Severni polarnik
Severni polarnik ili Arktički polarni krug je jedna od pet glavnih paralela, obeleženih na mapi Zemlje[1].
Ovaj krug se nalazi na 66° 33 ' 44 " (66,5622°) severno od ekvatora. Površina severno od arktičkog kruga se zove Arktik. Slična paralela postoji i u južnoj hemisferi i ona se naziva južni polarni krug, a područje južno od te paralele nazivamo Antarktik.
Arktički krug predstavlja južnu granicu polarnog dana. Bilo gde severno od njega, sunce se može videti iznad horizonta duže od 24 sata, najmanje jednom godišnje. Takođe, severno od kruga, se dešava najmanje jednom godišnje, da svetlost nije vidljiva iznad horizonta za najmanje 24 sata. Na geografskoj širini Arktičkog kruga ovi događaji dešavaju se tačno jedanput godišnje, u junu i decembru sunčevih prekretnica. Dalje na sever, ovi događaji traju duže, na primer, na geografskoj širini Murmanska, polarna noć traje 40 dana, a polarni dan 61. Isti fenomen se javlja u predelu antarktičkog kruga.
Zbog oštre klime na Arktiku, samo mali broj ljudi živi unutar i severno od arktičkog kruga. Tri najveća grada, koja se nalaze severno od arktičkog kruga, se nalaze u Rusiji: Murmansk (305.034 stanovnika), Noriljsk (176.189 stanovnika), i Vorkuta (70.500 stanovnika). Četvrti po broju stanovnika je norveški grad Tromse (69.009 stanovnika).
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Reč arktik potiče od grčke reči ἀρκτικός (arktikos: „blizu Medveda, severni“),[2] a ona od reči ἄρκτος (arktos: „medved“).[2]
Karakteristike
[uredi | uredi izvor]Arktički krug je južna granica područja u kojem najmanje jedan dan (ili više) svake godine, Sunce uopšte ne zalazi (tzv. polarni dan) tokom letnjeg solsticija, to je 21. 6.[3] Isto tako postoji i jedan dan kad sunce uopšte ne izlazi za vreme zimskog solsticij a (polarna noć), a to je 21. 12. Dužina kontinuiranog dana ili noći se povećava progresivno kako se ide prema severu, tako na početku Arktičkog kruga traje jedan dan, dok na Severnom polu traje šest meseci.[3]
To se dešava zbog nagiba Zemlje, koja ima otklon od 23,5° od svoje vertikale, te je tokom letnjeg solsticija Sunce iznad Severnog polarnog kruga, a za vreme zimskog solsticija izvan domašaja sunčevih zraka.[3]
Prostor severno od ovog kruga zove se Arktik, a južno od njega leži Severna umerena klimatska zona.
Severni pol se nalazi na središnjem delu ledom prekrivenog platoa velike vodene mase Arktika, koji se sve više otapa, tako da ispunjava sve manje područje unutar Arktičkog kruga. Dužina bilo kojeg dana i noći unutar Arktičkog kruga je obrnuta od onog unutar Antarktičkog kruga.[3]
Istorijska otkrića
[uredi | uredi izvor]Do Severnog pola prvi je došao tek 6. 4. 1909. Amerikanac Robert Piri, iako je već od 16. veka bilo istraživača i pomoraca koji su tražili pomorske puteve preko Arktika.
Stanovništvo i geografija
[uredi | uredi izvor]Unutar Arktičkog kruga živi relativno malo ljudi, zbog izrazito hladne klime, ali ipak puno više nego na južnom Antarktičkom krugu.[4][5] Najbrojnije su 3 zajednice unutar Rusije: Murmansk (325.100 stanovnika), Krasnojarski kraj Noriljsk (135.000) i Vorkuta (85.000). Zatim sledi Tromse u Norveškoj (68.000). Za razliku od toga najbrojnija severnoamerička zajednica unutar Arktičkog kruga je Sisimiut na Grenlandu, koji ima svega 5000 stanovnika, a na čitavom prostoru Kanade i Sjedinjenih Američkih Država najveće naselje je Utkiagvik na Aljaski sa 4000 stanovnika.
Arktički krug prolazi preko teritorija osam država: Norveške, Švedske, Finske, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država (Aljaska), Kanade, Danske (Grenlanda) i Islanda (samo malo ostrvo Grimsej).
