Slobodan Kojić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slobodan Kojić
Lični podaci
Puno imeSlobodan Kojić
Datum rođenja(1944-08-31)31. avgust 1944.(79 god.)
Mesto rođenjaKikinda,

Slobodan Kojić (Kikinda, 1944) srpski je vajar, redovni profesor na Fakultetu likovnih umetnosti na Cetinju i direktor Centra za likovnu i primenjenu umetnost Tera u Kikindi.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Diplomirao je 1971. godine na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, odsek vajarstvo. Na istoj Akademiji je 1974. godine završio postdiplomske studije u klasi profesora Miodraga Popovića.

Stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Vajarski opus Slobodana Kojića počinje sedamdesetih godina prošlog veka. Učestvovao je na brojnim kolektivnim izložbama u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i u inostranstvu. Autor je samostalnih izložbi u Beogradu (1985. u galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta i 1990. u Galeriji likovnih umetnosti Kulturnog centra), Zagrebu (1987. u Salonu galerije Karas), Novom Sadu (1994. godine u galeriji „Zlatno oko“). Učestvovao je na sledećim simpozijumima i kolonijama: Internacionalni simpozijum Tera (Kikinda), Borska likovna kolonija Bor – Bakar (Bor), Internacionalni simpozijum skulpture „Nanto Pietra“ (Venecija), Apatinski vajarski susret „Meander“ (Apatin). Oprobao se u radu različitim materijalima: mermeru, bronzi, drvetu, uglju, kamenu, glini.[1][2]

Skulpture na javnim mestima[uredi | uredi izvor]

Najznačajnije izvedene i postavljene skulpture na javnim mestima su:

  • Veliki reljef, terakota, ispred gradske pivnice, Zrenjanin
  • Porodica, fontana u bronzi, Kikinda
  • Spomenik kikindskim internircima u Norveškoj, mermer, Kikinda
  • Veći broj skulptura u dvorištu ateljea Tera, terakota, Kikinda
  • Spomenik mokrinskom partizanskom odredu, mermer, Mokrin
  • Spomenik Bratstvo i jedinstvo, mermer, Banatska Topola
  • Skulptura u terakoti, Novi Sad
  • Skulptura u drvetu, Banjaluka
  • Skulptura u kamenu, Vićenca
  • Skulptura u terakoti, Venecija

Autor je i većeg broja bista posvećenih javnim ličnostima i revolucionarima.

Skulpture u zbirkama[uredi | uredi izvor]

Kojićeve skulpture nalaze se i u zbirkama Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, Savremene galerije u Zrenjaninu, Galeriji savremene umetnosti Narodnog muzeja u Kikindi, Centru za likovnu i primenjenu umetnost Tera u Kikindi, Savremenoj galeriji u Pančevu, Muzeju mira u Španiji, Gradskoj kući u Izraelu, u muzejima i galerijama u bivšim republikama SFRJ i privatnim kolekcijama u Japanu, Italiji, Norveškoj, Izraelu, Španiji, SAD.

Tera[uredi | uredi izvor]

1982. godine, Slobodan Kojić, pokrenuo je simpozijum skulpture u terakoti - Tera. Simpozijum ima internacionalni karakter. Jedinstvenost ovog simpozijuma ogleda se u tome što je ovo jedini simpozijum skulpture velikog formata u terakoti. Od osnivanja, Kojić je na čelu simpozijuma, odnosno Centra za likovnu i primenjenu umetnost Tera, pod čijim okriljem se simpozijum održava.[3]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • 1984. Nagrada ULUV-a za skulpturu, Novi Sad
  • 1987. Nagrada kritike na VIII jugoslovenskom bijenalu male plastike, Murska Sobota
  • 1988. III nagrada na Internacionalnom simpozijumu skulpture u kamenu „Nanto Pietra“, Venecija
  • 1989. Nagrada za skulpturu na V Pančevačkoj izložbi jugoslovenske skulpture
  • 1990. Nagrada Fonda za finansiranje kulture Beograda
  • 1990. Nagrada za najbolju samostalnu izložbu
  • 1993. Nagrada „Iskra kulture“ KPZ Vojvodine
  • 1993. Nagrada XXXIV oktobarskog salona, Beograd
  • 1994. Nagrada za najbolju izložbu „Zlatno oko“
  • 2014. Nagrada Sava Šumanović[4]

Član je Udruženja likovnih umetnika Srbije i Udruženja likovnih umetnika Vojvodine. Živi u Kikindi.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Virtuelni grad; Izložba reljefa i skulptura Slobodana Kojića”. Arhivirano iz originala 10. 07. 2015. g. Pristupljeno 08. 07. 2015. 
  2. ^ „Belart; Nagrada Sava Šumanović za 2014. Slobodanu Kojiću”. Arhivirano iz originala 10. 07. 2015. g. Pristupljeno 08. 07. 2015. 
  3. ^ „Radio Kikinda; Simpozijum Tera”. Arhivirano iz originala 10. 07. 2015. g. Pristupljeno 08. 07. 2015. 
  4. ^ Beograd, Beta, N1 (2021-03-25). „Urošu Đuriću nagrada "Sava Šumanović". N1 (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-26. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vesna Majher - Kazivanja i iskazi srpskih vajara (pp. 236), Beograd 2006.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]