Akutni diseminovani encefalomijelitis

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Akutni diseminovani encefalomijelitis
SinonimiAcute disseminated encephalomyelitis
Fulminirajući ADEM koji pokazuje mnogo lezija. Pacijent je preživeo, ali je ostao u trajnom vegetativnom stanju.

Akutni diseminovani encefalomijelitis (ADEM) je idiopatsko, akutno ili subakutno, inflamatorno i demijelinizaciono oboljenje CNS sa multifokalnim inflamatornim promenama u mozgu i kičmenoj moždini. Ovaj monofazni inflamatorni demijelinizirajući poremećaj karakteristično počinje u roku od 6 nedelja od antigenskog izazova kao što je infekcija ili imunizacija. Češće se javlja kod mladih i izaziva brzi razvoj multifokalnih ili fokalnih neuroloških deficita. Perivenozno zapaljenje, edem i demijelinizacija su patološka karakteristike akutnog diseminovanog encefalomijelitisa, iako se ove lezije obično uvećavaju i spajaju, formirajući lezije koje se patološki ne razlikuju od multiple skleroze. Štaviše, perivaskularne promene tipične za akutni diseminovani encefalomijelitis su česte kod pacijenata sa multiplom sklerozom. Kako postoji značajno preklapanje u epidemiološkim, kliničkim, likvorskim, slikovnim i patološkim karakteristikama između akutnog diseminovanog encefalomijelitisa i multiple skleroze, to često otežava lekarima razlikovanje između njih sa razumnom pouzdanošću kada se susreću sa pacijentima sa jednim demijelinizujućim događajem.

Kaako kliničko ispoljavanje bolesti može da imitira multiplu sklerozu, za postavljanje dijagnoze neophodno je da budu ispunjeni određeni klinički i neuroradiološki kriterijumi.[1] Kliničkoj slici akutnog diseminovanog encefalomijelitisa često prethodi infekcija.

Nakon primenjene terapije trebalo bi da usledi klinički i neuroradiološki oporavak (delimičan ili potpun).

Epidemiologija i faktori rizika[uredi | uredi izvor]

Akutni diseminovani encefalomijelitis pogađa oko 8 na 1.000.000 ljudi godišnje.[2]

Bolest pogađa muškarce i žene skoro podjednako.[3] Akutni diseminovani encefalomijelitis pokazuje sezonske varijacije sa većom incidencom u zimskim i prolećnim mesecima što se može poklopiti sa većim virusnim infekcijama tokom ovih meseci.[4]

Stopa mortaliteta može biti i do 5%; međutim, potpuni oporavak se vidi u 50 do 75% slučajeva sa povećanjem stope preživljavanja do 70 do 90% sa brojkama koje uključuju i manji rezidualni invaliditet.[5]

Prosečno vreme za oporavak od akutnog diseminovanog encefalomijelitis je jedan do šest meseci.

Akutni diseminovani encefalomijelitis se može javiti u bilo kom uzrastu, ali možda zbog veće učestalosti imunizacije i izloženosti novim antigenima; najčešće je u detinjstvu.. Većina prijavljenih slučajeva je kod dece i adolescenata, sa prosečnom starošću od 5 do 8 godina.[4][6][7]

Za razliku od MS, oba pola su pogođena jednakom učestalošću. Nije zabeležena povezanost sa trudnoćom.

Prijavljena je i povezanost uboda pčela sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom

Parainfektivni akutni diseminovani encefalomijelitis obično prati početak infektivne bolesti, često tokom faze oporavka, ali zbog kašnjenja između izloženosti patogenu i bolesti kliničkoj slici mogu prethoditi simptomima infekcije ili se ove dve forme mogu pojaviti istovremeno. Najčešće prijavljivana udružena bolest je nespecifična infekcija gornjih disajnih puteva. Međutim postoji veliki broj specifičnih infekcija povezanih sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom, kao što su virusne infekcije (uključujući rubeolu, zauške, EBV, CMV, grip, koksakija virus i hepatitis C) i infekciju mikoplazmom, borelijom (Borrelia burgdorferi) i leptospirom.

Male boginje nose najveći rizik za akutni diseminovani encefalomijelitis od bilo koje infekcije, a javljaju se u 1 na 400 do 1 na 1.000 slučajeva. Iako je akutni diseminovani encefalomijelitis prijavljen u vezi sa imunizacijom protiv malih boginja, rizik je daleko manji od rizika od dobijanja morbila i njenih neuroloških komplikacija.

