Metodologija proučavanja književnosti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Metodologija proučavanja književnosti je disciplina koja ispituje osnovne oblike naučnog istraživanja književnosti i sistematskog izlaganja o književnosti. Metodologija nauke o književnosti je neodvojivi deo teorije književnosti.

Metodološki problemi:

  1. pitanje samostalnosti nauke o književnosti — jedni misle da je nauka o književnosti potpuno samostalna, a drugi da je to grana neke druge nauke;
  2. tip nauke koji se uzima kao uzor u nauci o književnosti (razlike između prirodnih i društvenih nauka);
  3. jedinstven metod ili saradnja više različitih metoda — danas je uverenje o jednoj metodi prevaziđeno, a dominira shvatanje o potrebi usvajanja iskustava mnogih i raznorodnih učenja.

Tradicija proučavanja književnosti se svodi na tri izvora:

  1. Proučavanje je bilo u sklopu filozofskih rasprava o smislu i umetnosti (Platon i Aristotel prvi postavljaju pitanje odnosa filozofije i umetnosti, a na tim temeljima se razvija renesansna epoha). Filozofska problematika i danas deluje u teoriji književnosti i književnoj kritici.
  2. Proučavanje književnosti kao sačuvana dela, u čemu su značajnu ulogu odigrali bibliotekari helenskog doba. Bibliotekari su zbog lakšeg snalaženja sastavljali popise po književnim vrstama u bibliotekama Aleksandrije i Pergama, ali su popisu dela dodavali i komentare. Njihov cilj je bio da uredno srede i sačuvaju književnu baštinu, ne znajući da na taj način postavljaju temelje istorije književnosti.
  3. Retorika takođe predstavlja tradiciju proučavanja književnosti. To je bila nauka o govorništvu, a obuhvatila je mnoga saznanja o jeziku književnosti i o načelima vrednovanja književnih dela. Današnji pogled na književnost kao vid komunikacije između pisca i čitaoca vodi korene iz retorike. Osnovni pravci su: pozitivizam, ruski formalizam, psihoanaliza, strukturalizam.