Rusinska azbuka
Rusinska azbuka ili rusinska ćirilica (rsn. Русиньскый алфавіт) predstavlja posebnu varijantu ćiriličkog pisma, koja se koristi u rusinskom jeziku. Postoje četiri savremena (kodifikovana) varijeteta rusinske ćirilice, koji se koriste u odgovarajućim (standardizovanim) varijantama rusinskog jezika. Od tog broja, tri se koriste u okviru karpatsko-rusinskog narečja, koje obuhvata tri standardizovane varijante rusinskog jezika (zakarpatska, lemkovska, prešovska). Četvrti varijetet rusinske ćirilice koristi se u panonsko-rusinskom narečju, kojim govore Rusini u Srbiji i Hrvatskoj. Rusinska ćirilica u ukupnom zbiru obuhvata 38 glasova, odnosno slova, ali ni jedna od pomenute četiri varijante ne obuhvata sve slovne znakove, već samo one koji su u procesu kodifikacije usvojeni u dotičnoj varijanti: zakarpatska (36), lemkovska (34), prešovska (36), panonska (32).[1][2][3]
Standardizacija[uredi | uredi izvor]
Usled nepovoljnih istorijskih i političkih okolnosti, rad na standardizaciji rusinske ćirilice bio je otežan tokom većeg dela 20. veka, a intenziviran je tek nakon velikih političkih promena u istočnoj Evropi (1989-1991). Ključna pitanja koja se odnose na standardizaciju rusinske azbuke razmatrana su na prvom međunarodnom Kongresu rusinskog jezika (Bardejov, 1992), a zatim i na kasnijim kongresnim zasedanjima, drugom u Prešovu (1999), trećem u Krakovu (2007) i četvrtom (ponovo) u Prešovu (2015).[4]
Već prilikom prvog kongresnog zasedanja, koje je održano u slovačkom gradu Bardejovu (1992), pred stručnjake iz oblasti rusinistike postavilo se pitanje o izboru odgovarajućeg modela za standardizaciju rusinskog jezika i pisma. U pogledu jezika, preovladalo je mišljenje da bi kodifikaciju trebalo sprovesti prema retoromanskom modelu, što je u praksi značilo da će rusinski jezik biti standardizovan u nekoliko varijanti, od kojih će svaka biti zasnovana na dominantnom rusinskom dijalektu u određenoj državi. U pogledu pisma, usvojen je poseban zaključak kojim se potvrđuje status ćirilice kao rusinskog nacionalnog pisma.[5]
U to vreme, postojala su dva potencijalna modela za rešavanje pitanja o standardizaciji pisma:
- Prvi model je podrazumevao kodifikaciju jedinstvenog rusinskog pisma, koje bi bilo zajedničko za sve rusinske jezičke varijetete, što je značilo da će to pismo sadržati sve moguće glasove, odnosno slova koja su neophodna za pisanje svih varijeteta, s tim što bi svaki od njih u praksi upotrebljavao ona slova koja odgovaraju lokalnim potrebama.
- Drugi model je podrazumevao kodifikaciju posebnih varijanti rusinskog pisma, prema odgovarajućim (standardizovanim) varijantama rusinskog jezika, što je u praksi značilo da će svaka od tih jezičkih varijanti imati i sopstvenu varijantu rusinske ćirilice.