ADEM posle vakcinacije[uredi | uredi izvor]

Prijavljeno je da akutni diseminovani encefalomijelitis prati niz različitih imunizacija, obično u roku od 6 nedelja, uključujući one protiv velikog kašlja, difterije, malih boginja, zauški, rubeole, gripa (ADEM posle vakcinacije), tetanusa i žute groznice. Pored toga, postoje izveštaji o slučajevima akutnog diseminovanog encefalomijelitisa nakon vakcinacije protiv hepatitisa B. Međutim, jedina epidemiološki i patološki dokazana povezanost je vakcinacija protiv besnila, koja može da izazove demijelinizirajuću perifernu neuropatiju. Originalna Pasteurova vakcina protiv besnila, pripremljena u kičmenoj moždini zeca, bila je povezana sa incidencom akutnog diseminovanog encefalomijelitisa od približno 1 na 3.000 do 1 na 35.000 vakcinacija i više se ne koristi. Kasnija vakcina, napravljena od embriona patke, koja sadrži malo nervnog tkiva, nosi rizik za akutni diseminovani encefalomijelitisi od 1 na 25.000 vakcina. Upotreba ljudskih diploidnih ćelijskih linija, koje ne sadrže tkivo nervnog sistema, za proizvodnju vakcine protiv besnila je praktično eliminisao rizik od akutnog diseminovanog encefalomijelitisa.[8][9][10][11][12][13]

ADEM u kovidu 19[uredi | uredi izvor]

Neurološki simptomi bili su glavna prezentacija kovida 19, koja nije bila u korelaciji sa ozbiljnošću respiratornih simptoma. Visoka incidencija akutnog diseminovanog encefalomijelitisa sa krvarenjem je upadljiva. Upala mozga je verovatno uzrokovana imunološkim odgovorom na bolest, a ne neurotropizmom.[14] Analiza likvora nije ukazivala na infektivni proces, neurološko oštećenje nije bilo prisutno u akutnoj fazi infekcije, a nalazi neuroslika nisu tipični za klasične toksične i metaboličke poremećaje. Nalaz bilateralnih periventrikularnih relativno asimetričnih lezija udruženih sa dubokim zahvatanjem bele mase, koje takođe mogu biti prisutne na sastavu kortikalne sivo-bele mase, talamusa, bazalnim ganglijima, malom mozgu i moždanom stablu sugeriše akutni proces demijelinizacije.[15] Pored toga, hemoragične lezije bele materije, klasteri makrofaga koji su povezani sa povredom aksona i izgled sličan akutnom diseminovanom encefalomijelitisu takođe su pronađeni u subkortikalnoj beloj masi.[16]

Patogeneza i patologija[uredi | uredi izvor]

Akutni diseminovani encefalomijelitis klinički i patološki veoma podseća na eksperimentalni model alergijskog encefalomijelitisa kod životinja sa multiplom sklerozom (EAE) i najverovatnije je posledica prolaznog autoimunog odgovora na mijelin. Pojava akutnog diseminovanog encefalomijelitisa nakon vakcinacije preparatom kičmene moždine zeca od virusa besnila dovela je do otkrića EAE. Infekcije i vakcinacije koje ne sadrže ćelije CNS mogu indukovati akutni diseminovani encefalomijelitis molekularnom mimikrijom ili aktiviranjem autoreaktivnih klonova T-ćelija na nespecifičan način. Reaktivnost limfocita prema MBP je identifikovana u krvi i cerebro-spinalnoj tečanosti pacijenata sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom, dok njegovo odsustvo kod drugih pacijenata ukazuje na ulogu drugih antigena.

Povećane T ćelije koje proizvode γ-interferon u perifernoj krvi su opisane u akutnom diseminovanom encefalomijelitisu.

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Kada se razmatra klinička slika akutnog diseminovanog encefalomijelitisa, neophodno je da budu ispunjena dva kriterijuma:

  • multifokalni neurološki deficit,
  • prisustvo encefalopatije (u vidu izmenjenog ponašanja ili stanja svesti).

Kliničkoj slici akutnog diseminovanog encefalomijelitisa često prethodi infekcija, na koju se nakon nekoliko dana nadovezuje:

  • prodromska glavobolja,
  • niska telesna temperature,
  • mijalgija i
  • malaksalost.

