Pređi na sadržaj

Škola

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Škola u Republici Kongo

Škola je obrazovno-vaspitna ustanova u kojoj učitelji, nastavnici i profesori, po unapred utvrđenom planu i programu, prenose znanja mlađoj generaciji.[1] Sam prenos znanja mlađoj generaciji može se izvoditi i izvan škole (ustanove) tj. kod kuće u vlastitoj režiji, što bi se nazvalo kućna škola ili školovanje kod kuće. U slučaju kućne škole, samo obrazovanje kod kuće vrše roditelji ili privatni učitelj.

Mada je, pre uvođenja zakona o obaveznom školovanju, obrazovanje već bilo izvođeno kod kuće (posebno u Engleskoj i SAD), ili u okviru crkve ili manastira, u Srbiji, u modernom smislu reči, školovanje kod kuće je alternativa formalnom školovanju u školskim ustanovama (posebno rašireno u razvijenim zemljama Zapada: SAD, Engleska, Kanada, Australija). U zavisnosti od vrste usmerenja razlikuju se opšteobrazovne, stručne i specijalizovane škole. Svako od ovih usmerenja se razlikuje po sadržajima, metodama i tehnikama rada. Prema savremenim shvatanjima, svaka od navedenih škola treba da pruži ona znanja koja će biti funkcionalna u odnosu na buduću profesiju i moguću ulogu pojedinca u životu i razvoju zajednice. Prema svojoj vaspitnoj ulozi, škola se, posle porodice, smatra najvažnijom institucijom u kojoj se odvija proces socijalizacije. Iz navedenih razloga, postoji stalna težnja da se u svim školama, pored pedagoga i psihologa angažuje i socijalni radnik.

Prema vrsti finansiranja odnosno vlasništva škole mogu biti: državne i privatne.[2] Bez obzira na vlasništvo odnosno finansiranje škole moraju biti u skladu sa zakonskom regulativom države u kojoj se nalaze. Rad škole obavlja se po razredima. Svaki razred podeljen je na nekoliko odeljena sa obično dvocifrenim brojem đaka. U toku godine postoje raspusti, a jednu školsku godinu od druge razdvaja najduži, letnji raspust. Prvi dan škole neretko je propraćen svečanim početkom nove godine, a prethode mu pripreme, koje se ogledaju u nabavljanju knjiga i druge neophodne opreme za školu (sveske, pernice, olovke, geometrijski pribor i slično). Prema nivou obrazovanja, koje pružaju, škole se dele na: osnovne škole, srednje škole, visoke škole i fakultete.

Pored osnovnih škola, učenici u datoj zemlji mogu takođe pohađati škole pre i posle osnovnog (elementarnog u SAD) i srednjeg (srednja škola) obrazovanja.[3] Obdanište ili predškolska ustanova pružaju početno školovanje veoma maloj deci (obično uzrasta od 3 do 5 godina). Univerzitet, stručna škola, koledž ili bogoslovija mogu biti dostupni nakon srednje škole. Škola može biti posvećena jednoj određenoj oblasti, kao što je ekonomija ili plesna škola. Alternativne škole mogu da obezbede netradicionalne nastavne programe i metode.

Kritičari škole često optužuju školski sistem da ne uspeva da adekvatno pripremi učenike za njihov budući život,[4] da podstiče određene temperamente dok druge koči,[5] da tačno propisuje učenicima šta da rade, kako, kada, gde i sa kim, čime se potiskuje kreativnost,[6] i korišćenje ekstrinzičnih mera kao što su ocene i domaći zadaci, koji bi inhibirali prirodnu radoznalost i želju dece za učenjem.[7]

Istorija i razvoj

[uredi | uredi izvor]
Platonova akademija, mozaik iz Pompeje.

Koncept grupisanja učenika na centralizovanoj lokaciji za učenje postoji još od antike. Formalne škole postoje barem od antičke Grčke (vidi Akademija), starog Rima (vidi Obrazovanje u starom Rimu), drevne Indije (vidi Gurukul) i drevne Kine (vidi istorija obrazovanja u Kini). Vizantijsko carstvo je imalo uspostavljen sistem školovanja počevši od osnovnog nivoa. Prema Tradicijama i susretima, osnivanje sistema osnovnog obrazovanja počelo je 425. godine nove ere i „... vojno osoblje je obično imalo najmanje osnovnog obrazovanja ...“. Ponekad efikasna i često velika vlada carstva značila je da su obrazovani građani bili neophodni. Iako je Vizantija izgubila veliki deo veličine rimske kulture i ekstravagancije u procesu preživljavanja, carstvo je isticalo efikasnost u svojim ratnim priručnicima. Vizantijski obrazovni sistem se nastavio sve do kolapsa carstva 1453. godine.[8]

U zapadnoj Evropi je tokom ranog srednjeg veka osnovan znatan broj katedralnih škola kako bi podučavali buduće sveštenstvo i administratore, a najstarija katedralna škola još uvek postojeća i koja je kontinuirano radila bila je Kraljevska škola, Kenterberi (osnovana 597. godine). Uporedive tradicije su: Kraljevska škola, Ročester (osnovana 604. godine), Sent Peterova škola, Jork (osnovana 627. godine) i Tetfordska gimnazija (osnovana 631. godine). Počev od 5. veka, širom Zapadne Evrope osnivane su i manastirske škole koje su predavale verske i svetovne predmete.

