Prvi nikejski sabor

Ikona Prvog sabora u Nikeji.

Prvi nikejski sabor, ili Prvi vaseljenski sabor (stgrč. Σύνοδος τῆς Νῑκαίᾱς; lat. Concilium Nicaenum), je bio svecrkveni sabor održan 325. godine u antičkom gradu Nikeji, u provinciji Bitinija u Rimskom carstvu (današnji Iznik u Turskoj), na inicijativu rimskog cara Konstantina Velikog. Sabor je sazvan sa ciljem da razreši kontroverzu izazvanu učenjem Arija, sveštenika iz Aleksandrije, koji je tvrdio da je Hristos stvoren u vremenu od Boga i da nije prevečni Sin Božji, ravan po suštini Bogu Ocu. Ovo učenje je izazvalo veliku zabunu i podelu unutar Crkve, jer je dovodilo u pitanje samu prirodu Hristove božanstvenosti, što je od suštinskog značaja za razumevanje spasenja u hrišćanskoj veri. Ako Hristos nije jednak Bogu, onda njegova sposobnost da donese spasenje i iskupljenje za grehe čovečanstva postaje upitna.

Na saboru je učestvovalo 318 svetih otaca, uglavnom episkopa iz istočnih provincija Rimskog carstva, gde je grčki jezik bio dominantan. Među značajnim učesnicima bili su Aleksandar Aleksandrijski, Arijev episkop i protivnik, zatim Atanasije Veliki, koji je kasnije postao jedan od najvećih branilaca pravoslavnog učenja o Trojstvu, i Osija Kordovski, bliski savetnik cara Konstantina, bio je moguće jedan od predsedavajućih sabora. Sabor je vođen i odluke su donete uglavnom na koine grčkom jeziku, koji je bio jezik teološke diskusije u istočnim delovima carstva, ali su kasnije ovi dokumenti prevedeni na latinski i druge jezike radi širenja među zapadnim hrišćanima. Arije je bio prisutan na saboru, ali je nakon što je njegovo učenje osuđeno kao jeretičko, on bio anatemisan i njegove ideje su odbačene. Sabor je utvrdio Nikejski simbol vere, koji je kasnije dopunjen na Drugom vaseljenskom saboru i postao poznat kao Nikejsko-carigradski simbol vere, čime je formalizovano učenje o Hristovoj božanskoj prirodi i njegovom odnosu sa Bogom Ocem kao ravnopravnim i večnim.

Glavna dostignuća sabora uključuju rešavanje hristološkog pitanja božanske prirode Boga Sina i njegovog odnosa prema Bogu Ocu, utvrđivanje Nikejskog simbola vere, koji je postao osnova hrišćanskog verovanja, i uspostavljanje jedinstvenog datuma proslave Vaskrsa. Pored toga, doneti su i rani kanoni, koji su regulisali različita pitanja crkvene discipline i organizacije. Pored toga, Sabor je utvrdio i vreme praznovanja Vaskrsa i propisao dvadeset kanona koji se tiču raznih crkvenih pitanja, čime je postavljen temelj za kasniji razvoj crkvenog prava i prakse. Spomen na svete oce Prvog vaseljenskog sabora obeležava se u nedelju pred Duhove, ili u VII nedelju po Vaskrsu. Prvi nikejski sabor je predstavljao prvi pokušaj ujedinjenja hrišćanskog sveta kroz jedno sabranje koje je obuhvatalo sve hrišćanske zajednice tog vremena, postavljajući temelje za doktrinarno jedinstvo koje će uticati na dalji razvoj hrišćanstva.

Odluke sabora

Konstantin I ktitor: mozaika u Hagia Sofija, Konstantinopolj, c. 1000)

Tokom Prvog nikejskog sabora donete su brojne odluke od dalekosežnog značaja za hrišćanstvo, od kojih je najznačajnija formulacija i usvajanje Nikejskog simbola vere. Velika većina prisutnih episkopa glasala je za ovu izjavu o veri, koja je postala osnovni dogmat hrišćanske teologije. Protiv usvajanja Simbola vere glasali su samo Teon Marmarik i Sekund Ptolemaidski.

