Himantura uarnak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Himantura uarnak
A stingray with its entire back covered by crowded dark spots, resting on a sandy bottom
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Chondrichthyes
Red: Myliobatiformes
Porodica: Dasyatidae
Rod: Himantura
Vrsta:
H. uarnak
Binomno ime
Himantura uarnak
(Forsskål, 1775) or (J. F. Gmelin, 1789)
World map with blue shading around the periphery of the Indian Ocean, including through the Red Sea to the eastern extreme of the Mediterranean, and eastward to Indonesia and New Guinea, north to Taiwan and south to northern Australia
Rasprostranjenost na mapi sveta
Sinonimi

Raia scherit Bonnaterre, 1788
Raja uarnak Gmelin, 1789
Raja sephen var. uarnak Forsskål, 1775
Raja uarnata Walbaum, 1792
Trygon maculata Kuhl & van Hasselt in Bleeker, 1852
Trygon punctata Günther, 1870

Himantura uarnak vrsta je raže iz porodice žutulja. Naseljava vode Indo-Pacifika od južne Afrike do Tajvana i Australije, a vreme uglavnom provodi na peščanom dnu. Doseže do 2 m u širinu, telo ima disk koji je u obliku dijamanta, dok su peraja prstenasta, a rep dug i bez nabora.

Tokom dana borave na dnu i hrane se pravim košljoribama. Kao i ostale raže, ova vrsta je živahna, embrioni u razvoju se hrane žumancem, a kasnije histotrofom odnosno materičnim mlekom.[2] Ženke nose do pet mladih uglavnom tokom leta.[3] Himantura uarnak se lovi u jugoistočnoj Aziji i delovima Indijskog okeana, koristi se deo njenog mesa, koža i hrskavica.[1][4] Veoma je podložna iscrpljivanju zbog prekomernog ribolova i niske stope reproduktivnosti, a preti joj i degradacija staništa.[5] Shodno tome, Međunarodna unija za zaštitu prirode ocenila je ovu vrstu kao ranjivu.[6][7]

Taksonomija i filogenija[uredi | uredi izvor]

Karsten Nebur objavio je 1775. godine knjigu pod nazivom Descriptiones animalium – avium, amphibiorum, piscium, insectorum, vermium: quæ in itinere orientali observavit, delo njegovog prijatelja, švedskog prirodnjaka Pitera Forskala. U ovoj knjizi Forskal je opisao vrstu Himantura uarnak i nije je svrstao u rodove ili porodice.[8] Nakon njega, mnogi prirodnjaci su pisali o ovoj vrsti, uključujući Dejvida Džordana i Bartona Vorena, koji su je svrstali u porodicu Dasyatidae, 1896. godine.[9][10]

Himantura uarnak dosta je slična sa drugim vrstama raža, koje su morfološki slične i nalaze se u istim porodicama.[11] Postoje neke taksonomske i fizičk razlike, koje Himantura uarnak razlikuju od drugih vrsta, kao što su mrlje po telu.[12][5]

Opis[uredi | uredi izvor]

Disk ove vrste ima dijamantski oblik, širi je od diskova drugih raža, sa glatkim ivicama. Kod mladih primeraka disk je izuzetno dugačak u odnosu na njihovo telo.[13] Oči su im male i prate ih spiralni otvori za disanje, između koji se nalazi kožni nabor. Usta su relativno mala u odnosu na njihovo telo, sa plitkim brazdama na uglovima.[14] Na gonjoj vilici imaju od 26 do 00 zuba, dok je na donjoj od 27 do 44 zuba.[15] Karlična peraja Himantura uarnak su mala i trouglasta.[13] Rep je u obliku biča, izuzetno tanak i dužu od 3,3 do 5 puta od diska. Odrasli primerci Himantura uarnak imaju tamnosmeđe ili žutosmeđe fleke po telu, koje je sive boje pored kičme.[1] Donja strana tela je bleda i bez tufni.[1][2] Mali primerci ove vrste su žutosmeđe boje sa gusto raspoređenim mrljama.[16] Ova vrsta prosečno ima širinu diska do 2 m, dužinu do 6 m, a može da bude teška i do 120 kilograma.[17][2]

