Emili Dikinson

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Emili Dikinson
Emili Dikinson
Lični podaci
Puno imeEmili Elizabet Dikinson
Datum rođenja(1830-12-10)10. decembar 1830.
Mesto rođenjaAmherst, SAD
Datum smrti15. maj 1886.(1886-05-15) (55 god.)
Mesto smrtiAmherst, SAD
ObrazovanjeMount Holyoke College
Zvanični veb-sajt
www.emilydickinson.org

Emili Elizabet Dikinson (engl. Emily Dickinson; Amerst, Masačusets, 10. decembar 183015. maj 1886) je bila američka pesnikinja.

Iako je Dikinson mnogo pisala, tokom njenog života objavljeno je samo desetak od njenih skoro 1.800 pesama.[1] Mnoge njene pesme bave se temama smrti i besmrtnosti, zatim večnošću, ljubavlju i Bogom što su sve teme koje se ponavljaju u pismima prijateljima.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Emili Dikinson se smatra jednom od najvećih američkih pesnikinja. Kao devojka zbog zdravstvenih problema veći deo vremena provodi u kući neprestano čitajući knjige i pišući pesme. Provela je samo jednu godinu na Akademiji u Amherstu učeći botaniku[3] i druge prirodne nauke, potom je kratkotrajno pohađala Maunt Holjok koledž, da bi se 1850. potpuno povukla iz javnog života u svoju porodičnu kuću u Amherstu.[4] Nakon toga, sa ljudima je opštila isključivo preko pisama.[4] Njenu ljubav prema samoći neki smatraju patološkom a drugi romantičnom.[5] Najverovatnije je da se osamila zbog nesrećne ljubavi prema svešteniku Čarlsu Vadsvortu[4], ali postoje pretpostavke da je to uradila zbog nedopuštene ljubavi prema bratovljevoj supruzi ili zbog neslaganja sa ocem ili da je patila od agorafobije.[5] Neki tumači njenog života i dela misle da joj je samoća bila neophodna da bi nesmetano pisala pesme i da je zbog toga izabrala takav način života.[5] U osami je gajila cveće a herbarijum je počela da popunjava još u detinjstvu. Njena kolekcija suvog cveća sadrži preko 400 vrsta.[3] U 38. godini života prestala je da ide u crkvu "delom i zato što je pronašla lični raj u svojim vrtovima".[3] Lokalno stanovništvo ju je smatralo ekscentričnom. Ona je razvila prepoznatljivu sklonost ka beloj odeći i postala poznata po svojoj nevoljnosti da pozdravi goste, ili da kasnije u životu napusti svoju spavaću sobu. Dikinson se nikada nije udala, a većina prijateljstava između nje i drugih bila je isključivo zasnovana na korespondenciji.[6]

Umrla je u 56. godini života, 15. maja 1886. godine.

Delo[uredi | uredi izvor]

Za svog života Emili Dikinson je objavila samo 10 pesama i jedno pismo.[7] Po njenoj želji, nakon njene smrti sestra joj je spalila pisma, ali je sačuvala 40 svezaka sa preko 1000 pesama u rukopisu[2] od kojih mnoge nisu bile završene. Njene pesme odlikuju se prepoznatljivim, unikatnim stilom, sa neverovatnim darom za reči, objedinjujući kombinaciju prefinjenog osećaja i vrhunskog intelekta. Inspiraciju za svoja dela pronalazila je u Bibliji, Šekspirovim delima i klasičnoj mitologiji. Naročit uticaj na njenu poeziju imaju puritanizam i transcendentalizam.[4] I njeno poznavanje botanike je dosta uticalo na slikovnost njenih pesama. U 1789 pesma, koliko ih je ukupno napisala, Dikinson pominje biljke gotovo 600 puta i imenuje 80 različitih vrsta. Cvetne vrste pominje 350 puta, najčešće ružu, dok detelina i bela rada simbolišu nju u njenim stihovima.

Pesme Emili Dikinson nemaju naslove, odlikuje ih neobična upotreba crtice i interpunkcije uopšte, kao i velikog slova i nepravilna rima. Radovi koji su objavljeni tokom njenog života obično su bili znatno izmenjeni od strane izdavača, kako bi odgovarali konvencionalnim poetskim pravilima tog vremena.[8] Zbog toga su tek 1998. objavljene bez izmena u duhu engleskog pravopisa. Većina njenih pesama ima oblik metaforične definicije koja se potom nastavlja proširenim poređenjem poput pesme koja počinje stihovima "Nada je stvar sa perjem" ("Hope’ is the thing with feathers"). Opisujući jedan pojam drugim, istovremeno zamagljuje i proširuje značenje oba pojma. Njene pesme se obično završavaju neodređeno, bez konačnog zaključka ili poente.[9] Dikinson često koristi i sinegdohu.