U nemačkoj studiji od 40 slučajeva, najčešći klinički znaci bili su:

  • motorički deficit (80%),
  • senzorni deficiti,
  • znaci moždanog stabla i
  • cerebelarni znaci.

Nalazi CSF su bili promenljivi; normalni rezultati su bili prisutni kod do 20% pacijenata. Oligoklonske trake su bile pozitivne u preko 60%. Skoro svi pacijenti su se poboljšali tokom akutne faze bolesti. Od 26 pacijenata sa konačnom dijagnozom akutnog diseminovanog encefalomijelitisa, 21 je imao manje ili nikakve simptome, 2 su umrla, ostali su imali umerene simptome. U poređenju sa pacijentima sa multiplom sklerozom, pacijenti sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom su bili stariji i češće su imali prethodnu infekciju, kliničke znake zahvaćenosti moždanog stabla, veću frakciju CSF albumina i infratentorijalne lezije.

Neurološki simptomi se brzo razvijaju u akutnoj fazi i obično su povezani sa encefalopatijom, stuporom, komom, meningizmom i napadima.

Maksimalna ozbiljnost kliničke slike se javlja u roku od nekoliko dana, a oporavak može početi ubrzo nakon toga.

Povremeno, akutni diseminovani encefalomijelitis može evoluirati tokom nekoliko meseci i može doći do drugog kliničkog pogoršanja ili subakutne progresije neko vreme. U ovim neobičnim slučajevima, teško je razlikovati akutni diseminovani encefalomijelitis od multiple skleroze. Tri nedavne velike retrospektivne studije u uvodnik su istakle da ne postoje kliničke ili laboratorijske karakteristike koje bi tačno omogućavale da se predvidi koji će odrasli ili pedijatrijski pacijenti oblik akutnog diseminovanog encefalomijelitisa razviti. [17][18][19][20]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Neuroradiološki kriterijumi podrazumevaju prisustvo multifokalnih, velikih (> 1 ili 2 cm) hiperintenznih promena na T2w sekvenci magnetne rezonace (MR) mozga supratentorijalno i infratentorijalno sa zahvatanjem i struktura sive mase, naročito bazalnih ganglija i talamusa, dok nalaz na MR kičmene moždine može da pokaže prisustvo jedne ili više hiperintenznih lezija na T2w sekvenci različite veličine.

Diferencijalna dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Akutni hemoragični leukoencefalitis kod pacijenata sa multiplom sklerozom.

Jedna od primarnih briga nakon jedne demijelinizirajuće epizode je da li se mogu očekivati drugi napadi (npr multiple skleroze). Nekoliko karakteristika može okrenuti ravnotežu ka jednoj ili drugoj, ali ispravna dijagnoza postaje očigledna tek s vremenom.

Klasični oblik akutnog diseminovanog encefalomijelitisa se karakteriše multifokalnim zahvatanjem na početku, dok se multipla skleroza često manifestuje monosimptomatskim deficitima kao što je optički neuritis. Međutim, akutni diseminovani encefalomijelitis može da izazove unifokalne simptome, a MS se može manifestovati multifokalnim zahvaćenošću CNS, posebno kod dece.

Monosimptomatski deficiti uzrokovani akutnim diseminovanim encefalomijelitisom su češće teži, kao što su npr. bilateralni optički neuritis i potpuni transverzalni mijelitis. Iako se OCB javljaju prolazno u oko jedne trećine slučajeva sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom, njihova postojanost implicira dijagnozu MS. Naknadni nestanak OCB-a, kada se izvodi doslednim tehnikama, dokaz je protiv MS,[20] ali prisustvo bazalnih ganglija ili kortikalnih lezija, ili velikih globularnih lezija bele materije, češće je kod akutnog diseminovanog encefalomijelitisa.

Fulminantan razvoj akutnog diseminovanog encefalomijelitisa je karakterističan, ali nije patognomoničan, jer retki oblik MS poznat kao Marburgova MS takođe brzo počinje i često je smrtonosan. Pojava u moždanom stablu, periventrikularnih i višestrukih, velikih cerebralnih lezija bele materije i prisustvo OCB-a mogu razlikovati Marburgovu varijantu od akutnog diseminovanog encefalomijelitisa.

