Fijaker

С Википедије, слободне енциклопедије
Пређи на навигацију Пређи на претрагу

Fijaker je bečki naziv (orginalno njem. Fiaker) za registrovane (numerisane) dvoprežne kočije javnog prevoza, sa kočijašem, koje su se na taj način razlikovale od nenumerisanih Janški kočija (njem. Janschky-Wagen)[1] i jednoprežnih (Comfortables).[2]

Termin fijaker se danas u njemačkom govornom području još uvijek koristi samo u Bavarskoj i Austriji, ali i u Češkoj, Mađarskoj (Fiáker) i po bivšoj Jugoslaviji), dok se po ostalim njemačkim zemljama koristi riječ njem. Droschke.

Istorija[уреди | уреди извор]

Riječ fijaker pojavila se u Beču u 18. vijeku, ona je uvezena iz Pariza, tamo je od 1662. ispred hotela u ulici sv. Fijakra[3] (Rue de Saint Fiacre) bilo stajališe kočija za najam, poduzetnika i trgovca konjima Nikolasa Sovaža, koje su Parižani zbog ulice nazvali fijaker.[2]

U Beču je tridesetak godina kasnije — 1693. izdana je prva licenca za fijaker, tako da ih je oko 1790. već bilo oko 700, tad se uvela i registracija (numeracija kola), a u razdoblju zenita 18601908, bilo je preko 1000 po ulicama.[2]

Kočijaši fijakera su često bili poznati osobenjaci, neki od njih sjajno su zviždali, a neki sjajno pjevali. Njihov godišnji bal — Fiakerball, koji se održava na Pepelnicu svojevremeno je bio veliki bečki društveni događaj, pa ga je ovjekovječio i Rihard Štraus u operi Arabela u liku Fijakermili, ljepotice s tog bala.[2]

Fijakeri na stajalištu ispred Hofburga

Danas su fijakeri samo popularna turistička atrakcija, nudeći nekoliko tura vožnje po istorijskom centru Beča, tako da ih je 1997. bilo 100.[2] Od 1984. i žene mogu voziti fijaker, a od 1998. i fijakeristi moraju imati posebnu vozačku dozvolu.[2]

Fijakeri u ostalim zemljama[уреди | уреди извор]

Fijakeri su bili popularni i u svim ostalim većim gradovima Austrougarske, od Praga, Budimpešte, Zagreba, Sarajeva, Zemuna, Subotice, Petrovaradina, Temišvara, Ljubljane..., tako da su i danas voze turiste po Pragu i Budimpešti.

U Zagrebu je posljednji fijaker kao dio javnog prijevoza saobraćao sve do početka 1960-ih, i uredno čekao putnike namjernike ispred Glavnog kolodvora. Njegov vlasnik bio je Trnjanin, koju je kuću sa štalom imao pored novoizrađene gradske vijećnice na današnjoj Vukovarskoj. On i njegovi konji još su par godina odolijevali modernim vremenima, pa su ih maknuli sa travnjaka ispred vijećnice, tako je nestao posljednji zagrebački fijaker. Od 1990-ih pojavila se želja da se fijakeri ponovno pojave na zagrebačkim ulicama, ali taj put kao turistička atrakcija po uzoru na Beč, te uloge prihvatio se Josip Habric i vozio fijaker po Gornjem gradu, do 2011. kad je umro.[4] Viki Glovacki je opjevao posljednji zagrebački fijaker u pjesmi Zadnji fijaker (kompozitor: Stjepan Mihaljinec, stihovi: Drago Britvić), izvedenoj na Zagrebačkom festivalu 1963. godine.[5]

U Novom Sadu su se fijakeristi zadržali sve do početka 1970-ih. Sombor je zbog pjesme Fijaker stari, vjerovatno grad čiji je simbol — fijaker, ali i tamo je posljednji fijakerist Sanko Milutinović zvani čiča Duca umro 2000. godine.[6]

Fijakeri su se kao moda proširili i izvan granice Austrougarske tokom 19. vijeka, po Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji, Rumuniji, Rusiji, Turskoj... U Beogradu su slično kao i u Zagrebu, posljednji fijakeri vozili do početka 1960-ih.[7]

Fijakeri su bili popularni i u Skoplju, pod imenom — pajton, tako da danas postoji ideja da se bar jedan vrati u saobraćaj kao turistička atrakcija.[8]

Izvori[уреди | уреди извор]

  1. ^ Janschkywagen (na jeziku: njemački). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Fiaker (na jeziku: engleski). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  3. ^ Saint Fiacre (na jeziku: engleski). Catholic Forum Patron Saints Index. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  4. ^ Otišao deda Joža (na jeziku: hrvatski). Večernji list. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  5. ^ Viki Glovacki – Izlozba – Variete (na jeziku: hrvatski). Muzej grada Zagreba. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  6. ^ Sećanje na čika Ducu, poslednjeg somborskog fijakeristu. kodkicoša. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  7. ^ Београд има још кочијаша. Илустрована Политика. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  8. ^ Наскоро пајтон во Скопје (na jeziku: makedonski). Time.mk. Pristupljeno 03. 06. 2012. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]