Nikejski simbol vere jasno je izložio doktrinu ὁμοούσιον, što znači „jednosuštvenost” Oca i Sina. Ova doktrina poriče da je Sin Božji stvoren, odnosno, utvrđuje da je Hristos „rođen, ne stvoren” (genitum, non factum) i da je njegovo postojanje večno, odnosno „pre svih vekova” (ante omnia saecula). Ovim je arijanstvo odbačeno u svim njegovim aspektima, čime je potvrđena božanska priroda Hrista kao jednakog Bogu Ocu. Sabor je takođe potvrdio oličenje, smrt i vaskrsenje Hrista, što je bilo u suprotnosti sa učenjima gnosticizma, koji su negirali raspeće i vaskrsenje.

Sabor je kanonizovao i bezgrešno začeće Isusa Hrista (prema Evanđelje po Mateju 1,18 i 25, i Evanđelje po Luki 1,34-35) i anatemizovane su pristalice arijevskih tvrdnji, to jest: „bilo je (vreme) kada (Isus) nije postojao”, i: „pre nego što je rođen, nije postojao”, i da je od nepostojećeg rođen ili od druge ličnosti ili suštine da je ili stvoren, ili preobražen u Sina Božijeg.

Simbol vere

Glavni članak: Nikejski simbol vere

Sabor je formulisao simbol vere, deklaraciju i sažetak hrišćanske vere. Već je postojalo nekoliko simbola vere; mnogi od njih su bili prihvatljivi za članove Sabora, uključujući i Arija. Od najranijih vremena, različiti simboli vere služili su kao sredstvo identifikacije za hrišćane, kao način uključivanja i prepoznavanja, naročito tokom krštenja. U Rimu je, na primer, Apostolski simbol vere bio popularan, posebno za vreme Vaskršnjeg posta i vaskršnje sezone. Na Nikejskom saboru, jedan specifičan simbol vere je korišćen da jasno definiše veru Crkve, da uključi one koji ga ispovedaju i da isključi one koji ga ne prihvataju.

Ispovedanje vere usvojeno na Saboru u Nikeji je sledeće:

Izvorni tekst na koine grčkom	Prevod
Πιστεύομεν εἰς ἕνα Θεὸν Πατέρα παντοκράτορα πάντων ὁρατῶν τε καὶ ἀοράτων ποιητήν· καὶ εἰς ἕνα Κύριον Ἰησοῦν Χριστὸν τὸν Υἱὸν τοῦ Θεοῦ, γεννηθέντα ἐκ τοῦ Πατρὸς μονογενῆ τουτέστιν ἐκ τῆς οὐσίας τοῦ Πατρος Θεὸν ἐκ Θεοῦ, Φῶς ἐκ Φωτός, Θεὸν ἀληθινὸν ἐκ Θεοῦ ἀληθινοῦ, γεννηθέντα, οὐ ποιηθέντα, ὁμοούσιον τῷ Πατρί, δι’ οὗ τὰ πάντα ἐγένετο τά τε ἐν τῷ οὐρανῷ καὶ τὰ ἐν τῇ γῇ, τὸν δι’ ἡμᾶς τοὺς ἀνθρώπους, καὶ διὰ τὴν ἡμετέραν σωτηρίαν, κατελθόντα, καὶ σαρκωθέντα, καὶ ἐνανθρωπήσαντα, παθόντα, καὶ ἀναστάντα τῇ τρίτῃ ἡμέρᾳ, ἀνελθόντα εἰς τοὺς οὐρανούς, ἐρχόμενον κρῖναι ζῶντας καὶ νεκρούς. καὶ εἰς τὸ Ἅγιον Πνεῦμα.	Verujemo u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, rođenog od Oca jedinorodnog, to jest iz Očeve suštine, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti. Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo, kako na nebu tako i na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i ovaplotio se i postao čovek, Koji je postradao i Koji je vaskrsao u treći dan, Koji se vazneo na nebesa i Koji će doći da sudi živima i mrtvima. I u Duha Svetoga.
dodatak na kraju ispovedanja
Τοὺς δὲ λέγοντας Ἦν ποτε ὅτε οὐκ ἦν, καὶ Πρὶν γεννηθῆναι οὐκ ἦν, καὶ ὅτι Ἐξ οὐκ ὄντων εγένετο, ἢ Ἐξ ἑτέρας ὑποστάσεως ἢ οὐσιάς φάσκοντας εἶναι ἢ κτιστόν ἢ τρεπτόν ἢ ἀλλοιωτὸν τὸν Υἱὸν τοῦ Θεοῦ, τούτους ἀναθεματίζει ἡ ἁγία καθολικὴ καὶ ἀποστολικὴ ἐκκλησία.	A one koji govore Beše kada Ga ne beše, i pre rođenja ne beše, i da je postao iz nebića, ili tvrde da je Sin postao iz druge ipostasi, ili suštine, ili da je stvoren, ili da je promenljiv, ili preobraziv, takve anatemiše Saborna i Apostolska Crkva.