U retkim slučajevima, inflamatorne demijelinizirajuće lezije mogu dostići značajnu veličinu i ličiti na tumore (posebno limfom) na MRI, što zahteva biopsiju radi razjašnjenja. Obično postoji jedna dominantna lezija, ali se mogu identifikovati manje odvojene lezije. Oni se u literaturi nazivaju akutni diseminovani encefalomijelitisi i MS. Prognoza za oporavak je često prilično dobra, iako otprilike jedna trećina trpi naknadne napade. Neki razvijaju tipičnu MS, dok drugi imaju ponavljajuće lezije slične tumoru. Termin multifazni ADEM se koristi kada pacijenti imaju velike recidive na istoj lokaciji, a relapsirajući ADEM se odnosi na recidive na različitim mestima. Odnos ovih entiteta sa MS je nejasan.

Balova koncentrična skleroza se odnosi na patološki nalaz naizmeničnih traka demijelinizacije i remijelinizacije. Ovi pacijenti obično imaju velike lezije i subakutne deficite slične onima opisanim ranije. Tipične demijelinizirajuće lezije obično koegzistiraju, a retko se primećuje da pacijenti sa CDMS-om imaju slične lezije. Razlog za ovaj neobičan naizmenični obrazac je nepoznat.

Difuzna mijelinoklastična skleroza je još jedno retko stanje koje se može pomešati sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom ili drugim demijelinizujućim stanjima. Ovaj progresivni demijelinizirajući poremećaj obično počinje u detinjstvu. Karakteristike su često atipične i uključuju demenciju, afaziju, homonimnu hemianopiju, napade, psihozu, povišen intrakranijalni pritisak i odsustvo OCB. Najkarakterističniji nalaz je prisustvo dve velike, grubo simetrične lezije na MRI, po jedna u svakoj hemisferi. Dijagnoza se postavlja isključivanjem poznatih naslednih leukodistrofija, posebno adrenoleukodistrofije.

Iako je akutni diseminovani encefalomijelitisa monofazna bolest, postoje i retke rekurentne i multifazne forme (javljaju se obično unutar 12 nedelja od prve manifestacije), koje mogu da stvaraju diferencijalnodijagnostički problem kada je u pitanju multipla skleroza, naročito u pedijatrijskoj populaciji, gde se ove dve forme akutnog diseminovanog encefalomijelitisa najčešće i sreću.

Prevencija[uredi | uredi izvor]

Kako tačni uzroci akutnog diseminovanog encefalomijelitisa još uvek nisu u potpunosti razjašnjeni, nemoguće je na adekvatan način sprečiti bolest. Međutim, prevencijom se može povoljno uticati tako da se pravovremeno postavi dijagnoza i što ranije primene terapija.[21]

Ako pacijent ponovo ima temperaturu, ubrzo nakon infekcije, i žali se na poremećaje vida, odmah se mora konsultovati lekar. Isto se odnosi i na pojavu kratkih „ispadanja“ ili paralize posle infekcije ili vakcinacije.[21]

Terapija[uredi | uredi izvor]

Smatra se da lečenje intravenskim metilprednizolonom zaustavlja napredovanje i omogućava da oporavak počne ranije, baš kao i kod multiple skleroze.

Razmena plazme se može isprobati kod onih sa teškim deficitima i slabim odgovorom na kortikosteroide.

IVIG se takođe uspešno koristi prema izveštajima o slučajevima u literaturi.

Jedan fulminantni slučaj je reagovao samo na hipotermiju.

Nakon primenjene terapije trebalo bi da usledi klinički i neuroradiološki oporavak (delimičan ili potpun). Iako je akutni diseminovani encefalomijelitis monofazna bolest, postoje i retke rekurentne i multifazne forme (javljaju se obično unutar 12 nedelja od prve manifestacije), koje mogu da stvaraju diferencijalno-dijagnostički problem kada je u pitanju MS, naročito u pedijatrijskoj populaciji, gde se ove dve forme akutnog diseminovanog encefalomijelitisa najčešće i sreću

Komplikacije[uredi | uredi izvor]

Kod akutnog diseminovanog encefalomijelitisa kao moguće i najčešće komplikacije javljaju se:

  • kome i sinkopa (gubitak svesti ili nesvesti),
  • glavobolje,
  • periferne neuropatije (oštećenje nerva na perifernim nervnim putevima, na primer paraliza ruku i nogu) i
  • ataksija (veliki poremećaj koordinacije mišićnih pokreta) .[21]

Pored kome, delirijum (zbunjenost) i nenamerni grčevi po celom telu (Kouristukset) spadaju u najvidljivije neurološke znake diseminovanog encefalomielitisa.

