Škotsko goveče

С Википедије, слободне енциклопедије

Škotsko goveče
A highland cow on Dartmoor in England
Škotsko goveče u Dartmuru u Engleskoj
Konzervacioni statusDomestikovano
Druga imena
  • dugodlaka brdska goveda
  • dugodlaka škotska goveda
  • severnovisinska goveda
  • škotska visinska goveda
  • škotska brdska goveda
  • zapadnovisinska stoka
Zemlja poreklaŠkotska
Distribucijaširom sveta (najčešće u Škotskoj i SAD)
UpotrebaMeat
Svojstva
Težina
  • Mužjak:
    800 kilograma
  • Ženka:
    500 kilograma
Visina
  • Mužjak:
    106–120 centimetara (3,5–4 ft)
  • Ženka:
    90–106 centimetara (3–3,5 ft)

Škotsko goveče je pasmina ruralne stoke. Ona je nastala na Škotskom gorju i na Spoljnim hebridskim ostrvima Škotske, i ima duge rogove i dugu rutavu dlaku. To je izdržljiva pasmina, uzgajana da podnese neumerene vremenske uslove u regionu. Prva knjiga krda datira iz 1885. godine. Dve različita tipa - manji ostrvski tip, obično crn, i veći kopneni tip, obično sivosmeđ - registrovani su kao jedna pasmina. Ova stoka se uzgaja prvenstveno radi govedine, a izvožena je u više drugih zemalja.[1]

Bikovi mogu težiti do 800 kg (1.800 lb), a krave do 500 kg (1.100 lb). Mleko ima visok sadržaj masnoće, a meso može da sadrži manje holesterola u odnosu na neke druge pasmine goveda

Istorija[уреди | уреди извор]

Brdska stoka, ca. 1890–1900.

Škotsko goveče vodi poreklo od hamitskih dugoroga, koje su u Britaniju doveli neolitski farmeri u drugom milenijumu pre nove ere, dok je stoka migrirala na sever kroz Afriku i Evropu.[2] Škotska goveda su istorijski bila od velikog značaja za ekonomiju, jer je stoka uzgajana prvenstveno radi mesa i prodavana u Engleskoj.[3]

Knjiga krda iz 1885. opisuje dva različita tipa gorskih goveda. Jedan je bio zapadno gorsko goveče, odnosno Kajlo, čiji pripadnici vode poreklom i žive uglavnom u Spoljnim Hebridima, koji su imali oštrije uslove. Ova stoka je obično bila manja, crne boje i, zbog svog robusnijeg okruženja, imala je dugu dlaku.[4][5] Ova stoka je dobila ime po praksi preseljenja. Kajli su uski tesnaci vode, a stoka je terana preko njih da bi stigla na tržište.[3]

Druga vrsta je bila kopnena; ova goveda su obično bila veća, jer su im pašnjaci pružali bogatije hranjive sastojke. Dolazila su u raznim bojama, najčešće sivosmeđoj ili crvenoj.[6] Ovi tipovi su sada ukršteni tako da ne postoji jasna razlika.

Od ranog 20. veka, uzgojni stok je izvožen u mnoge delove sveta, posebno u Australiju i Severnu Ameriku. Procenjuje se da u Velikoj Britaniji danas živi oko 15.000 planinskih goveda.[5]

Škotska[уреди | уреди извор]

Prvobitno su mali farmeri držali škotska goveda kao kućne krave za proizvodnju mleka i mesa.[7] Registar škotskih goveda („knjiga krda”) uspostavljen je 1885. godine. Ovo je najstarija knjiga krda na svetu, što ih čini najstarijom registrovanom stokom na svetu.[8] Iako se grupa goveda uglavnom naziva krdo, grupa gorskih goveda poznata je kao „fold”. To je zato što je zimi stoka držana u otvorenim skloništima od kamena zvanim fold, kako bi se zaštitila od vremenskih prilika tokom noći.[9] U Škotskoj su bili poznati i kao kajloi.[10]

Kraljica Elizabeta je 1954. godine naredila da se škotska goveda čuvaju u zamku Balmoral, gde se i danas drže.[11][12]