Mentalni proračuni. U školi S. Račinskog na slici Nikolaja Bogdanova-Belskog. Rusija, 1895.

U Evropi su se univerziteti pojavili tokom 12. veka; ovde je sholastika bila važno oruđe, a akademici su se zvali školarci. Tokom srednjeg veka i većeg dela ranog modernog perioda, glavna svrha škola (za razliku od univerziteta) bila je podučavanje latinskog jezika. To je dovelo do izraza gimnazija (gramatička škola), koji se u Sjedinjenim Državama neformalno odnosi na osnovnu školu, dok u Ujedinjenom Kraljevstvu znači školu koja bira polaznike na osnovu sposobnosti ili naklonosti. Školski plan i program se postepeno proširivao i obuhvatao pismenost na narodnom jeziku i tehničke, umetničke, naučne i praktične predmete.

Obavezno pohađanje škole postalo je uobičajeno u delovima Evrope tokom 18. veka. U Dansko-Norveškoj, ovo je uvedeno još 1739–1741, sa primarnim ciljem da se poveća pismenost almua, odnosno „običnih ljudi“.[9] Mnoge od ranijih javnih škola u Sjedinjenim Državama i drugde bile su jednoučionične škole u kojima je jedan nastavnik predavao za sedam razreda dečaka i devojčica u istoj učionici. Počevši od 1920-ih, jednoupionične škole su konsolidovane u više učionica, a prevoz su sve više obezbeđivali kočije i školski autobusi.

Kao profesija, učiteljska profesija ima nivoe stresa na poslu (WRS)[10] koji su među najvišim od svih profesija u nekim zemljama, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države.[11] Stepen ovog problema se sve više prepoznaje i sistemi podrške se uspostavljaju.[12][13]

Stres ponekad teže utiče na učenike nego na nastavnike, sve do tačke kada se učenicima prepisuju lekovi protiv stresa. Za ovaj stres se tvrdi da je povezan sa standardizovanim testiranjem i pritiskom na učenike da postignu nadprosečne rezultate.[14][15]

Prema jednoj studiji o mentalnom zdravlju iz 2008. koju su sproveli Asošijejtid Pres i mtvU,[16] osam od 10 američkih studenata reklo je da su ponekad ili često doživljavali stres u svom svakodnevnom životu. Ovo je povećanje od 20% u odnosu na anketu pre pet godina. Trideset četiri procenta se osećalo depresivno u nekom trenutku u poslednja tri meseca, 13 procenata je imalo dijagnozu mentalnog zdravlja kao što je anksiozni poremećaj ili depresija, a 9 procenata je ozbiljno razmišljalo o samoubistvu.[16]

Galerija

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Roser, Max; Ortiz-Ospina, Esteban (2019). „Primary and Secondary Education”. Our World in Data. Pristupljeno 24. 10. 2019. 
  2. ^ [1], Ganesh Harpavat, International Schools, on Perseus
  3. ^ „Understanding the American Education System”. www.studyusa.com. Pristupljeno 2022-11-09. 
  4. ^ „Schools don't prepare children for life. Here's the education they really need | Rhiannon Lucy Cosslett”. The Guardian (na jeziku: engleski). 2017-06-12. Pristupljeno 2021-08-04. 
  5. ^ Keogh, Barbara (2009-09-09). „Why it's important to understand your child's temperament”. www.greatschools.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-08-04. 
  6. ^ Robinson, Sir Ken (27. 6. 2006), Do schools kill creativity? (na jeziku: engleski), Pristupljeno 2021-08-04 
  7. ^ „'Schools are killing curiosity': why we need to stop telling children to shut up and learn”. The Guardian (na jeziku: engleski). 2020-01-28. Pristupljeno 2021-08-04. 
  8. ^ Bentley, Jerry H. (2006). Traditions & Encounters a Global Perspective on the Past. New York: McGraw-Hill. str. 331. 
  9. ^ „Leseferdighet og skolevesen 1740–1830” (PDF). Open Digital Archive. Arhivirano iz originala (PDF) 14. 4. 2016. g. Pristupljeno 15. 5. 2014. 
  10. ^ „Work-Related Stress in teaching”. Wrsrecovery.com. Pristupljeno 3. 10. 2009. 
  11. ^ Ross, Genesis R. (2010). Teacher Stress, Burnout and NCLB: The U.S. Educational Ecosystem and the Adaptation of Teachers (MS thesis). Miami University. Pristupljeno 18. 12. 2012. 
  12. ^ „Teacher Support for England & Wales”. Teachersupport.info. Pristupljeno 3. 10. 2009. 
  13. ^ „Teacher Support for Scotland”. Teachersupport.info. Pristupljeno 3. 10. 2009. 
  14. ^ „Survey confirms student stress, but next step is unclear (May 06, 2005)”. Paloaltoonline.com. 6. 5. 2005. Pristupljeno 3. 10. 2009. 
  15. ^ „Children & School Anxiety, Stress Management”. Webmd.com. Pristupljeno 28. 3. 2010. 
  16. ^ a b „mtvU and Associated Press poll shows how stress, war, the economy and other factors are affecting college students' mental health.” (PDF). Half Of Us. 2008-03-19. Arhivirano iz originala (PDF) 2013-02-28. g. 

Literatura

[uredi | uredi izvor]