Pređi na sadržaj

Sredčani

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sredčani
Etničke grupe Slovena muslimana na jugozapadu Kosova i Metohije sa maternjim južnoslovenskim dijalektima.
Ukupna populacija
oko 7500[1]
Regioni sa značajnom populacijom
Sredska župa, Kosovo i Metohija, Srbija
Jezici
sredski govor prizrensko-južnomoravskog dijelaketa srpskog jezika,
bošnjački jezik
Religija
islam
Srodne etničke grupe
Goranci, Podgorci i Srbi

Sredčani, sopstveni naziv Našinci, južnoslovenska su muslimanska etnoreligijska grupa koja naseljava istorijsku regiju Sredčka. Predstavljaju jednu od tri grupe islamizovanih Slovena južne Metohije, uz Gorance i Podgorce.[2] Procjenjuje se da ima oko 7500 Sredčana.[1]

Kao podetničku grupu, Sredčane odlikuju sljedeće karakteristike: određen kompaktan areal, posebna kulturna i svakodnevne obilježja, svijest o regionalnoj samobitnosti i svijet o različitosti od drugih etničkih grupa, prisustvo jedinstvenog ličnog naziva. Osnovne osobine Sredčana (kao i bliskih Goranaca i Podgoraca) jesu njihova pripadnost islamu, po čemu se ova grupa razlikuje od pravoslavnih Srba, i upotreba južnoslovenskog govora, po čemu se razlikuju od muslimanskih Albanaca.[3]

Takođe, izraz „Sredčani” se može koristiti kao etnohoronim, odnosno primjenjivati se na sve stanovnike Sredačke župe, bez obzira na nacionalnu pripadnost — pravoslavne Srbe, Albance, Turke itd.

Areal i brojnost[uredi | uredi izvor]

Sredčani, zajedno sa njima bliskim Gorancima i Podgorcima, pripadaju izvornom slovensko-muslimanskom stanovništvu Kosova i Metohije, za razliku od slovensko-muslimanskih zajednica, koje su na teritoriju Kosmeta doselile relativno skoro.[4]

Osnovni areal Sredčana je Sredačka župa, koja se nalazi na sjevernim padinama Šar planine. Od trinaest sela u Župi, osam je skoro potpuno sredčansko (Gornje Ljubinje, Gornje Selo, Lokvica, Manastirica, Nebregošte, Donje Ljubinje, Planjane i Rečane). Pored njih, Sredčani čine značajan dio stanovništva u selu Drajčići, a manjina su u albanskom selu Mušnikovo.[5]

Nacionalni sastav sredčanski sela prema popisu stanovništva na Kosovu i Metohiji 2011. koji su sprovele Privremene institucije samouprave:[1]

Sela Nacionalni sastav
Albanci Srbi Turci Bošnjaci Drugi Ostali
Gornje Ljubinje _ _ _ 1873 44 1925
Gornje Selo 12 9 _ 268 3 292
Drajčići 28 26 _ 95 _ 151
Lokvica 1 5 _ 330 _ 339
Manastirica _ _ _ 1106 _ 1107
Mušnikovo 900 47 _ 143 4 1133
Nebregošte 1 _ _ 577 _ 579
Donje Ljubinje 5 _ _ 1178 17 1227
Planjane 11 4 7 1080 _ 1104
Rečane 2 _ 2 944 2 951

Do 1990-ih Sredčani su se na popisima stanovništva izjašnjavali kao Muslimani ili Albanci, a sada se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Prema popisu stanovništva u Jugoslaviji iz 1991, u Sredačkoj župi se 8825 ljudi (75,1%) izjasnilo po nacionalnoj pripadnosti kao Muslimani, a kao maternji jezik navelo srpski.[6] prema popisu stanovništva na Kosovu i Metohiji 2011. koji su sprovele Privremene institucije samouprave, oko 7,5 hiljada ljudi u selima Sredačke župe se izjasnilo kao Bošnjaci.[1] Teško je utvrditi tačan broj Sredčana, jer se u popisima mogu izjašnjavati i kao Srbi, i Turci, i Albanci.[a] To se prije svega odnosi na Sredčane koji žive u drugim dijelovima Kosova i Metohije,[b] a u užu Srbiju i druge zemljama odliv mjesnog stanovništva iz sredačkih sela dešava se konstantno (vrhunac je bio na prelazu 1960-ih u 1970-e, početkom 1990-ih i u periodu poslije 1999. godine). Osim toga, značaj dio stanovništva Sredačke župe nije obuhvaćen popisom, jer ne živi stalno u svojim selima, dok radi u raznim zemljama zapadne Evrope.[7]

Crni vrh, planinski vrh Šar-planine. Nalazi se na jugu Sredačke župe.