Kanada[уреди | уреди извор]

Brdsko govedo je prvi put uvezeno u Kanadu tokom 1880-ih. Donald A. Smit, lord Stratkona iz Vinipega, Manitoba, i Robert Kembel iz Stratklera, Manitoba, uvezli su po jednog bika. U Novoj Škotskoj je takođe bilo planinskih goveda tokom 1880-ih.[13] Međutim, njihov broj je bio mali sve do 1920-ih kada je počeo masovni uzgoj i uvoz.[14] Tokom 1950-ih goveda su uvožena i izvožena iz Severne Amerike. Kanadsko planinsko stočarsko društvo je zvanično registrovan 1964. godine i trenutno registruje sva rasna goveda u Kanadi.[15] Krajem 1990-ih, došlo je do znatne trgovine semenom i embrionima između Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade. Međutim, to je stalo, uglavnom zbog izbijanja BSE (bolesti kravljeg ludila) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Danas se planinska goveda uglavnom nalaze u istočnoj Kanadi.[16] Godine 2001, populacija Kanade i Sjedinjenih Američkih Država zajedno procenjena je na 10,000.[17]:244

Danska[уреди | уреди извор]

Dansko planinsko stočarsko društvo je osnovano 1987. godine da promoviše najbolje prakse za uzgoj i brigu o planinskom govedu, i da promoviše uvođenje ove rase u Dansku.[18]

Finska[уреди | уреди извор]

Klub planinskog goveda Finske osnovan je 1997. Njihove rodovne knjige pokazuju uvoz planinskog goveda u Finsku, koji datira još od 1884. Finski klub navodi da je 2016. godine u Finskoj bilo 13000 planinskih goveda.[19]

Sjedinjene Države[уреди | уреди извор]

Prvi zapis o uvozu planinskog goveda u Sjedinjene Države bio je kasnih 1890-ih.[20] Američko udruženje planinskih goveda je prvi put organizovano 1948. godine kao Američko udruženje uzgajivača škotskih goveda i sada ima oko 1.100 članova.[21]

Tolerantnost na hladnoću[уреди | уреди извор]

Sva evropska goveda se relativno dobro nose sa niskim temperaturama, ali planinsko govedo je opisano kao „skoro jednako otporno na hladnoću kao karibu i irvasi koji žive na Arktiku“.[22] Nasuprot tome, zbog svoje guste dlake, oni su mnogo manje tolerantni na toplotu od goveda zebu, koje su poreklom iz južne Azije i prilagođenа su vrućoj klimi.[23] Brdsko govedo je uspešno uspostavljeno u zemljama gde su zime znatno hladnije od Škotske, kao što su Norveška i Kanada.[24]:200

Društveno ponašanje[уреди | уреди извор]

Krdo poludivljeg planinskog goveda proučavan je tokom perioda od 4 godine. Utvrđeno je da goveda imaju jasnu strukturu i hijerarhiju dominacije, što smanjuje agresivnost. Društveni položaj zavisi od starosti i pola, pri čemu su starija goveda dominantna nad teladima i mlađim govedima, a mužjaci dominantni nad ženkama. Mladi bikovi će dominirati odraslim kravama kada dostignu oko 2 godine starosti. Telad od najbolje rangiranih krava su dobijala viši društveni status, uprkos minimalnoj intervenciji njihove majke. Igra borbe, lizanje i zaskakivanje su viđeni kao prijateljski kontakt.[25][26]

