Rikardo Samora

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rikardo Samora
Samora na naslovnoj strani argentinskog sportskog časopisa El Grafico u junu 1926.
Lični podaci
Puno ime Rikardo Samora Martines
Datum rođenja (1901-02-14)14. februar 1901.
Mesto rođenja Barselona, Španija
Datum smrti 8. septembar 1978.(1978-09-08) (77 god.)
Mesto smrti Barselona, Španija
Visina 1,86 m
Pozicija Golman
Juniorska karijera
1914—1916. Universtari
Seniorska karijera
Godine Klub Nast. (Gol)
1916—1919. Espanjol 48 (0)
1919—1922. Barselona 38 (0)
1922—1929. Espanjol 26 (0)
1929—1936. Real Madrid 82 (0)
1937—1938. Nica 9 (0)
Reprezentativna karijera
1920—1936.
1920—1930.
Španija
Katalonija
46 0
Trenerska karijera
1937—1938.
1939—1946.
1946—1949.
1949—1951.
1952.
1953—1955.
1955—1957.
1960.
1960—1961.
Nica
Atletiko Avijasion
Selta Vigo
Malaga
Španija
Selta Vigo
Espanjol
Selta Vigo
Espanjol

Rikardo Samora Martines (šp. Ricardo Zamora ; Barselona, 14. februar 1901 — Barselona, 8. septembar 1978) bio je španski fudbaler i trener.[1] Igrao je kao golman za Espanjol, Barselonu i Real Madrid, između ostalih. Kao reprezentativac igrao je i za katalonski nacionalni tim i za Španiju. Kao trener, osvojio je dve titule u La Ligi sa Atletiko Avijasionom i nakratko je bio selektor nacionalnog tima.

Samora, zvani El Divinjo, bio je poznat po tome što je na terenu nosio platnenu kapu i beli džemper sa polo ovratom, izgled koji je kasnije kopiralo nekoliko njegovih savremenika. Tvrdio je da ga štiti i od sunca i od njegovih protivnika. Kao golman, prvenstveno je bio poznat po svom atletizmu, brzim refleksima, sposobnostima zaustavljanja šuta, velikom okviru i hrabrosti na golu.[2][3][4][5] Godine 1929. dok je igrao za Španiju protiv Engleske, nastavio je da igra uprkos tome što je slomio grudnu kost. Španija je pobedila u utakmici rezultatom 4 : 3, postavši prvi tim izvan Britanskih ostrva koji je pobedio Englesku.[6] Samora je takođe upamćen po spektakularnoj odbrani u poslednjem minutu koju je napravio u finalu Kupa kralja 1936. dok je igrao za Real Madrid protiv Barselone. Smatran jednim od najvećih golmana svoje generacije, zajedno sa Đanpjerom Kombijem i Františekom Planičkom,[7] kao i jednim od najvećih svih vremena,[8] 1999. godine, IFFHS ga je izabrao za najboljeg španskog golmana – takođe kao četvrti najbolji u Evropi i peti ukupno – dvadesetog veka;[9][10] iste godine je proglašen za jednog od najvećih igrača 20. veka od strane magazina World Soccer. Nagrada za najboljeg golmana u La Ligi, trofej Rikardo Samora, nazvana je u njegovu čast. Samora je takođe bio fudbaler sa najviše nastupa za špansku fudbalsku reprezentaciju 45 godina dok ga nije nadmašio Hose Anhel Iribar.

Samora je takođe bio predmet kontroverzi tokom svoje karijere. Navodno je uživao da pije konjak i puši do tri paklice cigareta dnevno. Tokom Olimpijskih igara 1920. bio je isključen protiv Italije nakon što je udario protivnika, a na povratku sa istog turnira je uhapšen, zatvoren i novčano kažnjen zbog pokušaja šverca havanskih cigara. Godine 1922. suspendovan je na godinu dana kada je lagao poreske vlasti o naknadi za potpisivanje koju je dobio kada se vratio u Espanjol. Takođe je dobio 40.000 pezeta od 150.000 pezeta koji su ga odveli iz Espanjola u Real Madrid.