Kompletirana i uređena kolekcija svih njenih pesama prvi put je objavljena 1890. godine u Bostonu četiri godine posle njene smrti. Prvo integralno neredigovano izdanje njenih pesama izašlo je tek 1955.[2]

Prevodi[uredi | uredi izvor]

Na srpskom jeziku[uredi | uredi izvor]

Pesme Emili Dikinson su na srpski jezik prevodili Branka i Ivan V. Lalić, Tatijana Drakulić, Ljubica Strnčević, Jasna Levinger, Marko Vešović, Ljiljana Đurđić, Željko M. Kostić, Vladimir Jagličić, Dragan Purešić, Ana Stjelja, Asja Bakić i Aleksandar Šurbatović.

Knjige poezije[uredi | uredi izvor]

  • Pesme / Emili Dikinson ; prevod Ivan V. Lalić ; predgovor Vilijem Ljus ; pogovor Ivan V. Lalić. - Beograd : Književne novine, 1976.
  • Lepotica Amhersta / Vilijem Ljus ; prevod Branka i Ivan V. Lalić. Pesme / Emili Dikinson ; prevod Ivan V. Lalić ; predgovor Vilijem Ljus ; pogovor Ivan V. Lalić. - Beograd : Književne novine, [1988]?
  • Poezija / Emili Dikinson ; [prevod Jasna Levinger, Marko Vešović ; predgovor i komentar Marko Vešović]. - Sarajevo : Svjetlost. 1988. ISBN 978-86-01-01252-3.
  • Poezija / Emili Dikinson ; preveli Marko Vešović i Jasna Levinger. - Cetinje : Otvoreni kulturni forum. 2014. ISBN 978-86-85747-78-6.
  • Ja sam niko! A ti, ko si? / Emili Dikinson ; izbor, prevod i tumačenja Aleksandar Šurbatović. - Beograd : Mali vrt. 2016. ISBN 978-86-85639-32-6.

Pisma[uredi | uredi izvor]

Pesnikinjina pisma su prevodile Marija Knežević i Teodora Ilić i objavljena je jedna knjiga njenih pisama:

  • Otvori me pažljivo : intimna pisma Suzani Hantington Gilbert / Emili Dikinson ; izbor i prevod sa engleskog Teodora Ilić. - Vršac : Književna opština Vršac. 2013. ISBN 978-86-7497-229-8.

На страним језицима[uredi | uredi izvor]

Поезија Емили Дикинсон је била преведена на мноштво језика, укључујући француски, шпански, персијски, курдски, грузијски и руски. Неки од примера тих превода су:

  • Краљица стидљивих љубичица, курдски превод преводиоца Мадех Пирјонеси објављен 2016. године.[10][11][12]
  • Француски превод Шарлоте Малансон који обухвата 40 поема.[13]
  • Персијски преводи: три персијска превода Емили Дикинсон су доступна.[10][14]

Галерија[uredi | uredi izvor]

Референце[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The Emily Dickinson Museum indicates only one letter and ten poems were published before her death”. Emilydickinson,useum.org. Архивирано из оригинала 07. 08. 2018. г. Приступљено 25. 8. 2018. 
  2. ^ а б в Šurbatović, Aleksandar (2016). „"Emili Dikinson (1830—1886) verovatno je jedini angloamerički pesnik..."”. Ja sam niko! A ti, ko si? / Emili Dikinson. стр. na presavijenom delu kor. lista. ISBN 978-86-85639-32-6. 
  3. ^ а б в Jabr, Ferris. „The Lost Gardens of Emily Dickinson”. The New York Times. Приступљено 2. 3. 2019. 
  4. ^ а б в г Edison, Jennifer Gage. „Religious Influences on Emily Dickinson: Puritanism and Transcendentalism in Her Poetry”. Internet Archive: Wayback Machine. Архивирано из оригинала 04. 10. 2016. г. Приступљено 2. 3. 2019. 
  5. ^ а б в Fuss, Diana. „Interior Chambers: The Emily Dickinson Homestead”. Project MUSE. Приступљено 2. 3. 2019. 
  6. ^ „Emily Dickinson biography”. Biography.com. Приступљено 25. 8. 2018. 
  7. ^ „Publications in Dickinson's Lifetime”. Emily Dickinson Museum. Архивирано из оригинала 08. 03. 2019. г. Приступљено 2. 3. 2019. 
  8. ^ McNeil 1986, стр. 2
  9. ^ „Emily Dickinson”. Poetry Foundation. Приступљено 2. 3. 2019. 
  10. ^ а б „CBC: Why a civil engineer is translating Emily Dickinson into Kurdish”. Cbc.ca. 
  11. ^ „MiddleEastEye: Student translates literature into Kurdish to celebrate native language”. Middleeasteye.net. 
  12. ^ „Signature Reads: Inside an Engineering Student's Quest to Translate Emily Dickinson Into Kurdish”. Signature-reads.com. 
  13. ^ „Eurodit: Emily Dickinson, 40 poèmes by Charlotte Melançon”. Erudit.org. 
  14. ^ „MehrNews: The Taste of Forbidden Fruit under Publication [in Persian]”. Mehrnews.com. 

Литература[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]