Sredčanima koji žive u Sredačkoj župi su susjedi pravoslavni Srbi, koji govore istim dijalektom.[2] Zbog visokog nataliteta među muslimanima u proteklih sto godina, broj Sredčana karakteriša stalni rast, dok se broj pravoslavnih Srba stalno smanjuje, uključujući i zbog migracije u užu Srbiju, naročito poslije 1999. godine. Do danas, srpsko stanovništvo je gotovo potpuno napustilo Sredačku župu.[8]

Istorija obrazovanja[uredi | uredi izvor]

Ogromna većina Sredčana su potomci autohtonog srpskog stanovništva ovog kraja. Očuvanje srednjovjekovnih toponima i mikrotoponima Sredačke župe[v] ukazuje na kontinuitet srednjovjekovnog srpskog i savremenog slovensko-muslimanskog stanovništva ovog kraja.[9] Komponente sredčanske etničke grupe su i u malom broju Sloveni doseljeni u Župu, i doseljenici, vjerovatno neslovenskog porijekla.[8]

Nakon osmanskog osvajanja južnoslovenskih zemalja, željada ostanu na svojoj zemlji i prilagode se novim uslovima života, primorala je dio hrišćanskog stanovništva da prihvati muslimansku vjeru — od sredine 15. vijeka počinje proces postepene islamizacije Slovena južne Metohije. U Sredačkoj župi prelazak hrišćanskih Slovena na muslimansku vjeru trajao je duže nego u Podgori, koja je islamizovana u 18. vijeku, i Gori koja je islamizovana do 19. vijeka. Npr. porodica Vujić iz Lokvice prešla je na islam tek početkom 20. vijeka. Proces islamizacije u Župi još nije završen — potpuno muslimanska sela su postala samo planinska sela koja se nalaze bliže granici sa Gorom i Opoljem. Stanovništvo u dolini rijeke Bistrice ostalo je pravoslavno (sada je značajan dio pravoslavnih Srba napustio Sredačku župu).

Prihvatanjem islama, Sredčani su zadržali dio predislamske tradicije i običaja, dijelom vezanih za hrišćanski kalendar, što ih donekle razlikuje od susjednih muslimanskih Albanaca.

Uprkos tome što je islamizacija omogućila dalju albanizaciju, i uprkos nekim elementima prisilne albanizacije primjećenih kroz istoriju Kosova i Metohije, Sredčani su do danas sačuvali i stabilno zadržali svoje matične govore i ne prihvataju albansku samosvjest,[10] dok se npr. susjedno slovensko stanovništvo u Opolju, poslije prihvatanja islama, postepeno potpuno albanizovala, prihvatajući i albanski jezik.[11] Jedino selo u Sredačkoj župi, u kome su Sloveni potpuno albanizovali je Stružje, selo na granici sa Opoljem — poslije doseljavanja Albanaca u selo u 18. vijeku, Sloveni su postali etnička manjina, što je doprinijelo njihovoj brzoj asimilaciji.[8]

Među Bošnjacima na Kosovu i Metohiji sve se više šire ideje o bogumilskoj osnovi Slovena muslimana. Postoje verzije o porijeklo slovensko-muslimanskih etničkih grupa kroz slovenizacija mjesnog vlaško-aromunskog ili čak turskog stanovništva.[12]

Etnička samosvjest[uredi | uredi izvor]

I sami predstavnici Sredčana i istraživači ove etničke grupe nema jedinstveno mišljenje o tome da li su Sredčani podetnička grupa neke velike etničke grupe (i ako jesu, koje?) ili predstavljaju neku vrstu zasebnog etničkog identiteta ili čak nezavisnu etničku grupu (često zajedno sa Gorancima i Podgorcima).[13]

Nakon što je u Jugoslaviji obrazovan takav etnos, kao što su Muslimani, i dobio zvanično priznanje 1963,[14] Sredčani su počeli sebe smatrati dijelom Muslimana zbog sličnosti jezika i islamske vjeroispovijesti. Devedesetih većina Muslimana počela se izjašnjavati kao Bošnjaci, a bošnjački etnonim usvojili su i Sredčani.[15] Konkretno, na popisu stanovništva na Kosovu i Metohiji 2011. koje su sprovele Privremene institucije samouprave, Sredčani su se izjasnili uglavnom kao Bošnjaci.[1] Istovremeno, muslimanski Sloveni Kosova i Metohije ističu svoje razlike od ostalih Bošnjaka, ističujući da pripadaju posebnoj „zajednici kosovskih Bošnjaka” sa svojim jezikom i kulturom.