Neki istaknuti elementi u Nikejskom simbolu vere, verovatno od strane Osije Kordovskog, dodati su, posebno da bi se suprotstavili arijanskom stanovištu.

1. Isus Hristos je opisan kao „Svetlost od Svetlosti, Bog istiniti od Boga istinitog”, čime se proglašava njegova božanska priroda.
2. Za Isusa Hrista se kaže da je „rođen, ne stvoren”, čime se tvrdi da on nije samo stvorenje, dovedeno u postojanje ni iz čega, već istinski Sin Božiji, doveden u postojanje „iz suštine Oca”.
3. Kaže se da je „jednosuštan sa Ocem”, čime se proglašava da, iako je Isus Hristos „Bog istiniti” i Bog Otac je takođe „Bog istiniti”, oni su „jedne suštine”. Grčki termin ὁμοούσιος (homousios) se pripisuje Konstantinu od strane Jevsevija Kesarijskog, koji je na ovu tačku možda odlučio da iskoristi svoju vlast i uticaj. Međutim, značaj ove klauzule je dvosmislen u pogledu stepena u kojem su Isus Hristos i Bog Otac „jedne suštine”, što je izazvalo ozbiljne rasprave u budućnosti.

Simbol vere je dopunjen na Prvom carigradskom saboru 381. godine.

Anateme

Na kraju simbola vere pojavljuje se spisak anatema, koje su bile osmišljene da izričito odbace tvrdnje Arijanaca.

1. Stav da je bilo vreme kada ga nije bilo tj. „Beše kada Ga ne beše” je odbačen kako bi se održala večnost Sina sa Ocem.
2. Stav da je promenljiv ili podložan promeni tj „da je promenljiv, ili preobraziv,” je odbačen kako bi se održalo da je Sin, kao i Otac, iznad bilo kakvog oblika slabosti ili kvarljivosti, i najvažnije, da nije mogao otpasti od apsolutne moralne savršenosti.

Tako je umesto krštenjskog simbola vere prihvatljivog i za Arijance i za njihove protivnike, Sabor proglasio onaj koji je jasno bio suprotstavljen arijanstvu i nespojiv sa ključnim delovima njihovih uverenja. Tekst ove ispovesti vere sačuvan je u pismu Jevsevija Kesarijskog svojoj zajednici, u delima Atanasija Aleksandrijskog i na drugim mestima.

Progonstvo

Car je sproveo svoju raniju izjavu: svako ko odbije da podrži simbol vere biće proteran. Arije, Teonas i Sekundus su odbili da prihvate simbol vere i stoga su bili proterani u Ilirik, uz to su bili i izopšteni. Naređeno je da se Arijeva dela konfiskuju i predaju plamenu, dok su njegove pristalice smatrane „neprijateljima hrišćanstva”. Ipak, kontroverza se nije na tome zaustavila u različitim delovima carstva.