Samorina politička privrženost takođe je bila predmet debate i kontroverzi. Uprkos tome što je redovno igrao za katalonski nacionalni tim, optužen je da je odbacio katalonski nacionalizam. Godine 1934. odlikovan je medaljom Ordena Republike od svog prezimenjaka Niketo Alkala-Samore, predsednika Druge španske republike, dok su ga tokom Španskog građanskog rata eksploatisali nacionalistički propagandisti i igrao je u dobrotvornoj igri za njih. Tokom 1950-ih odlikovan je Velikim krstom Reda Kisnerosa od Frankovog režima.[11]

Umro je 1978. i sahranjen je na groblju Montjuik u Barseloni.

Klupska karijera[uredi | uredi izvor]

Espanjol[uredi | uredi izvor]

Samora sa Espanjolom, gde je debitovao

Rođen u Barseloni, Samora je započeo svoju karijeru kao junior sa Universtarijem pre nego što je potpisao za Espanjol 1916. godine, sa petnaest godina, nakon što je odigrao niz prijateljskih utakmica sa klubom. Za klub je debitovao 23. aprila 1916. protiv Madrida (sada Real Madrid), pri tom ne primišvi ni jedan gol u remiju bez golova. Zatim je pomogao Espanjolu da osvoji Katalonsko fudbalsko prvenstvo 1918. Samora nikada nije imao podršku svojih roditelja da igra fudbal jer su želeli da se fokusira na studiranje medicine kao njegov otac, ali su ga saigrači kao što je Pakan podsticali da nastavi da igra.[12] Pored toga, 1919. je odlučio da nastavi studije, voljom svoje porodice, pa je napustio redove Espanjola. Međutim, ubrzo je nastavio sa aktivnostima zbog velike ponude lokalnog rivala Barselone, koju je prihvatio uprkos protivljenju njegove porodice i svađi sa Espanjolovim odborom.[12]

Obećao sam roditeljima da ću ostaviti fudbal da bih završio studije ali prijatelji su mi govorili da igram, a onda je upravni odbor Barse došao da razgovara sa mnom. Nije trebalo dugo da me ubede da se vratim u čizme i rukavice.

Rikardo Samora[12]

Posle tri uspešne sezone u Barsi vratio se u Espanjol 1922. Dana 2. februara 1929. debitovao je u La Ligi sa Espanjolom tokom prve sezone takmičenja. Iste godine, pod upravom Džeka Grinvela i zajedno sa Rikardom Saprisom, pomogao je klubu da osvoji i Katalonsko fudbalsko prvenstvo i njihov prvi Kup kralja 1929. godine, nakon što je tim pobedio Atletiko Madrid u četvrtfinalu, budućeg ligaškog šampiona Barselonu u polufinalu i Real Madrid 2 : 1 u finalu.[13] Nakon što je odigrao 26 utakmica La Lige za Espanjol, pridružio se Real Madridu 1930. godine.

Barselona[uredi | uredi izvor]

Između 1919. i 1922. Samora je bio istaknuti član legendarnog tima Barselone, kojeg je trenirao Džek Grinvel, koji je uključivao i njegovog bliskog prijatelja Žozepa Samitjea, Sagi-barbu, Paulina Alkantaru i Feliksa Sesumagu. Tokom svog boravka u Barseloni, pomogao je timu da tri puta osvoji katalonsko fudbalsko prvenstvo i dva puta Kup kralja 1920. i 1922. godine, ne primivši ni jedan gol u finalu 1920. u pobedi od 2 : 0 nad Pičičijevim Atletik Bilbaom.[14]

Real Madrid[uredi | uredi izvor]

Godine 1930. Samora je potpisao za Real Madrid. Bio je jedan od nekoliko novopridošlih, a među ostalima je bio i Hasinto Kinkokes. Tokom sezone 1931–32 pomogli su klubu da prvi put osvoji La Ligu. Sledeće sezone Samori i Kinkosesu se u klubu pridružio Hosep Samitijer i ovaj trio je pomogao Realu da odbrani titulu. Godine 1934. Francisko Bru je preuzeo mesto trenera Reala i vodio Samoru i društvo do pobede u dva finala Kupa Španije. U finalu 1934. pobedili su tim Valensije koji je trenirao Džek Grinvel sa 2 : 1.[15] U finalu 1936. Real Madrid se prvi put sastao sa Barselonom u finalu kupa, i uprkos tome što je veći deo utakmice igrao sa desetoro igrača, madridski klub je pobedio Barsu sa 2 : 1 na Mestalji. Pokušaji Barse da izjednači u poslednjim minutima osujećeni su spektakularnim odbranom Samore Hosepa Eskole.[16]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Španija[uredi | uredi izvor]