Ostali problemi uključuju::

  • zapaljenje optičkog nerva,
  • mijelitis (upalu kičmene moždine) i
  • manifestni optički neuromijelitis.

Ako bolest loše napreduje, mijelitis može dovesti do paralize ekstremiteta, ali i do potpune inkontinencije (urinarne inkontinencije, i inkontinencije fekalija).

Bilo koja neuromijelitis sa zapanjenjem optičkog nerva može dovesti do slabljenja a potom i gubitka vida (potpunog slepila), glavobolje i oslabljene svesti, kao i do napadaja ili grčeva (konvulzije).

Pored smrtnog ishoda bolesti, koma sa potpunim gubitkom svesti je najozbiljnija komplikacija akutnog diseminovanog encefalomielitisa.

Da bi se izbegle pomenute komplikacije ili ublažili simptomi, rana i sveobuhvatna dijagnoza je metod izbora u zbrinjavanju ove bolesti.[21]

Prognoza[uredi | uredi izvor]

Deca su posebno pogođena akutnim diseminovanim encefalomijelitisom. U većini slučajeva dijagnoza se postavlja kasno, jer početni simptomi nisu specifični za ovu bolest poput jake groznice i glavobolje, povraćanja i jake mučnine.[21][22]

Motorni deficiti[uredi | uredi izvor]

Kako bolest napreduje, paraliza se javlja u raznim delovima tela, što utiče na kvalitet života koji je znatno smanjen. Pored paralize tela, može doći i do ograničenja pokreta. Nije neuobičajeno da oboleli pate od epileptičnih napada koji su takođe povezani sa bolom. U teškim slučajevima bolest može dovesti do poremećaja svesti i/ili gubitka svesti.[21]

Procenjuje se da rezidualni motorički deficiti ostaju u oko 8 do 30% slučajeva, i u rasponu su težine od blage nespretnosti do ataksije i hemipareze.[23]

Neurokognitivni poremećaji[uredi | uredi izvor]

Pacijenti sa demijelinizirajućim bolestima, kao što je MS, pokazuju kognitivne deficite čak i kada postoji minimalni fizički invaliditet.[24] Istraživanja sugerišu da se slični efekti vide nakon akutnog diseminovanog encefalomijelitisa, ali da su deficiti manje ozbiljni od onih koji se vide kod MS.

U studija sprovedanoj sa šestoro dece sa akutnim diseminovanim encefalomijelitisom (srednja starost u trenutku prezentacije 7,7 godina) testiran je niz neurokognitivnih testova nakon prosečno 3,5 godine oporavka.[25] Svih šestoro dece je bilo u normalnom opsegu na većini testova, uključujući verbalni koeficijent inteligencije i koeficijent inteligencije. Međutim ispitanici su imali najmanje jednu standardnu devijaciju ispod starosnih normi u najmanje jednom kognitivnom domenu, kao što je:[25]

  • kompleksna pažnja (jedno dete),
  • kratkoročno pamćenje ( jedno dete) i
  • internalizirajuće ponašanje/afekat (dvoje dece).