Rasprostranjenost i biologija[uredi | uredi izvor]

Himantura uarnak nastanjuje Indo-Pacifik, u rasponu od istočnih voda južne Afrike do Arabijskog poluostrva, preko zapadne obale indijskog potkontinenta do jugoistične Azije, Tajvana, ostrva Riuki i severnih voda Australije.[18] Ova vrsta migrirala je istočno iz Sredozemnog mora preko Sueckog kanala.[19] Danas je ova vrsta uobičajena u vodama jugoistočnog Sredozemlja.[20][21]

Himantura uarnak uglavnom nastanjuje peščana dna u blizini obale u lagunama i oko koralnih grebena, na vodama dubine do 50 m.[22] Ova vrsta tolerantna je na slanu i slatku vodu, često iz mora ulazi u močvarna područja i reke.[23] Iako su zapisi o ovoj vrsti u slatkoj vodi predpostavke, prirodnjaci i naučnici složili su se da ova vrsta ima toleranciju i na slatku vodu.[24] Preferira vode tepmperatura od 23 do 26 °C.[25][19]

Tokom dana ova vrsta je uglavnom neaktivna i provodi vreme odmarajući se nepomično na morskom dnu, ponekad zatrpana u pesku.[26][25][8] U zalivu Šark u zapadnom delu Australije ova vrsta se odmara pojedinačno ili u malim grupama u izuzetno plitkoj vodi. Uglanom se hrane rakovima, škampama, meduzama i pravim košljoribama.[2] U zapadnim vodama Indijskog okeana otrpilike dve trećine ovih primerci se hrani ribom, a drugu najčešću hranu čine škampi i rakovi.[14] Suprotno tome, ova vrsta u vodama Australije hrani se samo rakovima.[27] Poznati paraziti ove vrste su Anthrobothrium loculatum, Dendromonocotyle colorni, Halysiorhynchus macrocephalus, Monocotyle helicophallus, M. multiparous, M. spiremae, Thaumatocotyle australensis i Tylocephalum chiralensis.[2]

Kao i druge raže, ova vrsta je živahna.[28] Embrion koji se razvija u početku se hrani žumancem, a kasnije histotrofom odnosno materičnim mlekom. Ženke rode do pet potomaka tokom leta, nakon jednogodišnjeg gestacijskog perioda. U vodama Južne Afrike tek rođene jedinke imaju od 28 do 30 cm, a seksualno sazrevaju kada im širina di ska bude do 1 m, što odgovara uzrastu od 4 do 5 godina.[7] U Australiji tek rođeni primerci su širine od 21 do 28 cm, a zreli mužjaci u tim vodama prosečno su širine od 82 do 84 cm. Mladi primerci ove vrste značajno se razlikuju od drugih mladih primeraka raža po veličini i obliku diska i pegavosti.[29]

Kontakt sa ljudima[uredi | uredi izvor]

Himantura uarnak snažno se bori kada se upetlja u mrežu ili zakači na udicu, a popularan je kod rekreativnih ribolovaca, koji ga obično puštaju nazad u vodu. Ova vrsta se intezivno lovi samo u jugoističnom delu Azije i u delovima Indijskog okeana na mreže, parangale i udice.[1] U vodama Indonezije, ova vrsta lovi se u velikim količinama. Iskorišćavaju se meso, koža i hrskavica, mada njeno mesto nije previše cenjeno u kulinarstvu. Takođe ima primenu u kineskoj medicini, a njen rep se takođe prodaje.[25]