Kanoni

Prvi nikejski sabor nije se bavio samo teološkim pitanjima, već je doneo i niz praktičnih odluka koje su regulisale crkvenu disciplinu i organizaciju. Ove odluke, poznate kao kanoni, postale su temelj crkvenog prava i prakse, oblikujući način funkcionisanja Crkve u narednim vekovima. Sabor je usvojio dvadeset kanona koji su bili među najznačajnijim odlukama:

1. Zabranjena je samokastracija. Sveštenici koji su kastrirani bilo po sopstvenoj volji ili nasilnim putem ne mogu biti rukopoloženi.
2. Postavljena su pravila za rukopoloženje katihumena, novopreobraćenih u hrišćanstvo. Zabranjeno je brzo rukopoloženje bez adekvatne pripreme, posebno za one koji su krivi za ozbiljne grehe.
3. Zabranjeno je svim pripadnicima sveštenstva da borave sa ženama koje nisu njihove najbliže srodnice (majka, sestra ili tetka), kako bi se izbegla svaka sumnja u neprikladno ponašanje.
4. Utvrđena su pravila za hirotoniju episkopa. Postavljanje episkopa mora obaviti svi episkopi u pokrajini, a u hitnim slučajevima najmanje tri episkopa uz saglasnost mitropolita.
5. Regulisano je izopštenje iz crkvene zajednice. Episkopi u svim oblastima moraju poštovati odluke o izopštenju koje su donele njihove kolege.
6. Potvrđena je nadležnost i običaji episkopa Aleksandrije nad Egiptom, Libijom i Pentapoljem, kao i drugih velikih episkopija, uključujući Rim i Antiohiju. Episkope ne treba postavljati bez saglasnosti mitropolita.
7. Priznat je počasni položaj Jerusalimskog episkopa, sa njegovim drugim mestom u provinciji posle Cezarejskog episkopa.
8. Utvrđeni su uslovi za ponovno prihvatanje Novatijanaca u crkvenu zajednicu.
9. Sveštenstvo koje je rukopoloženo bez dužne provere mora biti svrgnuto ako se kasnije otkrije da su krivi za ozbiljne prestupe.
10. Sveštenici koji su pali od vere i tajno su postavljeni moraju biti isključeni čim se sazna za njihovu nedoslednost.
11. Pokajanje je nametnuto onima koji su odstupili od vere tokom Licinijevog progona.
12. Pokajanje je propisano za one koji su podržavali Licinija u njegovom ratu protiv hrišćana.
13. Oprost je dat ekskomuniciranima u životnoj opasnosti.
14. Pokajanje je propisano za katihumene koji su odstupili od vere tokom progona.
15. Episkopima, sveštenicima i đakonima zabranjeno je da prelaze iz jedne crkve u drugu; ako pokušaju, moraju biti vraćeni u svoju prvobitnu crkvu.
16. Sveštenstvu je zabranjeno da napušta svoju eparhiju. Episkopi ne smeju rukopoložiti sveštenika iz druge eparhije bez dozvole nadležnog episkopa.
17. Sveštenicima je zabranjeno pozajmljivanje novca uz kamatu.
18. Đakonima je podsećeno na njihov podređeni položaj u odnosu na sveštenike. Đakoni ne bi trebalo da vrše evharistiju u prisustvu sveštenika, niti da sede među sveštenicima.
19. Pavlićani (pristalice Pavla Samosatskog) moraju biti ponovo kršteni, a njihovi đakoni se smatraju laicima.
20. Utvrđeno je da se nedeljom i na Pedesetnicu svi vernici mole stojeći, a ne klečeći.