Za Sredčane ostaje nepromijenjena regionalna samosvijest, koja im se čini najvažnijom — Sredčani sebe nazivaju ili „Našinec” (pridjev „našinski”) ili „Srečanin” („Žuljanin”), ponekad u zavisnosti od mjesta prebivališta „Ljubinec” (iz Gornjeg ili Donjeg Ljubinja), „Nebregoštanin” (iz Nebregošta), „Rečanec” (iz Rečana) itd. ili jednostavno „Mi iz Župe”. Naziv „Župljanin” među muslimanskim dijelom Sredačke župe javio se poslije 1999, isključivo da bi razlikovao Srbe Sredčane, sa kojim je dio muslimanskih Sredčana živio u mješovitim selima do 1999. godine.[16] Pravoslavni Srbi su, ipak, odnedavno muslimanske Sredčane, kao i Gorance i Podgorce, počeli da nazivaju Torbešima, baš kako se naziva slovensko-muslimansko stanovništvo u zapadnoj Sjevernoj Makedoniji. Mali dio Sredčana je usvojio ovaj etnonim i ponekad ga koristi u međusobnoj komunikaciji.[17]

Pripadnost širem etnotipu kod Sredčana može da se promijeni — trenutno većina Sredčana sebe smatra Bošnjacima, u određenoj situaciji moguće je njihovo srpsko, makedonsko ili bugarskom samoopredjeljenje. Pa čak ne mora biti ni slovensko — može biti tursko ili albansko samoopredjeljenje. Često se pitanje etničke pripadnosti rješava sa pragmatične tačke gledišta, dolaskom u užu Srbiju, Sredčani se mogu smatrati Srbima, a dobijanjem bugarskog državljanstva (radi mogućnosti putovanja i života u zemljama EU) mogu se smatrati Bugarima.[18]

Promjenu etničkog samoopredjeljenja pod uticajem spoljnih faktora pokazuju rezultati popisa u Sredačkoj župi: većina Sredčana se 1948. izjasnila kao Albanci; 1953. — 40,8% kao Albanci, 14,2% kao Turci, 11,2% kao neopredjeljeni Jugosloveni; 1961. — Sredčani su počeli da se izjašnjavaju kao Muslimani; 1981. — pod pritiskom albanskih vlasti, većina Sredčana se izjasnila kao Albanci; 1981. 70% Sredčana i 1991. 75,1% se izjasnilo kao Muslimani; 2012. većina Sredčana se izjasnila kao Bošnjaci.[19]

Etničku, kao i lingvističku pripadnost slovensko-muslimanskih grupa južne Metohije istraživači iz Srbije, Sjeverne Makedonije i Bugarske, najčešće određuju kao srpsku, makedonsku ili bugarsku.[20] Pokrajinske vlasti Kosova i Metohije predvođene Albancima su u raznim vremenima pokušavale da Slovene muslimane evidentiraju kao Albance.[21]

Slovenska jezička zajednica i suprotstavljenost drugim etničkim grupama izražava se i u tome što Sredčani sklapaju brakove najčešće unutar svoje grupe, dok rjeđe stupaju u brak sa predstavnicima drugih slovensko-muslimanskih grupa, a vrlo rijetko sa predstavnicima drugih etničkih grupa (poželjnije sa Turcima, nego sa Albancima).[22]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Glavno sredstvo komunikacije među stanovnicima Sredačke župe i dalje su sredčanski govori — sami Sredčani ih zovu „našenski”. Uobičajen naziv je i „sretečski”, naročito kod Srba, a poslije 1999. sve češće se koristi naziv „župljanski” ili „župski”.[23] Osnova sredčanskih govora je prvenstveno srpska, tvorbene morfeme su u osnovi makedonske. Nema oštrih razlika u govoru pravoslavnih i muslimanskih zajednica u Sredačkoj župi — govore istim dijalektom.[2] Međutim, postoje neke karakteristike. Tako se u govorima određenih planinskih muslimanskih sela u Sredačkoj župi (Manastirica, Gornje i Donje Ljubinje, Nebregošte) primjećuje uticaj međudijalekatskih kontakata sa goranskim govorima. O takvim kontaktima nema trgova u govorima sela koja se nalaze bliže Prizrenskoj Bistrici, gdje živi pravoslavno stanovništvo Sredačke župe.[24]