Sticajem okolnosti, Rusini su odluku o izboru modela za kodifikaciju pisma prepustili lingvistima, koji su se opredelili za izbor drugog modela. Takvom odlukom, koja je podrazumevala da će posebne varijante rusinskog pisma biti oblikovane na lokalnom nivou, omogućena je afirmacija lokalnih stručnjaka (lingvista) na tom veoma prestižnom poslu, budući da se kodifikacija pisma, zajedno sa kodifikacijom jezika, smatra jednim od najznačajnijih i najprestižnijih poslova u okviru lingvistike.[6]
Iako je pomenuta odluka sprovedena u delo, ubrzo se pokazalo da je izabrani model doveo do nastanka raznih poteškoća, koje su se ispoljile ne samo u okviru rusinskog jezičkog korpusa, već i na međunarodnom planu. Odustajanjem od prvog modela, koji je podrazumevao kodifikaciju jedinstvenog rusinskog pisma, znatno je otežana borba za afirmaciju rusinske jezičke i kulturne baštine, pogotovo u oblasti međunarodne standardizacije. Nepostojanje jedinstvenog rusinskog pisma odrazilo se veoma negativno na rešavanje brojnih praktičnih pitanja, od dobijanja i upotrebe međunarodnih kodova i šifara, preko utvrđivanja standarda za transkripciju i transliteraciju, do obrade podataka u međunarodnim bibliografskim i ostalim bazama podataka.[7]
Tek nakon suočavanja sa takvim i sličnim problemima, koji su došli do izražaja i povodom standardizacije različitih jezičkih varijeteta, pojedini rusinski lingvisti su nakon 2007. godine obnovili inicijativu da se (uporedo sa daljim razvojem svih varijanti rusinskog jezika i pisma) obnovi i rad na standardizaciji jedinstvenog jezika i zajedničkog pisma, čime bi bili prevaziđeni brojni provlemi, kako na unutrašnjem (rusinskom) tako i na međunarodnom planu.[8]
Varijante[uredi | uredi izvor]
Rusinska ćirilica postoji u četiri standardizovane varijante. Rusini u Slovačkoj i Mađarskoj koriste "prešovsku" varijantu koja je standardizovana 1995. godine od strane rusinskih stručnjaka iz Prešova u Slovačkoj, a ima 36 slova (ne sadrži preostala dva slova: Ō, Ӯ). Rusini u Poljskoj koriste "lemkovsku" varijantu koja ima 34 slova (ne sadrži preostala četiri slova: Ё, Ї, Ō, Ӯ). Rusini u Ukrajini koriste "zakarpatsku" varijantu koja ima 36 slova (ne sadrži preostala dva slova: Ё, Ъ). Varijanta koja se koristi za pisanje panonsko-rusinskog narečja (kojim govore Rusini u Srbiji i Hrvatskoj) ima 32 slova (ne sadrži preostalih šest slova: Ё, І, Ы, Ō, Ӯ, Ъ).[9]
Nasuprot sklopu karakterističnih glasova u srodnim azbukama (ruska ćirilica: ы/i/й/e, ukrajinska ćirilica: i/і/ї/є), rusinska ćirilica upotrebljava sopstvenu slovnu kombinaciju (ы/і/ї/є). Razlikuju se slova «g» i «ґ» (prvo se izgovara kao h, a drugo kao g - koristi se u pisanju stranih imena: Ґustavson, Zaґreb, Evґeniя). U zakarpatsku varijantu je uveden simbol «ў» za označavanje posebnog glasa (bliskom k «u»), što odgovara ruskom «o» i ukrajinskom «і» u rečima kao što su «poйti» = «pіti» = «pўйti».
| Lemkovska[10] | Prešovska[11] | Panonska[12] | Zakarpatska[13] | MFA transkripcija |
|---|---|---|---|---|
| A a | A a | A a | A a | /a/ |
| B b | B b | B b | B b | /b/ |
| V v | V v | V v | V v | /w/ |
| G g | G g | G g | G g | /ɦ/ |
| Ґ ґ | Ґ ґ | Ґ ґ | Ґ ґ | /ɡ/ |
| D d | D d | D d | D d | /d/ |
| E e | E e | E e | E e | /ɛ/ |
| Є є | Є є | Є є | Є є | /je/, / ʲe/ |
| – | Ё ё | – | – | /jo/, / ʲo/ |
| Ž ž | Ž ž | Ž ž | Ž ž | /ʒ/ |
| Z z | Z z | Z z | Z z | /z/ |
| І і | І і | – | І і | /i/ |
| – | Ї ї | Ї ї | Ї ї | /ji/ |
| I i | I i | I i | I i | /ɪ/, /ɨ/ |
| Ы ы | Ы ы | – | Ы ы | /ɪ/, /ɨ/ |
| Й й | Й й | Й й | Й й | /j/ |
| K k | K k | K k | K k | /k/ |
| L l | L l | L l | L l | /l/ |
| M m | M m | M m | M m | /m/ |
| N n | N n | N n | N n | /n/ |
| O o | O o | O o | O o | /o/ |
| – | – | – | Ō ō | /œ/ |
| P p | P p | P p | P p | /p/ |
| R r | R r | R r | R r | /r/ |
| S s | S s | S s | S s | /s/ |
| T t | T t | T t | T t | /t/ |
| U u | U u | U u | U u | /u/ |
| – | – | – | Ӯ ӯ | /y/ |
| F f | F f | F f | F f | /f/ |
| H h | H h | H h | H h | /x/ |
| C c | C c | C c | C c | /t͡s/ |
| Č č | Č č | Č č | Č č | /t͡ʃ/ |
| Š š | Š š | Š š | Š š | /ʃ/ |
| Щ щ | Щ щ | Щ щ | Щ щ | /ʃt͡ʃ/ |
| Ю ю | Ю ю | Ю ю | Ю ю | /ju/, /ʲu/ |
| Я я | Я я | Я я | Я я | /ja/, /ʲa/ |
| Ь ь | Ь ь | Ь ь | Ь ь | - |
| Ъ ъ | Ъ ъ | – | - | – |
Zbirni pregled[uredi | uredi izvor]
Rusinska ćirilica u ukupnom zbiru obuhvata 38 glasova, odnosno slova.