Počevši od nultog meridijana, prema istoku Arktički krug prolazi kroz;
-
Globus severnog polarnog kruga na ostrvu Vikingen koji obeležava Arktički krug u Norveškoj
-
Oznaka Arktičkog kruga na ostrvu Grimsej na Islandu
-
Znak Arktičkog kruga železnicom Unutrašnje linije, Švedska
-
Znak Arktičkog kruga u Republici Kareliji, Rusija
-
Znak Arktičkog kruga od Jamalo-neneckog autonomnog okruga, Rusija
-
Znak u Jakutskoj republici, Rusija
Vidi još
[uredi | uredi izvor]- Južni polarnik ili Antarktički polarni krug
- Letnja dugodnevica
- Zimska kratkodnevica
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „Arctic Circle”. Arhivirano iz originala 11. 10. 2008. g. Pristupljeno 3. 10. 2017.
- ^ a b Liddell, Henry; Scott, Robert. „Arktikos”. A Greek–English Lexicon. Perseus Digital Library.
- ^ a b v g „Arctic Circle” (na jeziku: engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 9. 04. 2012.
- ^ Nuttall, Mark (2004). Encyclopedia of the Arctic Volumes 1, 2 and 3. Routledge. str. 115. ISBN 978-1579584368.
- ^ Marsh, William M.; Kaufman, Martin M. (2012). Physical Geography: Great Systems and Global Environments. Cambridge University Press. str. 24. ISBN 978-0-521-76428-5.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- ACIA, 2004 Impacts of a Warming Arctic: Arctic Climate Impact Assessment. Cambridge University Press.
- IPCC, 2007: Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change (Solomon, S., D. Qin, M. Manning, Z. Chen, M. Marquis, K.B. Averyt, M. Tignor and H.L. Miller (eds.)). Cambridge University Press, Cambridge, United Kingdom and New York, NY, USA, 996 pp.
- NOAA's annually updated Arctic Report Card tracks recent environmental changes.
- National Aeronautics and Space Administration. Arctic Sea Ice Continues to Decline, Arctic Temperatures Continue to Rise In 2005 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. februar 2011). Accessed September 6, 2007.
- National Snow and Ice Data Center. All About Sea Ice. Accessed October 19, 2007.
- National Snow and Ice Data Center. Cryospheric Climate Indicators: Sea Ice Index. Accessed September 6, 2007.
- National Snow and Ice Data Center. NSIDC Arctic Climatology and Meteorology Primer Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. januar 2013). Accessed August 19, 2007.
- Przybylak, Rajmund, 2003: The Climate of the Arctic, Kluwer Academic Publishers, Norwell, MA, USA, 270 pp.
- Serreze, Mark C.; Hurst, Ciaran M. (2000). „Representation of Mean Arctic Precipitation from NCEP–NCAR and ERA Reanalyses”. Journal of Climate. 13 (1): 182—201. Bibcode:2000JCli...13..182S. doi:10.1175/1520-0442(2000)013<0182:ROMAPF>2.0.CO;2 .
- Serreze, Mark C. and Roger Graham Barry, 2005: The Arctic Climate System, Cambridge University Press, New York, 385 pp.
- UNEP (United Nations Environment Programme), 2007: Global Outlook for Ice & Snow Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. jun 2007), Chapter 5 Arhivirano 2007-06-13 na sajtu Library of Congress Web Archives|Web Archives.
- United States Central Intelligence Agency, 1978: Polar Regions Atlas, National Foreign Assessment Center, Washington, DC, 66 pp.
- USSR State Committee on Hydrometeorology and Environment, and The Arctic and Antarctic Research Institute (chief editor A.F. Treshnikov), 1985: Atlas Arktiki (Atlas of the Arctic), Central Administrative Board of Geodesy and Cartography of the Ministerial Council of the USSR, Moscow, 204 pp (in Russian with some English summaries). [Gosudarstvennый Komitet SSSR po Gidrometeorologii i Kontrolю Prirodnoй Sredы, i Ordena Lenina Arktičeskiй i Antarktičeskiй Naučno-Issledovatelьskiй Institut (glavnый redaktor Trešnikov A.F.), 1985: Atlas Arktiki, Glavnoe Upravlenie Geodezii i Kartografii pri Sovete Ministrov SSSR, Moskva, 204 str.]
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Terra Incognita: Exploration of the Canadian Arctic—Historical essay about early expeditions to the Canadian Arctic, illustrated with maps, photographs and drawings
- Temporal Epoch Calculations ©2006 by James Q. Jacobs Download: Epoch v2009.xls (modify D4)
- Useful constants" See: Obliquity of the ecliptic