Međunarodna unija za zaštitu prirode kategorisala je ovu vrstu kao ranjivu zbog male reproduktivne stope, nestanka staništa i neregulisanom ribolovu.[1] Iako ne postoje pouzdani podaci, pretpostavlja se da je broj primeraka Himantura uarnak značajno opao u Tajlandskom zalivu, a da ih je 30% manje u vodama Indonezije od 1980. godine.[23]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ Manjaji Matsumoto; B.M., White & W.T. & Gutteridge, A.N. (2016). „Himantura uarnak”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2016: e.T161692A68629130. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-1.RLTS.T161692A68629130.en Slobodan pristup. 
  2. ^ a b v g d Last, P.R. & J.D. Stevens (2009). Sharks and Rays of Australia (second izd.). Harvard University Press. str. 449–440. ISBN 978-0-674-03411-2. 
  3. ^ Semeniuk, C.A.D. & L.M. Dill (2006). „Anti-Predator Benefits of Mixed-Species Groups of Cowtail Stingrays (Pastinachus sephen) and Whiprays (Himantura uarnak) at Rest”. Ethology. 112: 33—43. doi:10.1111/j.1439-0310.2006.01108.x. 
  4. ^ (2014): Elasmobranch Enthusiasts (Part 1): Modern Husbandry – Space | saltwatersmarts.com. [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. mart 2019). In: Saltwater Smarts. [2]
  5. ^ a b Ferrari, A. & A. Ferrari (2002). SharksNeophodna slobodna registracija. Firefly Books. str. 220. ISBN 978-1-55209-629-1. 
  6. ^ : Reef Lagoon Field Guide | California Academy of Sciences [3]. In: California Academy of Sciences in San Francisco, CA [4]
  7. ^ a b Last, P.R. & Compagno, L.J.V. (1999). „Myliobatiformes: Dasyatidae”. Ur.: Carpenter, K.E. & Niem, V.H. FAO identification guide for fishery purposes. The living marine resources of the Western Central Pacific. Rome: Food and Agricultural Organization of the United Nations. str. 1479—1505. ISBN 978-92-5-104302-8. 
  8. ^ a b Michael, S.W. (1993). Reef Sharks & Rays of the World. Sea Challengers. str. 87. ISBN 978-0-930118-18-1. 
  9. ^ Randall, J.E. & J.P. Hoover (1995). Coastal fishes of Oman. University of Hawaii Press. str. 46. ISBN 978-0-8248-1808-1. 
  10. ^ Salini, J.P.; S.J.M. Blaber & D.T. Brewer (oktobar 1990). „Diets of piscivorous fishes in a tropical Australian estuary, with special reference to predation on penaeid prawns”. Marine Biology. 105 (3): 363—374. doi:10.1007/BF01316307. 
  11. ^ Vijayalakshmi, C. & S. Sarada (6. 6. 1993). „Studies on the new species Anthrobothrium loculatum parasite from Dasyatis (Himantura) uarnak (Forskal)”. Boletín Chileno de Parasitología. 48 (1–2): 12—16. 
  12. ^ Chisholm, L.A.; I.D. Whittington & G.C. Kearn (2001). „Dendromonocotyle colorni sp. n. (Monogenea: Monocotylidae) from the skin of Himantura uarnak (Dasyatididae) from Israel and a new host record for D. octodiscus from the Bahamas”. Folia Parasitologica. 48 (1): 15—20. PMID 11266131. doi:10.14411/fp.2001.004 Slobodan pristup. 
  13. ^ a b Heemstra, E. (2004). Coastal fishes of Southern Africa. NISC and SAIAB. str. 83. ISBN 978-1-920033-01-9. 
  14. ^ a b Vaudo, J.J. & M.R. Heithaus (2009). „Spatiotemporal variability in a sandflat elasmobranch fauna in Shark Bay, Australia”. Marine Biology. 156 (12): 2579–2590. doi:10.1007/s00227-009-1282-2. 
  15. ^ Compagno, L.J.V. & T.R. Roberts (1982). „Freshwater stingrays (Dasyatidae) of Southeast Asia and New Guinea, with description of a new species of Himantura and reports of unidentified species”. Environmental Biology of Fishes. 7 (4): 321—339. doi:10.1007/BF00005567. 