Galerija[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „Highland Cattle Society breed standard”. Highlandcattlesociety.com. Архивирано из оригинала 10. 05. 2015. г. Приступљено 13. 6. 2016. 
  2. ^ Baker, J.R.; Muller, R (1982). Advances in Parasitology. Academic Press. стр. 5. ISBN 978-0-08-058067-8 — преко Google Books. 
  3. ^ а б Dohner, Janet Vorwald (2001). The Encyclopedia of Historic and Endangered Livestock and Poultry Breeds. Yale University Press. стр. 243—5. ISBN 978-0-300-13813-9. 
  4. ^ James Wilson (1909), „ch. VIII The Colours of Highland Cattle”, The Scientific Proceedings of the Royal Dublin Society, Royal Dublin Society 
  5. ^ а б „Highland cattle – Mother Earth News”. Mother Earth News. стр. 4. Приступљено 30. 5. 2015. 
  6. ^ „Highland Cattle USA – The Breed”. Приступљено 11. 9. 2015. 
  7. ^ „NWHCA Highland cattle”. Northwest Highland Cattle Association. Архивирано из оригинала 06. 11. 2016. г. Приступљено 13. 6. 2016. 
  8. ^ „Oklahoma University – Cattle Breeds”. Oklahoma University. 22. 4. 2021. 
  9. ^ „Smallholder Series – Cattle Breeds”. Архивирано из оригинала 26. 09. 2017. г. Приступљено 13. 6. 2015. 
  10. ^ „Highland Cattle Society; the breed”. The Highland Cattle Society. Архивирано из оригинала 29. 11. 2014. г. Приступљено 13. 6. 2016. 
  11. ^ „Highland Cattle at Balmoral Castle”. Архивирано из оригинала 27. 04. 2015. г. Приступљено 7. 6. 2015. 
  12. ^ „Queen to found Highland Cattle fold”. Glasgow Herald. 25. 2. 1954. Приступљено 11. 9. 2015 — преко Google Books. 
  13. ^ „Livestock Conservancy – Highland cattle”. Приступљено 4. 8. 2015. 
  14. ^ „Highland Cattle history in Canada”. Canadian Highland Cattle Society. Архивирано из оригинала 29. 4. 2015. г. Приступљено 28. 4. 2015. 
  15. ^ „Canadian Highland Cattle Society”. Архивирано из оригинала 28. 5. 2015. г. Приступљено 28. 5. 2015. 
  16. ^ „Highland Cattle World – Canada”. Highland Cattle World. Приступљено 28. 5. 2015. 
  17. ^ Janet Vorwald Dohner: The Encyclopedia of Historic and Endangered Livestock and Poultry Breeds. New Haven, Connecticut; London: Yale University Press. 2001. ISBN 0300088809.
  18. ^ „Danish Highland Cattle Society About”. highland-cattle.dk. Архивирано из оригинала 20. 12. 2016. г. Приступљено 4. 12. 2016. 
  19. ^ „SHCC ry”. Suomen Highland Cattle Club ry. (на језику: фински). Приступљено 4. 9. 2016. 
  20. ^ „American Highland Cattle Breed History”. Приступљено 7. 2. 2018. 
  21. ^ „American Highland Cattle Association History”. Приступљено 7. 2. 2018. 
  22. ^ Campbell, John R; Douglas Kenealy, M.; Campbell, Karen L. (2009). Animal Sciences: The Biology, Care, and Production of Domestic Animals (4th изд.). Waveland Press. стр. 299. ISBN 978-1-4786-0821-9. 
  23. ^ Serif, S. M.; Johnson, H. D.; Lippincott, A. C. (март 1979). „The effects of heat exposure (31 °C) on zebu and Scottish Highland cattle”. International Journal of Biometeorology. 23 (1): 9—14. Bibcode:1979IJBm...23....9S. PMID 500248. S2CID 33123426. doi:10.1007/BF01553372. 
  24. ^ Valerie Porter, Lawrence Alderson, Stephen J.G. Hall, D. Phillip Sponenberg (9. 3. 2016). Mason's World Encyclopedia of Livestock Breeds and Breeding, 2 Volume Pack (6th изд.). Wallingford: CABI. ISBN 9781780647944. 
  25. ^ Reinhardt, Catherine; et al. (28. 2. 1985). „Social behaviour and reproductive performance in semi-wild Scottish Highland cattle”. Applied Animal Behaviour Science. 15 (2): 125—136. doi:10.1016/0168-1591(86)90058-4. Приступљено 26. 8. 2015. 
  26. ^ Clutton-Brock, T. H.; Greenwood, P. J.; Powell, R. P. (1976). „Ranks and Relationships in Highland Ponies and Highland Cows”. Zeitschrift für Tierpsychologie. 41 (2): 206—216. PMID 961125. doi:10.1111/j.1439-0310.1976.tb00477.x. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]