Atanasije Seliščev, koji je proučavao slovenske dijalekte u Makedoniji u prvoj polovini 20. vijeka, primjetio je da govor stanovništva Sredačke župe (zajedno sa Siriničkom župom) karakterišu osobine dvije jezičke grupe: srpske i bugarske, naročito bugarsko-makedonske.[25]

Sredčani stabilno čuvaju svoje matične dijalekte u svakodnevnom životu. Nastava u školama Sredačke župe odvija se na bošnjačkom jeziku (ranije na srpskom sa ekavskim izgovorom, koja je bliža Sredčanima). Samo u selu Mušnikovo, djeca Sredčana uče na albanskom. Uvođenje, nakon uspostavljanja proktetorata UN na Kosovu i Metohiji 1999, nastave na bošnjačkom jeziku kao alternative nastavi na srpskom[g] doprinosi očuvanju slovenske samosvijesti i maternjeg jezika kod većine slovenskih muslimana Kosova i Metohije. Nastavne planove i programe za određeni broj školskih predmeta na bošnjačkom pripremali su uglavnom nastavnici kosmetski Bošnjaci. Neki od udžbenika su objavljeni na osnovu ovih planova, neki su prevedeni sa albanskog, a neki donijeti iz Bosne i Hercegovine. Bošnjačke škole na Kosovu i Metohiji kombinovale su albanski nastavni plan i program na Kosmetu i bošnjački nastavni plan i program u Bosni i Hercegovini. Što se tiče književnog standarda, kosmetski Bošnjaci se orijentišu na bošnjački jezik, koji funkcioniše kod Bošnjaka u BiH. Sticanje visokog obrazovanja na bošnjačkom jeziku na KiM je ograničeno, pa Sredčani po završetku srednje škole napuštaju regiju radi daljeg školovanja, čak i ako su se obrazovali na albanskom jeziku. U Sredačkoj župi praktično nema bilingvista koji istovremeno govore južnoslovenskim dijalektima i albanskim jezikom. Veb-sajtovi Sredčana najčešće su dizajnirane na štokavskom narječju sa kombinacijom različitih normi srpskog ili bošnjačkog jezika. Bošnjački jezik se koristi tokom bogosluženja u džamiji.[26]

Stvaranje književnih djela i publikacija narodnog stvaralaštva u Sredačkoj župi odvije se kako na bošnjačkom, tako i na sredačkim govorima. Na mjesnom govoru Miftar Adžemi, rodom iz sredačkog sela Donje Ljubinje, objavio je knjigu narodnih priča „Kažuenje” i knjigu narodnih pjesama „Poanje”. Pored toga, Adžemi je stvorio sopstvenu verziju pisma, koju je nazvao „našinica”, za sredčanski i goranski govor.[27] Azir Kuliči (Adžo) iz sela Manastirica objavio je nekoliko zbirki poezije na maternjem govoru, od kojih se ističe zbirka „Pod vrhova od Šar-planina”. Uzair Ajradini je objavio roman i nekoliko knjiga poezije, a na sredačkom govoru je objavljena samo jedna knjiga „Sluza u slunce”. Rešat Fazli je objavio roman „Kletva”, a Mehmed Salković je izdao roman „Put bez povratka” sa dijalozima na mjesnom govoru. Sredčanska poezija, uz goransku i bošnjačku poeziju, objavljena je u antologiji bošnjačke poezijie Kosova i Sandžaka „Bijel behar”, koju je sastavio Alija Džogović.[28]

Sredčanski govor karakteriše široka rasprostranjenost leksičkih orijentalizama. U poređenju sa goranskim govorima, orijentalizmi su u manjoj mjeri zabilježeni u sredčanskim govorima.[12]

Sredčanski govori su ujedinjeni zajedničkim izoglosama sa susjednim govoima Slovena muslimana — goranskim i podgorskim. Zajedničke izoglose su nastale uglavnom pod uticajem dijalekata sjeverozapadne Makedonije. Širenju dijalekatskih obilježja u slovenskim govorima južne Metohije doprinijeli su bliski jezički kontakti koji su povezivali različite grupe Slovena zbog njihove konfesionalne zajednice i slične pastirske prirode privrede. Najuočljivije razlike između sredačkih govora i ostalih govora južne Metohije vezane su za njihovu genezu. Ako je osnova sredačkih govora prizrensko-južnomoravski sa makedonskim obilježjima u oblasti morfologije, onda su goranski govori zasnova na obilježjima zapadnomakedonskog dijalekta, a u podgorskom govoru osnova je južnometohijski srpski tip sa goranskim uticajem.[29]