  16. ^ Beverley-Burton, M. & A. Williams (1989). „Merizocotyle icopae, Sp-Nov, and Thaumatocotyle australensis, Sp-Nov, (Monogenea, Monocotylidae) From the Nasal Cavities of Rajiform Elasmobranchs of the Great-Barrier-Reef”. Australian Journal of Zoology. 37 (1): 25—35. doi:10.1071/ZO9890025. 
  17. ^ Forsskål, P.S. (1775). Niebuhr, C, ur. Descriptiones animalium – avium, amphibiorum, piscium, insectorum, vermium: quæ in itinere orientali observavit. ex officina Mölleri. str. 17—18. 
  18. ^ Beveridge, I. & R.A. Campbell (jun 1992). „Redescription of Halysiorhynchus macrocephalus (Cestoda: Trypanorhyncha), a genus newly recorded from the Australasian region”. Systematic Parasitology. 22 (2): 151—157. doi:10.1007/BF00009607. 
  19. ^ a b Smith, J.L.B.; Smith, M.M. & Heemstra, P. (2003). Smiths' Sea Fishes. Struik. str. 139—140. ISBN 978-1-86872-890-9. 
  20. ^ Eschmeyer, W.N. ed. uarnak, Raja Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. februar 2012). Catalog of Fishes electronic version (February 19, 2010). Retrieved on April 8, 2010.
  21. ^ Fricke, R. (2008). „Authorship, availability and validity of fish names described by Peter (Pehr) Simon Forsskål and Johann Christian Fabricius in the 'Descriptiones animalium' by Carsten Niebuhr in 1775 (Pisces)”. Stuttgarter Beiträge zur Naturkunde A, Neue Serie. 1: 1—76. 
  22. ^ Vijayalakshmi, C. & S. Sarada (6. 7. 1995). „Studies on the new species Tylocephalum chiralensis, parasite from Dasyatis (Himantura) uarnak (Förskal) from Chirala coast, Andhra Pradesh, India”. Boletín Chileno de Parasitología. 50 (3–4): 73—75. 
  23. ^ a b Last, P.R. & Manjaji-Matsumoto, B.M. (2008). „Himantura leoparda sp. nov., a new whipray (Myliobatoidei: Dasyatidae) from the Indo–Pacific”. Ur.: Last, P.R.; W.T. White & J.J. Pogonoski. Descriptions of New Australian Chondrichthyans. CSIRO Marine and Atmospheric Research. str. 292–302. ISBN 978-0-1921424-1-2. (corrected) ISBN 1-921424-18-2 (invalid, listed in publication). 
  24. ^ Jordan, D.S. & B.W. Evermann (3. 10. 1896). „The fishes of North and Middle America: a descriptive catalogue of the species of fish-like vertebrates found in the waters of North America, north of the Isthmus of Panama (Part I)”. Bulletin of the United States National Museum. 47: 1—1240. 
  25. ^ a b v Himantura uarnak
  26. ^ : Online Learning Center | Reticulate Whipray - Aquarium of the Pacific [5]. In: Aquarium of the Pacific [6]
  27. ^ „Himantura uarnak ”. CIESM Atlas of Exotic Fishes in the Mediterranean Sea. CIESM. Pristupljeno 21. 1. 2017. 
  28. ^ Borsa, P.; Durand, Jean-Dominique; Shen, Kang-Ning; Irma S.Arlyza; Dedy D.Solihin; Berrebi, Patrick (2013). „Himantura tutul sp. nov. (Myliobatoidei: Dasyatidae), a new ocellated whipray from the tropical Indo-West Pacific, described from its cytochrome-oxidase I gene sequence”. Comptes Rendus Biologies. 336 (2): 82—92. PMID 23608177. doi:10.1016/j.crvi.2013.01.004. 
  29. ^ Measures, L.N.; M. Beverley-Burton & A. Williams (oktobar 1990). „Three new species of Monocotyle (Monogenea: Monocotylidae) from the stingray, Himantura uarnak (Rajiformes: Dasyatidae) from the Great Barrier Reef: phylogenetic reconstruction, systematics and emended diagnoses”. International Journal for Parasitology. 20 (6): 755—767. PMID 2242960. doi:10.1016/0020-7519(90)90009-C. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bone, Quentin; Moore, Richard (2008). Biology of Fishes. Garland Science. ISBN 978-0-203-88522-2. 
  • Moyle, PB & Cech, JJ (2004). Fishes, An Introduction to Ichthyology (5th izd.). Benjamin Cummings. ISBN 978-0-13-100847-2. 
