Druge religije
  
079 0%

Najveća svetska verska denominacija je sunitski islam.[8][9][10][11]

Hrišćanstvo[uredi | uredi izvor]

Hrišćanska denominacija je generički termin za posebno religiozno telo identifikovano osobinama kao što su zajedničko ime, struktura, vođstvo i doktrina. Pojedinačna tela, međutim, mogu koristiti alternativne termine da opisuju sebe, kao što su crkva ili zajedništvo. Podele između jedne i druge grupe definisane su doktrinom i crkvenim autoritetom; pitanja kao što su biblijsko tumačenje, autoritet apostolskog nasleđa, eshatologija i papski primat često odvajaju jednu denominaciju od druge. Grupe denominacija koje često dele slična verovanja, prakse i istorijske veze poznate su kao ogranci hrišćanstva.

Hinduizam[uredi | uredi izvor]

In Hinduism, the major deity or philosophical belief identifies a denomination, which also typically has distinct cultural and religious practices. The major denominations include Shaivism, Shaktism, Vaishnavism and Smartism.

Islam[uredi | uredi izvor]

Jedan iscrpni izveštaj Pjuovog istraživačkog centra sugeriše da se 25% anketiranih muslimana globalno identifikuje kao nedenominacioni muslimani.[12] Istorijski gledano, islam je bio podeljen na tri velike sekte dobro poznate kao suniti, haridžiti i šiiti. Danas suniti čine oko 90% ukupne muslimanske populacije, dok su šiiti oko 10%.[13] Danas su mnoge šiitske sekte izumrle. Glavne preživele imamsko-muslimanske sekte su usulizam (sa skoro više od 8,5%), nizatski ismajilizam (sa skoro više od 1%), alevizam (sa nešto više od 0,5%[14] ali manje od 1%[15]). Druge postojeće grupe uključuju zaidski šiiti iz Jemena čija populacija čini skoro 0,5% muslimanske populacije u svetu, mustalski ismajili (sa skoro 0,1%[16] čiji pristalice Tejabi žive u državi Gudžarat u Indiji i gradu Karači u Pakistanu. Takođe postoje značajne populacije dijaspore u Evropi, Severnoj Americi, Dalekom istoku i Istočnoj Africi[17]), i Ibadi od haridžita čija se populacija smanjila na nivo ispod 0,15%. S druge strane, nove muslimanske sekte poput afroameričkih muslimana, ahmadskih muslimana[18] (sa skoro 1%[19]), nedenominacionih muslimana, kuranstički musliman[20] ukupne svetske muslimanske populacije) kasnije su se samostalno razvijale.

Višedenominacioni[uredi | uredi izvor]

Termin „višedenominacija“ može da opiše (na primer) verski događaj koji uključuje nekoliko verskih denominacija iz ponekad nepovezanih verskih grupa. Mnogi građanski događaji uključuju verske delove koje predvode predstavnici nekoliko verskih denominacija kako bi bili što inkluzivniji ili reprezentativni za očekivanu populaciju ili publiku. Na primer: nedeljna misa zahvalnosti u Kampamento Esperanci (engleski: Kamp Houp) u Čileu, gde su službe predvodili i rimokatolički sveštenik i evangelistički propovednik tokom rudarske nesreće u Kopijapou u Čileu 2010. godine.[21][22]

Kapelani - često zaređeno sveštenstvo bilo koje religije - često se dodeljuju sekularnim organizacijama kako bi pružili duhovnu podršku njihovim članovima koji mogu pripadati bilo kojoj od mnogih različitih religija ili denominacija. Mnogi od ovih kapelana, posebno oni koji služe u vojsci ili drugim velikim sekularnim organizacijama, posebno su obučeni da služe pripadnicima mnogih različitih vera, čak i veroispovesti sa suprotstavljenom verskom ideologijom od one vere samog kapelana.[23]

