Сликовни кључ тарота

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slikovni ključ tarota
Naslovna strana prvog izdanja iz 1911. godine
Nastanak
AutorArtur Edvard Vejt
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Sadržaj
TemaProricanje tarotom
Izdavanje
Izdavanje1910/1911
IzdavačWilliam Rider & Son

Slikovni ključ tarota je vodič za proricanje tarota, sa tekstom A. E. Vejta i ilustracijama Pamele Kolman Smit . Knjiga je objavljena paralelno sa Rajder-Vejt tarot špilom, a slikovna verzija (objavljena 1910, datirana 1911) [1] je pratila uspeh špila i Vejtovog (neilustrovanog 1909. godine) teksta Ključ tarota.[2] Vejt i Smit su bili članovi Hermetičkog reda Zlatne zore. Vejt je bio veoma zabrinut za tačnost simbola korišćenih u špilu, i detaljno je istraživao tradicije, tumačenja i istoriju porekla i značenja karata.

Knjiga (koju je sam Vejt nazvao „monografijom“) sastoji se iz tri dela.

  1. Deo I, „Veo i njegovi simboli“, je kratak pregled tradicionalnih simbola povezanih sa svakom kartom, praćen istorijom Tarota . Vejt je odbacio kao neosnovano verovanje da je tarot egipatskog porekla, i primetio da ne postoje dokazi o kartama pre 15. veka.
  2. Deo II, „Doktrina o velu“, sadrži 78 crno-belih ploča sa Smitovim ilustracijama za špil Rajder–Vejt i diskusiju o jedinstvenim simbolima odabranim za svaku kartu. Vejt se oslanjao na raniji tarot francuskog okultiste Elifasa Levija, ponekad zadržavajući njegove promene u tradicionalnom špilu (kao kod karte Kočija, koju i Vejt i Levi prikazuju kako vuku dve sfinge, umesto konja), ponekad ga kritikujući (kao sa kartom pustinjaka, za koju je Vejt mislio da je Levi pogrešno protumačio).
  3. Deo III, „Spoljne metode proročišta“, bavi se pitanjima proricanja sa kartama, uključujući opis čuvenog tarota keltskog krsta, čiji je knjiga pomogla da se popularizuje.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The Pictorial Key to the Tarot”. House of White Tarot Museum & Research Library. Pristupljeno 17. 2. 2020. 
  2. ^ „The Key to the Tarot”. House of White Tarot Museum & Research Library. Pristupljeno 17. 2. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]