  • Collette, BB (2010) "Reproduction and development in epipelagic fishes" In: Kathleen S Cole, Reproduction and Sexuality in Marine Fishes: Patterns and Processes, pp. 21–64, University of California Press. ISBN 978-0-520-26433-5.
  • Freon, Pierre (1998) Dynamics of Pelagic Fish Distribution and Behaviour: Effects on Fisheries and Stock Assessment, Wiley-Blackwell. ISBN 978-0-85238-241-7.
  • {{cite journal | last1 = Johnsen | first1 = S | year = 2003 | title = Lifting the Cloak of Invisibility: The Effects of Changing Optical Conditions on Pelagic Crypsis1 | journal =
  • Kinzer, J. (1983) Aquarium Kiel: Beschreibungen zur Biologie der ausgestellten Tierarten. Institut für Meereskunde an der Universität Kiel. pag. var.
  • Koli, L. (1990) Suomen kalat. [Fishes of Finland] Werner Söderström Osakeyhtiö. Helsinki. (in Finnish).
  • Laffaille, P., E. Feunteun and J.C. Lefeuvre (2000) Composition of fish communities in a European macrotidal salt marsh (the Mont Saint-Michel Bay, France) Estuar. Coast. Shelf Sci. 51(4):429-438.
  • Landbrugs -og Fiskeriministeriet. (1995). Fiskeriårbogen 1996 Årbog for den danske fiskerflåde Fiskeriårbogens Forlag ved Iver C. Weilbach & Co A/S, Toldbodgade 35, Postbox 1560, DK-1253 København K, Denmark. p 333–338, 388, 389 (in Danish).
  • Linnaeus, C. (1758) Systema Naturae per Regna Tria Naturae secundum Classes, Ordinus, Genera, Species cum Characteribus, Differentiis Synonymis, Locis 10th ed., Vol. 1. Holmiae Salvii.
  • Munroe, Thomas, A. / Collette, Bruce B., and Grace Klein-MacPhee, eds. 2002 Herrings: Family Clupeidae. Bigelow and Schroeder's Fishes of the Gulf of Maine, Third Edition. Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. 111–160. ISBN 1-56098-951-3.
  • Muus, B., F. Salomonsen and C. Vibe (1990) Grønlands fauna (Fisk, Fugle, Pattedyr) Gyldendalske Boghandel, Nordisk Forlag A/S København, (in Danish).
  • Muus, B.J. and J.G. Nielsen (1999) Sea fish. Scandinavian Fishing Year Book Hedehusene, Denmark.
  • Muus, B.J. and P. Dahlström (1974) Collins guide to the sea fishes of Britain and North-Western Europe Collins, London, UK.
  • Reid RN, Cargnelli LM, Griesbach SJ, Packer DB, Johnson DL, Zetlin CA, Morse WW and Berrien PL (1999) Atlantic Herring, Clupea harengus, Life History and Habitat Characteristics NOAA Technical Memorandum NMFS-NE-126, NOAA.
  • Robins, Richard C., Reeve M. Bailey, Carl E. Bond, James R. Brooker, Ernest A. Lachner, et al. 1991 Common and Scientific Names of Fishes from the United States and Canada, Fifth Edition. American Fisheries Society Special Publication, no. 20. American Fisheries Society. Bethesda, Maryland, USA. 183. ISBN 0-913235-70-9.
  • Makris, N; Ratilal, P; Jagannathan, S; Gong, Z; Andrews, M; Bertsatos, I; Godo, OR; Nero, RW; Jech, JM (2009). „Critical Population Density Triggers Rapid Formation of Vast Oceanic Fish Shoals”. Science. 323 (5922): 1734—1737. Bibcode:2009Sci...323.1734M. PMID 19325116. doi:10.1126/science.1169441. 
  • Pepperell J (2011) Fishes of the Open Ocean: A Natural History and Illustrated Guide University of New South Wales Press, ISBN 978-1-74223-267-6.
  • Salvanesa AGV and Kristoffersen JB "Mesopelagic Fishes" In: Encyclopedia of Ocean Sciences, pp. 1711–1717. . doi:10.1006/rwos.2001.0012.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  • Scientists IDs genesis of animal behavior patterns PhysOrg.com
  • One fish, two fish: New MIT sensor improves fish counts PhysOrg.com

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Himantura uarnak na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Himantura_uarnak&oldid=26747148”