Grupne vrednosti za svaki kognitivni domen su bile unutar jedne standardne devijacije starosnih normi, pokazujući da su kao grupa normalne. Ovi deficiti su bili manje ozbiljni od onih uočenih kod dece sličnog uzrasta sa dijagnozom MS.[26]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Krupp LB, Banwell B, Tenembaum S; International Pediatric MS Study Group.Consensus definitions proposed for pediatric multiple sclerosis and related disorders. Neurology 2007; 68 (16 Suppl 2): 7S -12S.
  2. ^ Leake, John A. D.; Albani, Salvatore; Kao, Annie S.; Senac, Melvin O.; Billman, Glenn F.; Nespeca, Mark P.; Paulino, Amy D.; Quintela, Eileen R.; Sawyer, Mark H.; Bradley, John S. (2004). „Acute Disseminated Encephalomyelitis in Childhood: Epidemiologic, Clinical and Laboratory Features”. The Pediatric Infectious Disease Journal. 23 (8): 756—764. PMID 15295226. S2CID 31668039. doi:10.1097/01.inf.0000133048.75452.dd. 
  3. ^ Koelman, Diederik L. H.; Mateen, Farrah J. (2015). „Acute disseminated encephalomyelitis: Current controversies in diagnosis and outcome”. Journal of Neurology. 262 (9): 2013—2024. PMID 25761377. S2CID 26642207. doi:10.1007/s00415-015-7694-7. 
  4. ^ a b Bhatt P, Bray L, Raju S, Dapaah-Siakwan F, Patel A, Chaudhari R, et al. (March 2019). "Temporal Trends of Pediatric Hospitalizations with Acute Disseminated Encephalomyelitis in the United States: An Analysis from 2006 to 2014 using National Inpatient Sample". The Journal of Pediatrics. 206: 26–32.e1. Bhatt, Parth; Bray, Leonita; Raju, Sneha; Dapaah-Siakwan, Fredrick; Patel, Achint; Chaudhari, Riddhi; Donda, Keyur; Bhatt, Neel S.; Dave, Mihir; Linga, Vijay Gandhi; Lekshminarayanan, Anusha; Patel, Samir V.; Billimoria, Zeenia C.; Zuckerman, Samuel; Yagnik, Priyank; Singh, Dinesh (2019). „Temporal Trends of Pediatric Hospitalizations with Acute Disseminated Encephalomyelitis in the United States: An Analysis from 2006 to 2014 using National Inpatient Sample”. The Journal of Pediatrics. 206: 26—32.e1. PMID 30528761. S2CID 54478510. doi:10.1016/j.jpeds.2018.10.044. 
  5. ^ Menge, Til; Kieseier, Bernd C.; Nessler, Stefan; Hemmer, Bernhard; Hartung, Hans-Peter; Stüve, Olaf (2007). „Acute disseminated encephalomyelitis: An acute hit against the brain”. Current Opinion in Neurology. 20 (3): 247—254. PMID 17495616. S2CID 14049476. doi:10.1097/WCO.0b013e3280f31b45. 
  6. ^ Hynson, J.L.; Kornberg, A.J.; Coleman, L.T.; Shield, L.; Harvey, A.S.; Kean, M.J. (2001). „Clinical and neuroradiologic features of acute disseminated encephalomyelitis in children”. Neurology. 56 (10): 1308—1312. PMID 11376179. S2CID 23898511. doi:10.1212/WNL.56.10.1308. 
  7. ^ Anlar, B.; Basaran, C.; Kose, G.; Guven, A.; Haspolat, S.; Yakut, A.; Serdaroglu, A.; Senbil, N.; Tan, H.; Karaagaoglu, E.; Karli Oguz, K. (2003). „Acute Disseminated Encephalomyelitis in Children: Outcome and Prognosis”. Neuropediatrics. 34 (4): 194—199. PMID 12973660. S2CID 260242587. doi:10.1055/s-2003-42208. .
  8. ^ Dale RC (april 2003). „Acute disseminated encephalomyelitis”. Seminars in Pediatric Infectious Diseases. 14 (2): 90—95. PMID 12881796. doi:10.1053/spid.2003.127225. 
  9. ^ Garg RK (januar 2003). „Acute disseminated encephalomyelitis”. Postgraduate Medical Journal. 79 (927): 11—17. PMC 1742586 Slobodan pristup. PMID 12566545. doi:10.1136/pmj.79.927.11. 
  10. ^ Jones CT (novembar 2003). „Childhood autoimmune neurologic diseases of the central nervous system”. Neurologic Clinics. 21 (4): 745—64. PMID 14743647. doi:10.1016/S0733-8619(03)00007-0. 
  11. ^ Huynh W, Cordato DJ, Kehdi E, Masters LT, Dedousis C (decembar 2008). „Post-vaccination encephalomyelitis: literature review and illustrative case”. Journal of Clinical Neuroscience. 15 (12): 1315—22. PMC 7125578 Slobodan pristup. PMID 18976924. doi:10.1016/j.jocn.2008.05.002. 