| Veliko slovo | Malo slovo | Naziv slova | Translisteracija | MFA izgovor |
|---|---|---|---|---|
| A | a | a | a | /a/ |
| B | b | bы | b | /b/ |
| V | v | vы | v | /v/ |
| G | g | gы | h | /ɦ/ |
| Ґ | ґ | ґы | g | /g/ |
| D | d | dы | d | /d/ |
| E | e | e | e | /e/ |
| Є | є | є | je | /je/ |
| Ё | ё | ё | jo | /ʏ/ |
| Ž | ž | žы | ž | /ʒ/ |
| Z | z | zы | z | /z/ |
| І | і | i | i | /i/ |
| Ї | ї | ї | ji | /ji/ |
| I | i | i | y | /ɪ/ |
| Ы | ы | ы | y | /ɨ/ |
| Й | й | йы | j | /j/ |
| K | k | kы | k | /k/ |
| L | l | lы | l | /l/ |
| M | m | mы | m | /m/ |
| N | n | nы | n | /n/ |
| O | o | o | o | /o/ |
| Ō | ō | ō | œ | /ō/ |
| P | p | pы | p | /p/ |
| R | r | rы | r | /r/ |
| S | s | sы | s | /s/ |
| T | t | tы | t | /t/ |
| U | u | u | u | /u/ |
| Ӯ | ӯ | ӯ | u | /ӯ/ |
| F | f | fы | f | /f/ |
| H | h | hы | x, ch | /x/ |
| C | c | cы | c | /ts/ |
| Č | č | čы | č | /ʧ/ |
| Š | š | šы | š | /ʃ/ |
| Щ | щ | щы | šč | /ʃʧ/ |
| Ю | ю | ю | ju | /ju/ |
| Я | я | я | ja | /ja/ |
| Ь | ь | mяgkiй znak (іrь) | ′ | /ʲ/ |
| Ъ | ъ | tverdый znak (іr) | ′ |
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Maґočій 2004.
- ^ Plїškova 2008.
- ^ Plishkova 2009.
- ^ Plїškova 2008, str. 3-6.
- ^ Magocsi 1993, str. 597–599.
- ^ Magocsi 1996, str. 63–84.
- ^ LOC: Carpatho-Rusyn Romanization Table Approved
- ^ Plїškova, Koporova & Яbur 2019.
- ^ Barić & Koporova 2007, str. 70.
- ^ „Kurs Lemkivskogo Яzыka, Lemkіvskы bukvы і іh nazvы”. Arhivirano iz originala 27. 05. 2016. g. Pristupljeno 16. 08. 2021.
- ^ Яbur & Plїškova 2005.
- ^ Transliteration of Rusyn: Vojvodinian Rusyn
- ^ „Karpatorusinsьka azbuka”. rueportal.eu (na jeziku: engleski).
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Barić, Eugenija (2007). Rusinski jezik u procjepu prošlosti i sadašnjosti. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
- Magocsi, Paul R. (1993). „Scholarly seminar on the codification of the Rusyn language (Bardejovské Kúpele, November 6-7, 1992)”. Revue des Études Slaves. 65 (3): 597—599.
- Magocsi, Paul R.i (1996). „The Rusyn language question revisited” (PDF). International Journal of the Sociology of Language. 120: 63—84.
- Maґočій, Pavel Robert, ur. (2004). Rusinьskый яzыk. Opole: Uniwersytet Opolski: Instytut Filologii Polskiej.
- Plїškova, Anna, ur. (2008). Rusinьskый яzыk medžі dvoma konґresami (PDF). Prяšіv: Svіtovый konґres Rusinіv.
- Plishkova, Anna (2009). Language and National Identity: Rusyns South of Carpathians. Boulder: East European Monographs.
- Plїškova, Anna; Koporova, Kvetoslava; Яbur, Vasilь (2019). Rusinьskый яzыk: Kompleksnый opis яzыkovoй sіstemы v kontekstї kodіfіkacії. Prяšіv: Vydavateľstvo Prešovskej univerzity.
- Яbur, Vasilь; Plїškova, Anna (2005). Rusinьskый яzыk u zerkalї novыh pravil pro osnovnы і serednї školы z navčanёm rusinьskogo яzыka (PDF). Prяšev: Rusin і Narodnы novinkы.