Корисник:Milos1999/песак
| Stršljeni | |
|---|---|
| |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Arthropoda |
| Klasa: | Insecta |
| Red: | Hymenoptera |
| Porodica: | Vespidae |
| Potporodica: | Vespinae |
| Rod: | Vespa Linnaeus, 1758 |
Stršljeni (lat. Vespa) su najveće eusocijalne ose, dosežući dužinu od 45 milimetara. Pravi stršljeni sačinjavaju rod Vespa iz porodice osa, te se razlikuju od ostalih osa širinom svoga temena (deo insektove glave iza očiju), koje je proporcionalno veće kod ovog roda; i prednjim kružnim gasterom (deo abdomena iza osinog struka).
Rasprostranjenost[уреди | уреди извор]
Razne vrste stršljena nastanjuju Europu, Aziju, Afriku i Ameriku. Prilagodili su se kako vlažno toploj, tako i suvoj pustinjskoj klimi, no u svakom slučaju trebaju dovoljno topline da bi mogli leteti i preživeti. Zbog toga ih nema u područjima s trajno hladnom klimom.
Hranjenje[уреди | уреди извор]
Stršljeni love insekte, pa tako i pčele, najčešće pred samim ulazom u košnicu. Osim pred košnicom, love pčele i za vreme odlaska ili dolaska na pašu. Uhvaćenu pčelu odnose na obližnje drvo gdje joj iz mednog mehura isišu nektar, a prsne mišiće sažvaču, pomešaju sa slinom te ih tako pretvore u sluzavu kašu kojom hrane svoj pomladak. Navodi se da jedno prosečno veliko društvo od oko 300 do 400 životinja tekom leta ulovi oko pola kilograma plena dnevno. Na taj način, oni uz šišmiše (jer love i noću) značajno doprinose prirodnom uništavanju insekta – štetnika i tako doprinose održavanju i prirodne ravnoteže.
Stršljeni love i noću, za punog mjeseca, ako su noći vedre. Radijus lova im je oko 1500 m od gnezda. Postoji zabluda u pčelarskoj literaturi da se odrasli stršljeni hrane mesom kukaca, naročito pčela. To nije tako, zato jer odrasla jedinka stršljena nije u stanju probaviti krute proteine.
Odrasle jedinke hrane se sokovima drveta i sokovima koje isisaju iz raspucanog voća, te drugim slatkim stvarima koje nađu u prirodi.
Svoje ličinke hrane proteinima, najčešće dijelovima kukaca.
Razmnožavanje[уреди | уреди извор]
Stršljenjake grade na zaštićenim mestima, pod strehom, u šupama ili pod krovovima, u šupljim stablima, od nekoliko katova saća, stanicama okrenutim prema dole. Sve to omotaju s više listova poput papira tankim, sažvakanim drvetom.
Svake godine u proljeće, oplođena ženka koja je prezimila u skloništu, gradi novo gnjezdo i nikada ne useljava u staro, prošlogodišnje.
Opasnost, ubodi[уреди | уреди извор]
Stršljen (prije svega Vespa crabro) može se vrlo dobro braniti, pre svega ako brani leglo. No, opasnost od stršljena za čovjeka i njegove životinje u pravilu se preuveličava, ona je bitno manja nego što se uobičajeno misli (poslovica: „sedam uboda ubija konja, tri čovjeka” sasvim je pogrešna).
Otrov stršljena može se uporediti s onim drugih osa, no po sastavu nije jednak, čak je manje toksičan. No, sam ubod stršljena doživljava se bolnije nego ubod manje ose. Razlog tome je što je u otrovu stršljena veći udeo neurotransmitera acetilholina, supstance koja izaziva osjećaj pečenja. Pored toga, stršljenov žalac je deblji i duži, pa prodire u dublje, osetljivije slojeve kože, što rezultira osećajem veće boli.
Opšte, ubod stršljena nije smrtonosan; mogućom iznimkom moraju se smatrati alergičari, kao uostalom i kod uboda ili ugriza svih drugih insekta. Kod uboda u području usta i grla treba se svakako obratiti doktoru zbog opasnosti od naotecanja i gušenja. Da bi život bio ugrožen, bilo bi potrebno više od 500 intenzivnih stršljenovih uboda. Kako međutim ubada samo oko 10 % stršljenova jednog gnjezda, ovaj broj se nikad ne dosegne.
Ubodi stršljenova gotovo se uvek mogu izbeći uz pažljivo ophođenje. Pored toga, stršljenovi su u pravilu manje nervozni i manje skloni ubadanju nego manje ose istoga područja.
Zaštita stršljena[уреди | уреди извор]
Stršljeni (posebno Vespa crabro) vrlo su ugroženi u Europi. Tako su ih neke europske države uvrstile u crvenu listu ugroženih vrsta. U Njemačkoj su od 1. siječnja 1987. zakonom stavljeni pod posebnu zaštitu, tako da za uništenje stršljenovih gnezda postoji visoka kazna. Za svako preseljenje ili čak uništenje legla neophodna je dozvola uprave za zaštitu okoline, a u tu svrhu uvek se traži i mišljenje stručnjaka.