Godine 1920. zajedno sa Hozepom Samitijeom, Feliksom Sesumagom, Pičičijem i Hoseom Marijom Belausteom, Samora je bio član prve španske reprezentacije. Tim, koji je trenirao Francisko Bru, osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1920. godine.[17]

Samora je upisao 46 zvaničnih nastupa za Španiju, uključujući i zloglasnu utakmicu protiv Engleske 15. maja 1929, u kojoj je Engleska povela sa 2 : 0 u roku od 20 minuta nakon njegovih grešaka, koji je rano povredio grudnu kost, ali je uprkos tome nastavila sa igranjem i Španija je pobedila 4 : 3, postavši prvi tim izvan Britanskih ostrva koji je pobedio Englesku.[18] Samora je takođe predstavljao Španiju na Svetskom prvenstvu 1934.

Katalonija[uredi | uredi izvor]

Samora je takođe odigrao najmanje 13 utakmica za katalonski nacionalni tim. Međutim, zapisi iz tog doba ne uključuju uvek tačne statistike i možda je igrao više. Zajedno sa Paulinom Alkantarom, Sagi-Barbom i Hozepom Samitijerom pomogao je katalonskom timu da osvoji dva turnira Kupa princa od Asturije, zvaničnog međuregionalnog takmičenja koje je organizovao fudbalski savez Španije, pobedivši 1923-24. i 1926. godine.[19]

Španski zarobljenik građanskog rata[uredi | uredi izvor]

U julu 1936. tokom prvih dana Španskog građanskog rata, ABC je lažno izvestio da su Samoru ubili republikanci. Nacionalisti su to pokušali da iskoriste kao propagandu. Međutim, Samora je bio živ i zdrav i, kako su počele da se šire glasine o njegovoj smrti, republikanska milicija ga je uhapsila i potom zatvorila u zatvor Modelo. Među zatvorenicima su bili Ramon Serano Suner i Rafael Sančez Mazas. Njegov život je spašen i postupcima upravnika zatvora Melhora Rodrigeza Garsije i zbog njegove sopstvene spremnosti da igra i priča fudbal sa čuvarima. Samora je na kraju pušten nakon što je argentinska ambasada posredovala u njegovo ime. Zatim je otišao u Francusku gde se ponovo okupio sa Hozepom Samitijeom u Nici. Kasnije se vratio u Španiju i 8. decembra 1938. igrao za Španiju protiv Real Sosijedada u beneficijskoj utakmici za nacionalističke vojnike.

Tokom 1950-ih, Frankov režim je dodelio Samori Veliki krst Reda Sisnerosa, medalju stvorenu 1944. da bi nagradila „političke zasluge“.[20]

Trenerska karijera[uredi | uredi izvor]

Obuća, potkolenice i lopta koja je pripadala Samori na izložbi

Godine 1939. Samora je postavljen za trenera Atletiko Madrida, tada poznatog kao Atletik Avijasion, a kasnije Atletiko Avijasion, nakon spajanja sa Avijacion Nasional, timom španskog vazduhoplovstva. Sa Samorom kao trenerom, klub je osvojio svoju prvu La Ligu 1940, a zatim je odbranio titulu 1941. Godine 1946. prešao je u Seltu de Vigo, a tokom sezone 1947–48. vodio je tim Selte koji je uključivao Pahinja i Migela Munjoza dok četvrtog mesta u La Ligi i finalu Kupa Generalisimo. U junu 1952. trenirao je Španiju u dve utakmice. Godine 1953. angažovan je kao trener u La Salu iz Karakasa. Kasnije se vratio u Seltu iz Viga, a zatim je bio dva puta trener u Espanjolu.