  12. ^ Rust RS (jun 2000). „Multiple sclerosis, acute disseminated encephalomyelitis, and related conditions”. Seminars in Pediatric Neurology. 7 (2): 66—90. PMID 10914409. doi:10.1053/pb.2000.6693. 
  13. ^ Poser CM, Brinar VV (oktobar 2007). „Disseminated encephalomyelitis and multiple sclerosis: two different diseases – a critical review”. Acta Neurologica Scandinavica. 116 (4): 201—06. PMID 17824894. S2CID 44411472. doi:10.1111/j.1600-0404.2007.00902.x. 
  14. ^ Dr. Aditya Renu Chanumolu, Dr. Levis Abin Joy, Dr. Neeraj Kancherla, D. A. K. M. D. V. D. P. D. R. P. (2021). Acute Disseminated Encephalomyelitis in COVID 19- Systematic Review. Annals of the Romanian Society for Cell Biology, 25(6), 11443–11450.
  15. ^ Manikanta, Dr Achuta Kesava; Pradeep, Dr Ganipineni Vijay Durga; Pydi, Dr Reshma; Chanumolu, Dr Aditya Renu; Joy, Dr Levis Abin; Kancherla, Dr Neeraj (2021-06-14). „Acute Disseminated Encephalomyelitis in COVID 19- Systematic Review”. Annals of the Romanian Society for Cell Biology (na jeziku: engleski). 25 (6): 11443—11450. 
  16. ^ Novi, Giovanni; Rossi, Tommaso; Pedemonte, Enrico; Saitta, Laura; Rolla, Claudia; Roccatagliata, Luca; Inglese, Matilde; Farinini, Daniele (2020). „Acute disseminated encephalomyelitis after SARS-CoV-2 infection”. Neurology - Neuroimmunology Neuroinflammation. 7 (5): e797. PMC 7286650 Slobodan pristup. PMID 32482781. doi:10.1212/NXI.0000000000000797. .
  17. ^ Schwarz S, Mohr A, Knauth M. Acute disseminated encephalomyelitis: A follow‐up study of 40 adult patients. Neurology. 2001;56:1313–1318.
  18. ^ Hartung HP, Grossman RI. ADEM: Distinct disease or part of the MS spectrum? Neurology. 2001;56:1257–1260.
  19. ^ Hynson JL, Kornberg AJ, Coleman LT. Clinical and neuroradiologic features of acute disseminated encephalomyelitis in children. Neurology. 2001;56:1308–1312.
  20. ^ a b Kesselring J, Miller DH, Robb SA. Acute disseminated encephalomyelitis. MRI findings and the distinction from multiple sclerosis. Brain. 1990;113(Pt 2):291–302.
  21. ^ a b v g d đ „Akutni diseminovani encefalomijelitis - Uzroci, simptomi i lečenje bolesti”. sr.healthandmedicineinfo.com. Pristupljeno 2022-03-05. 
  22. ^ Lin, C-H; Jeng, J-S; Hsieh, S-T; Yip, P-K; Wu, R-M (2007). „Acute disseminated encephalomyelitis: A follow-up study in Taiwan”. Journal of Neurology, Neurosurgery & Psychiatry. 78 (2): 162—167. PMC 2077670 Slobodan pristup. PMID 17028121. doi:10.1136/jnnp.2005.084194. .
  23. ^ Tenembaum, S.; Chitnis, T.; Ness, J.; Hahn, J. S.; International Pediatric MS Study Group (2007). „Acute disseminated encephalomyelitis”. Neurology. 68 (16 Suppl 2): S23—S36. PMID 17438235. S2CID 19893165. doi:10.1212/01.wnl.0000259404.51352.7f. 
  24. ^ Foong, J.; Rozewicz, L.; Quaghebeur, G.; Davie, C. A.; Kartsounis, L. D.; Thompson, A. J.; Miller, D. H.; Ron, M. A. (1997). „Executive function in multiple sclerosis. The role of frontal lobe pathology”. Brain. 120: 15—26. PMID 9055794. doi:10.1093/brain/120.1.15. .
  25. ^ a b Hahn CD, Miles BS, MacGregor DL, Blaser SI, Banwell BL, Hetherington CR (August 2003). "Neurocognitive outcome after acute disseminated encephalomyelitis". Pediatric Neurology. Hahn, Cecil D.; Miles, Brenda S.; MacGregor, Daune L.; Blaser, Susan I.; Banwell, Brenda L.; Hetherington, C.Ross (2003). „Neurocognitive outcome after acute disseminated encephalomyelitis”. Pediatric Neurology. 29 (2): 117—123. PMID 14580654. doi:10.1016/S0887-8994(03)00143-7. .
  26. ^ Banwell, Brenda L.; Anderson, Peter E. (2005). „The cognitive burden of multiple sclerosis in children”. Neurology. 64 (5): 891—894. PMID 15753431. S2CID 6532050. doi:10.1212/01.WNL.0000152896.35341.51. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija
Spoljašnji resursi
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Акутни_дисеминовани_енцефаломијелитис&oldid=27442329”