Vojne organizacije koje nemaju veliki broj članova iz nekoliko pojedinačnih manjih, ali srodnih denominacija, rutinski će održavati višedenominacijske verske službe, koje se često generički nazivaju „protestantske“ nedeljne službe, tako da manjinske protestantske denominacije nisu izostavljene ili neobslužene.[24]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Aaron W. Hughes (2013). Muslim Identities: An Introduction to Islam. Columbia University Press. str. 62. ISBN 9780231531924. 
  2. ^ Theodore Gabriel; Rabiha Hannan (2011). Islam and the Veil: Theoretical and Regional Contexts. Bloomsbury Publishing. str. 58. ISBN 9781441161376. 
  3. ^ Aaron W. Hughes (2013). Muslim Identities: An Introduction to Islam. Columbia University Press. str. 129. ISBN 9780231531924. 
  4. ^ Muzaffar Husain Syed; B D Usmani (2011). Concise History of Islam. Vij Books India. str. 73. ISBN 9789382573470. 
  5. ^ Ali Paya (2013). The Misty Land of Ideas and The Light of Dialogue: An Anthology of Comparative Philosophy: Western & Islamic. ICAS Press. str. 23. ISBN 9781904063575. 
  6. ^ Joseph Kostiner (2009). Conflict and Cooperation in the Gulf Region. Springer Science & Business Media. str. 212. ISBN 9783531913377. 
  7. ^ Muhammad Moj (2015). The Deoband Madrassah Movement: Countercultural Trends and Tendencies. Anthem Press. str. 13. ISBN 9781783084463. 
  8. ^ „Number of Muslims ahead of Catholics, says Vatican | Religion | The Guardian”. amp.theguardian.com. Pristupljeno 2021-08-26. 
  9. ^ Bialik, Carl (2008-04-09). „Muslims May Have Overtaken Catholics a While Ago”. Wall Street Journal (na jeziku: engleski). ISSN 0099-9660. Pristupljeno 2021-08-26. 
  10. ^ CARL BIALIK (9. 4. 2008). „Muslims May Have Overtaken Catholics a While Ago”. The Wall Street Journal. Pristupljeno 5. 9. 2015. 
  11. ^ Connie R. Green, Sandra Brenneman Oldendorf, Religious Diversity and Children's Literature: Strategies and Resources, Information Age Publishing, 2011, p. 156.
  12. ^ „Preface”. 9. 8. 2012. 
  13. ^ „Mapping the Global Muslim Population”. 7. 10. 2009. Pristupljeno 10. 12. 2014. 
  14. ^ According to David Shankland, 15% of Turkey's population. in Structure and Function in Turkish Society. Isis Press, 2006, p. 81.
  15. ^ According to Krisztina Kehl-Bodrogi, Syncretistic Religious Communities in the Near East edited by her, B. Kellner-Heinkele, & A. Otter-Beaujean. Leiden: Brill, 1997.
  16. ^ „Tehelka - India's Independent Weekly News Magazine”. Arhivirano iz originala 2016-03-04. g. Pristupljeno 2015-11-10. 
  17. ^ Paul, Eva (2006). Die Dawoodi Bohras – eine indische Gemeinschaft in Ostafrika (PDF). Beiträge zur 1. Kölner Afrikawissenschaftlichen Nachwuchstagung. 
  18. ^ Simon Ross Valentine (2008-10-06). Islam and the Ahmadiyya Jamaʻat: History, Belief, Practice. Columbia University Press. str. 61. ISBN 978-0-231-70094-8. 
  19. ^ Larry DeVries; Don Baker; Dan Overmyer (januar 2011). Asian Religions in British Columbia. University of Columbia Press. ISBN 978-0-7748-1662-5. Pristupljeno 29. 3. 2014. „The community currently numbers around 15 million spread around the world 
  20. ^ Destined Encounters - Page 203, Sury Pullat - 2014
  21. ^ Chile mine: Rescued men attend service of thanks, BBC News, 17 October 2010
  22. ^ Raphael, Angie (18. 10. 2010). „Freed miners return to Chile's Camp Hope”. Herald Sun. Pristupljeno 18. 10. 2010. 
  23. ^ Christmas in Prison - A Quiet One, Independent News, New Zealand, Press Release: Department Of Corrections, 13 December 2007
  24. ^ Obamas Make Rare Trip to Church While in Hawaii, ABC News (US), MARK NIESSE 26 December 2010

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]