Oci sabora

Prvom vaseljenskom saboru prisustvovali su mnogi znameniti oci, koji su kasnije kanonizovani, među kojima su se isticali: Sv. Nikolaj Mirlikijski, Sv. Spiridon, Sv. Atanasije, Sv. Ahilije, Pafnutije Ispovednik, Sv. Jakov Nisivijski, Makarije Jerusalimski, Aleksandar Aleksandrijski, Evstatije Antiohijski, Jevsevije Kesarijski, Mitrofan Carigradski, Jovan Persijski, Aristak Jermenski, i drugi mnogi sa Istoka. Sa Zapada pak prisustvovali su: Osija Kordovski, Teofil Gotski, Sesilijan Kartagenski, i drugi.

Učesnici

Sledeći spisak je spisak od 220 imena, podeljenih po metropolijama, koje su nemački naučnici Gelcer, Hilgenfeld i Kunc dobili analizom različitih spiskova nikejskih biskupa; spisak je objavljena u Patrum nicaenorum nomina, str. LX-LXIV, sa naslovom Index patrum Nicaenorum restitutus.

• Rimska biskupija: Osija Kordovski, Vito i Bisenzio
• Akaja: Pisto iz Atine, Marko iz Eubeje, Strategio iz Lemnosa
• Afrika: Sesilijan Kartagenski
• Azija: Teonas iz Kizika, Menofant iz Efesa, Orion iz Iliona, Eutihije iz Smirne, Mitre iz Ipeapa, Marin iz Iliona, Pavle iz Anee
• Bitinija: Evsevije Nikomedijski, Teognid iz Nikeje, Maris iz Kalkedona, Kiril iz Kiosa, Jezije iz Pruse, Gorgonije iz Apolionide, Georgije iz Prusiade, Evezio iz Adrijanije, Teofan (horepiskop), Rufus iz Cezareje, Eulalije (horepiskop)
• Diospont: Eutikijan iz Amaseje, Elpidije iz Komane, Heraklije iz Zele
• Egipat: Aleksandar Aleksandrijski, Atanasije Aleksandrijski, Pafnutije Tivaidski, Arpokracije iz Alfokrana, Adamancije iz Cinopolja, Arbizije iz Farbeta, Filip iz Panefisa, Potamon iz Erakleopola, Sekondo iz Tolemaida, Dorotej iz Pelušija, Kajo iz Tmuja, Antioko iz Memfisa, Tiberije iz Tanisa
• Galatija: Marcel iz Ankire, Dikazij iz Tavija, Erezij iz Ekdaumave, Gorgonije iz Cine, Filadelfije iz Juliopolisa
• Gotija: Teofil iz Gotije
• Mala i Velika Jermenija: Eulalije iz Sevastije, Evezio iz Satale, Aristakije iz Jermenije, Akrito
• Isaurija: Stefan iz Barata, Atenej iz Koropisosa, Edesije iz Klaudiopolja, Agapije iz Selevkije, Silvan iz Metropolisa, Fausto iz Panemotikosa, Antonin iz Antiohije Manje, Nestor iz Sidre
• Kapadokija: Leontije iz Cezareje, Eutihije iz Tijane, Eritrije iz Kolonije, Timotej iz Kibistre, Elpidije (Amvrosije) iz Komane, Gorgonije, Stefan, Evdromije, Rodo, Teofan
• Karija: Evsevije iz Antiohije na Meandru, Amon iz Afrodisijade, Evgenije iz Apolonije, Letodor iz Kibire, Evsevije iz Mileta
• Kelesirija: Jevstatije Antiohijski, Zenobije iz Seleukije, Teodot iz Laodikije, Alfije iz Apameje, Vasijan iz Rafaneje, Filoksen iz Gerapola, Solomon iz Germanike, Peperije iz Samosate, Arkelaj iz Dolihe, Eufrazije iz Balaneje, Falade, Zoilo iz Gabale, Vaso iz Zeugme, Geroncije iz Larise, Manicije iz Epifanije, Jevstatije iz Aretuze, Pavle iz Neokesarije, Siricije iz Kira, Seluk, Petar iz Gindara, Pegaso iz Arbokadame, Vasijan iz Gabule