Trofeji[uredi | uredi izvor]

Kao igrač[uredi | uredi izvor]

Klub[uredi | uredi izvor]

Espanjol[uredi | uredi izvor]
Barselona[uredi | uredi izvor]
Real Madrid[uredi | uredi izvor]

Reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Španija[uredi | uredi izvor]
Katalonska fudbalska reprezentacija[uredi | uredi izvor]

Individualni[uredi | uredi izvor]

Kao trener[uredi | uredi izvor]

Atletiko Avijasion (Atletiko Madrid)[uredi | uredi izvor]

Selta de Vigo[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Spanish Civil Registry, 1901, number 1753.
  2. ^ Mattia Losi (13. 1. 2014). „Ronaldo Pallone d'Oro, ma io avrei premiato Neuer” (na jeziku: italijanski). Il Sole 24 Ore. Pristupljeno 9. 3. 2017. 
  3. ^ „Saving grace: Europe's favourite goalkeepers”. UEFA. 30. 1. 2015. Pristupljeno 14. 3. 2020. 
  4. ^ Guillem Balagué (5. 2. 2010). „Casillas names his top ten No1s”. UEFA.org. Arhivirano iz originala 28. 03. 2017. g. Pristupljeno 27. 3. 2017. 
  5. ^ „Zamora, un mito divino” (na jeziku: španski). FIFA. 21. 9. 2011. Arhivirano iz originala 7. 11. 2017. g. Pristupljeno 18. 6. 2017. 
  6. ^ Relaño, Alfredo (15. 5. 2016). „Los ingleses caen por primera vez... y en Madrid (1929)” [The English fall for the first time... and in Madrid (1929)]. AS (na jeziku: španski). PRISA. Pristupljeno 2. 8. 2021. 
  7. ^ Mirko Graziano (19. 11. 2011). „Buffon Prende Combi, punta Tacconi Se rinnova può arrivare a Zoff”. La Gazzetta dello Sport (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 11. 3. 2017. 
  8. ^ „I PIU' GRANDI NUMERI UNO” [The Greatest Number Ones]. Storie di Calcio (na jeziku: italijanski). Pristupljeno 14. 8. 2015. 
  9. ^ IFFHS' Century Elections Arhivirano 3 mart 2009 na sajtu Wayback Machine – www.rsssf.com – by Karel Stokkermans, RSSSF.
  10. ^ The World's best Goalkeeper of the Century – www.iffhs.de – IFFHS. Retrieved 29 October 2006.
  11. ^ Burns, Jimmy (2009). „Death in the Afternoon”. Barca: A People's Passion. Bloomsbury Publishing PLC. str. 106. ISBN 978-1408805787. 
  12. ^ a b v „Ricardo Zamora”. mundodeportivo.com (na jeziku: španski). Hemeroteca. 29. 5. 1983. Arhivirano iz originala 18. 10. 2020. g. Pristupljeno 25. 7. 2022. 
  13. ^ „Spain - Cup 1929”. RSSSF. 12. 2. 2001. Pristupljeno 25. 7. 2022. 
  14. ^ „Spain - Cup 1920”. RSSSF. 12. 2. 2001. Pristupljeno 25. 7. 2022. 
  15. ^ „Copa del Rey / Spanish Cup 1934”. linguasport. Pristupljeno 25. 7. 2022. 
  16. ^ „Copa del Rey / Spanish Cup 1936”. linguasport. Pristupljeno 25. 7. 2022. 
  17. ^ „Ricardo Zamora”. Olympedia. Pristupljeno 15. 8. 2021. 
  18. ^ Relaño, Alfredo (15. 5. 2016). „Los ingleses caen por primera vez... y en Madrid (1929)” [The English fall for the first time... and in Madrid (1929)]. AS (na jeziku: španski). PRISA. Pristupljeno 2. 8. 2021. 
  19. ^ Vicente Martínez Calatrava (17. 8. 2009). „La Copa Príncipe de Asturias” [The Prince of Asturias Cup] (na jeziku: španski). CIHEFE. Pristupljeno 11. 6. 2022. 
  20. ^ Burns, Jimmy (2009). „Death in the Afternoon”. Barca: A People's Passion. Bloomsbury Publishing PLC. str. 106. ISBN 978-1408805787. 
  21. ^ a b v IFFHS' Century Elections Arhivirano 3 mart 2009 na sajtu Wayback Machine – www.rsssf.com – by Karel Stokkermans, RSSSF.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]