U selu Gornje Ljubinje 2001. osnovana je radio-stanica „Radio Astra”, koja emituje programe na bošnjačkom jeziku. Neki programi se emituju i na mjesnim govorima.[30][31]

Folklor[uredi | uredi izvor]

U Sredačkoj župi, krajem devedesetih godina prošlog vijeka, osnovan je folklorni ansambl „Šarski cvijet”. Na repertoaru ove grupe su sredačke pjesme i igre.[32]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Smatrajući sebe Turcima ili Albancima, Sloveni muslimani u svakodnevnom životu zadržavaju svoje izvorne južnoslovenske govore, a njihova djeca često pohađaju škole sa srpskim ili bošnjačkim jezikom nastave.
  2. ^ Naime, u Prizrenu živi 4914 Bošnjaka, a ukupno u opštini Prizren, uključujući Sredačku župu i Podgoru, živi 16.896 Bošnjaka. Nema pouzdanih podataka o tome koji postotak slovensko-muslimanskih grupa čini skrivenu manjinu unutar albanskog i turskog etnosa.
  3. ^ Većina naziva savremenih naselja Sredačke župe pominju se u pismima srpskih vladara iz 14. vijeka kao etnički srpska — ova sela su bila jasno suprotstavljena susjednim albanskim i vlaškim selima.
  4. ^ Albanska zajednica sve muslimana Kosova i Metohije smatra Albancima i insistira na obrazovanju na albanskom jeziku i za Slovene muslimane, kako bi se što prije integrisali u albanski etnos.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Demografski podaci prema opštinama, 2011 (PDF). Priština: Agencija za statistiku Kosova. april 2013. str. 51. Arhivirano iz originala (PDF) 06. 06. 2023. g. Pristupljeno 4. 3. 2023. 
  2. ^ a b v Mladenovič 2004, str. 27—28.
  3. ^ Mladenovič 2012, str. 117.
  4. ^ Mladenovič 2012, str. 116.
  5. ^ Seliщev 1981, str. 410—416; Mladenovič 2012, str. 129—130.
  6. ^ Radovanović 2000, str. 19.
  7. ^ Mladenovič 2012, str. 126—127, 130.
  8. ^ a b v Mladenovič 2012, str. 130.
  9. ^ Mladenovič 2012, str. 124—125.
  10. ^ Mladenovič 2012, str. 118—120.
  11. ^ Radovanović 2000, str. 17.
  12. ^ a b Mladenovič 2012, str. 133.
  13. ^ Mladenovič 2012, str. 115.
  14. ^ Martыnova, Marina (12. 10. 2009). „Problema Kosovo: эtničeskiй faktor”. polit.ru. Polit.ru. Arhivirano iz originala 06. 06. 2023. g. Pristupljeno 7. 6. 2023. 
  15. ^ Mladenovič 2012, str. 117—118.
  16. ^ Mladenovič 2012, str. 124.
  17. ^ Mladenovič 2012, str. 125—126.
  18. ^ Mladenovič 2012, str. 122—123.
  19. ^ Radovanović 2000, str. 20.
  20. ^ Mladenovič 2012, str. 123.
  21. ^ Mladenovič 2012, str. 119.
  22. ^ Mladenovič 2012, str. 122.
  23. ^ Mladenovič 2012, str. 135.
  24. ^ Mladenovič 2004, str. 27—28; Mladenovič 2012, str. 118—119, 129—130.
  25. ^ Seliщev 1981, str. 411—412.
  26. ^ Mladenovič 2012, str. 120—121, 135—139.
  27. ^ Mangalakova, Tanя (7. 4. 2014). „Našenci v Kosovo i Albaniя”. temanews.com. Tema. Arhivirano iz originala 11. 9. 2016. g. Pristupljeno 7. 6. 2023. 
  28. ^ Mladenovič 2012, str. 139—141.
  29. ^ Mladenovič 2012, str. 134—135.
  30. ^ Mladenovič 2012, str. 143.
  31. ^ „O Nama – Radio Astra”. radioastra.info (na jeziku: bošnjački). Pristupljeno 7. 6. 2023. 
  32. ^ Mladenovič 2012, str. 142.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Средчани&oldid=27349023”