• Kilikija: Teodor iz Tarsa, Anfion iz Epifanije, Narcis iz Neroniade, Mojsije iz Kastabale, Niketa iz Flaviade, Evdamon, Paulin iz Adone, Makedonije iz Mopsuestije, Tarkondimant iz Egeje, Jezije iz Aleksandrete, Narcis iz Irenopolja
• Kipar: Kiril iz Pafosa, Gelasije iz Salamine
• Libija: Dahis iz Berenice, Zopiro iz Barke, Sarapion iz Antipirga, Sekondo iz Teucira, Tito iz Paretonija
• Lidija: Artemidor iz Sarda, Seras iz Tijatire, Etemazije iz Filadelfije, Polion iz Baga, Agojo iz Tripolija, Florensije iz Ankire Fereje, Antioh iz Aureliopolisa, Marko iz Standa, Antioh iz Gerokesarije
• Likija: Eudemon iz Patare
• Mesopotamija: Etolije iz Edese, Jakov Nisivijski, Antioh iz Resine, Marija iz Makedonopolja, Jovan iz Persije
• Ostrva: Eufrosin iz Rodosa, Melifron iz Kosa, Stratonije iz Lemnosa, Aletodor iz Korfira
• Palestina: Makarije Jerusalimski, German iz Neapolja, Marin iz Sevastije, Gajan iz Sevastije, Jevsevije Kesarijski, Sabin iz Gadare, Longin iz Askalona, Petar iz Emausa, Makrin iz Jamnije, Maksim iz Eleuteropola, Pavle iz Maksiminopolja, Januarije iz Jerihona, Heliodor iz Zabulona, Aetije iz Lide, Silvan iz Azota, Patrofil iz Skifopolisa, Asklepa iz Gaze, Petar iz Ele, Antioh iz Kapitoliade
• Pamfilija: Kalinik iz Perge, Evrezije iz Termesosa, Zevksije iz Siarbe, Domno iz Aspendosa, Kvincijan iz Selevkije, Patrikije iz Masimijanopolja, Afrodisije iz Magida
• Paflagonija: Filadelfije iz Pompeopolja, Petronije iz Gionopolja, Evpsihije iz Amastrije
• Pisidija: Eulalije iz Ikonijuma, Telemah iz Adrijanopolja, Jezije iz Neapolja, Eutihije iz Selevkije, Aranije iz Limne, Tarsikije iz Apameje, Patrikije iz Amblade, Polikarp iz Metropolisa, Akademije iz Pape, Heraklije iz Barisa, Teodor iz Vasade
• Ponto Pulemonijak: Longin iz Neokesarije, Domno iz Trapezunta, Stratofil iz Pitionta
• Tesalija: Klaudijan iz Larise, Kleoniko iz Tebe
• Spiridon Trimifuntski, Ahilije Lariski

Literatura

Primarni izvori

• Aleksandrijski, Atanasije (346 -- 356). De Decretis. ISBN 978-0615972794. 
• Kesarijski, Jevsevije. Vita Constantini. ISBN 978-1490460659. 
• Sholastik, Sokrat. Historia Ecclesiastica. ISBN 978-1785168642. 
• Kirski, Teodorit. Historia Ecclesiastica. 
• Kizički, Gelasije. Historia Ecclesiastica. 

Sekundarni izvori

• Jevtić, Atanasije (1973). „Uvod u teologiju kapadokidijskih otaca o Svetome Duhu” (PDF). Teološki pogledi. 6 (1): 22—36. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 03. 2018. g. Pristupljeno 23. 03. 2018. 
• Popović, Radomir V. (2012). Vaseljenski sabori: Prvi, Drugi, Treći i Četvrti: Odabrana dokumenta. Knj. 1. Beograd: Akademija Srpske pravoslavne crkve za umetnosti i konservaciju.